Poslovni broj: Ps-1/2026-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu tog suda Mirni Santini u pravnoj stvari tužiteljice OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Samardžiću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Samiru Ilijaziju, odvjetniku iz Rijeke, radi iseljenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 3. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku UŽ iseliti i predati u posjed tužiteljici OŽ slobodnog od svojih stvari stan u [adresa], stan broj 1, u prizemlju, koji stan se sastoji od: tri sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice s WC-om, hodnika, degažmana i drvarnice, ukupne površine 92,03 m2, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.185,81 euro zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama koje na taj iznos teku od 22. rujna 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao najmoprimac zaključila 21. kolovoza 2006. g. sa Gradom Rijeka ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom broj 20. Riječ je o stanu u [adresa], stan broj 1 u prizemlju koji stan se sastoji od tri sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice s WC-om, hodnika, degažmana i drvarnice, ukupne površine 92,03 m2. Predmetni stan da koristi kao zaštićeni najmoprimac a u stanu da su i tuženik i kćerke kao članovi obiteljskog domaćinstva. Navodi da su tuženik i ona bili u braku do 2019. g. kada je brak razveden rješenjem ovog suda posl .br. R1 Ob- 450/2019 od 11. rujna 2019. g. Nakon razvoda braka tuženik da je nastavio koristiti predmetni stan iako su odnosi među njima teško poremećeni do razine nepodnošljivosti. Tuženik da ju je u više navrata fizički napao. Pri jednom od napada zadobila je tjelesne ozljede zbog kojih je morala potražiti liječničku pomoć. U listopadu 2021. g. zbog napada tuženika da je bila hospitalizirana i operiran joj je palac desnog stopala. Ranije u 2020. g. tuženik da joj je nanio ozljedu nosa i glave a 2016. g. ozljedu ručnog zgloba. Tuženik da je zbog svog postupanja prekršajno kažnjavan. Odnosi među strankama da su u tolikoj mjeri poremećeni da je zajednički život postao nepodnošljiv. Ponašanjem tuženika da se ne ostvaruje svrha ugovora o najmu koja se na strani najmoprimaca ogleda u mirnom korištenju stana. Stoga podnosi ovu tužbu radi uskraćivanja daljnjeg sukorištenja stana i traži iseljenje tuženika kako bi mogla ostvariti sadržaj i svrhu ugovora o najmu stana, Predlaže donošenje presude kao u izreci.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da sama činjenica što je brak između stranaka razveden ne umanjuje pravo tuženika na korištenje i suposjed nekretnine niti je tužiteljica legitimirana tražiti njegovo iseljenje. Jedina relevantna činjenica da je ta što stranke navedenu nekretninu koriste odnosno imaju u posjedu kao zaštićeni najmoprimci osnovom važećeg ugovora o najmu zaključenog 21. kolovoza 2006. g. sa gradom Rijeka kao vlasnikom nekretnine. Zato ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Tužiteljica da nije vlasnik nekretnine niti najmodavac pa ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. On da ima status zaštićenog najmoprimca. Činjenica što je tužiteljica formalno zaključila ugovor o najmu stana da joj ne daje jače pravo na posjed. To stoga što je on zakoniti, istiniti i pošteni suposjednik predmetne nekretnine. Čak da je navedeno u ugovoru da u slučaju smrti tužiteljice ili napuštanja stana prava i obveze tužiteljice kao najmoprimca prelaze na njega. Stoga da on kao suposjednik ima valjani pravni osnov za korištenje predmetne nekretnine. Ističe i da aktivno sudjeluje u srazmjernom plaćanju najma te svih drugih troškova koji terete nekretninu u prijeporu. Nakon razvoda su podijelili način korištenja predmetne nekretnine na način da svaka od stranaka koristi po jednu sobu, dok zajednički koriste prostor kuhinje, dnevnog boravka te kupatila. Faktičnu vlast da vrše svaki od njih na način da ne ometa vršenje faktične vlasti drugom suposjedniku. Osporava da bi u više navrata nanio tužiteljici tjelesne ozljede; upravo da je suprotno- on da je žrtva tužiteljice koja je ovisna o alkoholu i izaziva konfliktne situacije. Poradi toga da su protiv nje vođeni prekršajni postupci iz domene nasilja u obitelji. Konačno on je visoke životne dobi, bez primanja i nema u vlasništvu nekretnine pa mu je ova nekretnina jedini dom i poziva se na pravo na Dom zajamčeno Europskom Konvencijom za zaštitu temeljnih ljudskih prava. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te u pribavljene spise , saslušao stranke i svjedoke DŽ, NŽ i, PŽ. Tužiteljica odustala od prijedloga za saslušanjem svjedoka ĐŽ. Odbijen je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka IŽ jer je predložen nakon zaključenja prethodnog postupak s tim što se ni tuženik nije suglasio s provođenjem ovog dokaza a nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Nesporno je da je tužiteljica kao najmoprimac sklopila sa Gradom Rijeka kao najmodavcem 21. kolovoza 2006. g. ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom broj 20/2006 ( l.s. 5 ) na neodređeno vrijeme kojim joj je dat u najam stan u [adresa]. U čl. 2. istog ugovora navedeno je da će tužiteljica kao najmoprimac stan koji joj je dan u najam koristiti zajedno sa članovima obiteljskog domaćinstva a to su suprug ŠŽ te kćeri EŽ, DŽ i HŽ. Odredbom čl .17. istog ugovora ugovoreno je da u slučaju smrti najmoprimca ili ukoliko najmoprimac napusti stan , prava i dužnosti iz ugovora prelaze na osobe iz čl .2. ugovora i to na UŽ.

6. Nesporno je da brak stranaka razveden Rješenjem Općinskog suda u Rijeci posl .br. R1 Ob-450/2019 od 11. rujna 2019. g. te da i nakon razvoda oboje žive u predmetnom stanu.

7. Sporno je da li su odnosi između stranaka teško i trajno poremećeni do nepodnošljivosti na način da je njihov suživot nemoguć, sporno je da li tuženikovo pozivanje na pravo na dom ima utjecaja na zahtjev tužiteljice. Radi utvrđenja spornih činjenica pored uvida u priloženu dokumentaciju provedeni su dokazi saslušanjem stranaka i svjedoka.

8.Obje stranke ističu da su žrtva ponašanja druge strane odnosno da ova druga ometa sukorištenje predmetnog stana.

9. Iz priložene dokumentacije slijedi da se tužiteljica liječi na Klinici za psihijatriju KBC Rijeka ( l.s. 56,57 i 59) . Nalazi datiraju iz 2022. g. i 2023. g. a radi se o dijagnozama reakcije na teški stres i poremećaji prilagodbe, duševni poremećaju i poremećaji ponašanja uzrokovani alkoholom te povratni depresivni poremećaj. Zbog problema s alkoholizmom tužiteljica se liječila na Klinici za psihijatriju još od 2014. g. kako to pokazuju nalazi iz te godine te gotovo svake godine odlazila na kontrolne preglede.

10. Tužiteljica pak tvrdi da je tuženik nasilan u prilog čemu dostavlja nalaze liječnika. Spisu prilaže Otpusno pismo Klinike za ortopediju Lovran od 28.10.2021. u koju je primljena radi bolova i ograničene pokretljivosti desnog stopala s tim što je tužiteljica navela da su bolovi prisutni od 2016. g. kada je doživjela ozljedu od strane druge osobe. Tužiteljica je priložila i nalaz Klinike za ortopediju Lovran od 09.12.2021. g. – kontrolni pregled nakon operativnog zahvata desnog stopala. Nadalje priložila je nalaz KBC Rijeka, hitnog bolničkog prijema od 18.04.2020 .g. gdje se javila radi zadobivenog udarca u nos i glavu od strane poznate joj osobe iz kojeg slijedi da nema frakture ali su nađene anksiozne smetnje slijedom čega je upućena psihijatru. Iz nalaza hitnog pregleda od 13.03.2016. g. pak slijedi da se tužiteljica javila radi boli u desnom ručnom zglobu te udarca u nos koje ozljede da joj je nanio suprug. Zbog zadobivenih ozljeda upućena je na mirovanje, nanošenje hladnih obloga te po potrebi uzimanje analgetika.

11. Iz Zapisnika Centra za socijalnu skrb Rijeka od 02.02.2021. g. utvrđuje se da se tuženik javio ovoj ustanovi radi obavijesti da živi zajedno sa bivšom suprugom i kćerima zajedno u istom stanu/vlasništvo Grada Rijeke ali kao tri različita kućanstva te da svatko plaća svoj dio režija. Bivša supruga da želi da on i kćer izađu iz stana kako bi mogla ostaviti određene beneficije a trebala se liječiti od alkoholizma; istaknuo je da svaki dan konzumira alkohol i potencira svađe; kada se napije padne i za ozljede da optužuje njega. Potom se tužiteljica javila Centru za socijalnu skrb kako to slijedi iz Zapisnika od 10.11.2020. g. navodeći da je upoznata sa sadržajem izjave tuženika dane pred Centrom 02.02.2021. g. te da su to neistine. Upravo suprotno njezin suprug da je agresivan i lažljiv.

12. Tužiteljica se ponovno obratila Centru za socijalni rad kakao to slijedi iz Zapisnika od 07.06.2023. g. ( l.s.33) kako bi se požalila na ponašanje tuženika, pa tako opisuje da je naglo zatvorio vrata uslijed čega je ona pala u kadu, da ju je udario vratima u rame, uho i nogu itd. Tuženik pak navodi da je otvorio vrsta pa da je udarac bio slučajan. Iako je tužiteljica predložila provođenje dokaza saslušanjem svjedoka IŽ, osobe koja je popravljala mašinu taj prijedlog je odbijen kao što je objašnjeno ranije.

13. Uvidom u spis ovog suda Pp J-478/2020 utvrđuje se da je ovdje tužiteljica Presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske oslobođena od optužbe da bi 18. travnja 2020. g. došlo do nasilja u obitelji na štetu nevjenčanog supruga UŽ na način da ga je tužiteljica verbalno napala riječima pa da bi time počinila, prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji.

14. Uvidom u presudu ovog suda ( doduše nepravomoćnu ) posl .br. K-943/2024 utvrđuje se da je ovdje tuženik oglašen krivim što je dana 29. kolovoza 2024. g. oko 13,00 sati u stanu u kojem prebiva sa bivšom suprugom ovdje tužiteljicom, nakon kraće verbalne prepirke ovoj rekao u dva navrata da će je ubiti, na koji način je kod nje izazvao osjećaje straha za njezin život i tjelesni integritete dakle drugome ozbiljno prijetio da će ga usmrtiti a kazneno djelo počinjeno prema bliskoj osobi čime da je počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom iz čl .139. st. 2 i 3. KZ/11.

15. Iz iskaza svjedoka DŽ, kćeri parničnih stranaka slijedi da u predmetnom stanu živi sa svojim roditeljima ali tako da svatko koristi svoju sobu a zajedničke prostorije koriste zajedno. Njezini roditelji da su u lošim odnosima, ne komuniciraju, ako komuniciraju uglavnom su to sukobi. Ona sama često izbiva iz stana jer je kod svog partnera. Nije prisustvovala nikakvom napadu tuženika na tužiteljicu pa o njegovim eventualnim fizičkim napadima nema saznanja. Predmetni stan da je jedina opcija za život i tužiteljici i tuženiku, oni oboje imaju svatko svoju mirovinu. Stan da je velik tako da svatko ima za sebe dovoljno prostora ali da nije ugodno živjeti sa osobama u takvim odnosima. Za majku da ne može reći daje alkoholičar, nema tu dijagnozu, ali bilo je par incidenata zbog alkoholiziranosti, išla je na neka savjetovanja ali ne zna sve detalje. Majka inače da nije agresivna, jedino kada je pod utjecajem alkohola ali i onda u verbalnom smislu a ne fizičkom. Otac da nikada nije fizički napao majku, ona to nije nikada vidjela ali se svađao s njom verbalno. U dopunskom iskazu na ročištu 3. rujna 2026. g. navela je da je stanje između njezinih roditelja nepromijenjeno odnosno da su i dalje u lošim odnosima; ranije da bi često bila pozivana policija zbog njihovih svađa a sada da se ne može točno sjetiti tko je zvao policiju te da li je to bila ona.

16. Iz iskaza svjedoka TŽ slijedi da pozna obje stranke, od tužiteljice kupuje povrće i jaja te odlazi u njezin stan po to, tužiteljica i tuženik da nisu u dobrim odnosima, tužiteljica da je u zadnje vrijeme postala zaboravna i rastresena. Rekla joj je da ju je tuženik fizički napao i da se zbog toga javila liječniku. Ona osobno da nije prisustvovala nikakvog incidentu između njih dvoje. Tužiteljica da nema problema s alkoholom i ne pije. Tuženik da joj je naoko u redu jer nikom ne piše na čelu da li je agresivan ili nije.

17. Svjedok PŽ, nećak tužiteljice naveo je da je jedno vrijeme živio u stanu sa njima, od 1999. g. do 2003. g. no tada su oni bili u skladnim odnosima. Čuo je da to više nije slučaj. Ovaj stan da im je jedina opcija za život: nema saznanja da bi tuženik fizički napao tužiteljicu, on to nikada nije vidio.

18. Tužiteljica je u svom iskazu pojasnila da stan koriste ona i tuženik te kćer DŽ na način da svatko ima svoju sobu, ona da koristi kuhinju za kuhanje a tuženik verandu jer su se tako dogovorili. Ona da sama čisti zajedničke prostorije stana a tuženik neće jer da je to njezin posao. Tuženik da ju verbalno napada svaki dan jer je zločest. Želi ju izbaciti iz stana navodeći da je puno uložio u njega. U stan da su zajednički ulagali u možda jednoj trećini dijela jer su preostale dvije trećine uložili ona i prvi joj suprug. Ona želi da tuženik ode tamo otkud je došao a to je podstanarstvo. Istaknula je da sa tuženikom nije moguć suživot jer je on osoba samo za sebe i sve trpa u svoj džep. U više navrata da ju je fizički ozlijedio i napao. Nitko nije vidio kada ju je tuženik fizički ozlijedio osim što je kćer DŽ vidjela kasnije ozljedu na uhu. Svi susjedi da znaju kakav je ali nitko da ne želi svjedočiti jer ne žele imati posla sa njim. U dopunskom iskazu na ročištu 3. rujna 2026. g. navela je da su njihovi odnosi sve gori i gori; tuženik da joj konstantno uzima stvari, uzeo joj je dokumente, prijetio da će ju ubiti, da ju vrijeđa svaki dan i da ne može svaki dan zvati policiju.

19. Tuženik je potvrdio u biti iskaz tužiteljice glede korištenja stana tj. zajedničkih prostorija. Negirao je da bi ikada udario tužiteljicu, udario ju je jednom nehotice vratima kada je otvorio vrata od kupatila a tužiteljica je sa jednim prijateljem bila iza njih. Smatra da je lažirala ozljedu uha, malo ga protrljala da pocrveni te potom pozvala kćer DŽ da slika uho. Bio je kod njezine liječnice vezano za tu njihovu situaciju i ovisnost tužiteljice o alkoholu. Tužiteljicu da nikada nije udario u nogu, ona je bila na operaciji noge jer joj je iskočila kost i sa jedne i druge noge pa je to operirala u Lovranu. Po njegovom oni mogu živjeti u istom stanu ali tužiteljici da je to problem a problem je i novac tj. sudjelovanje u zajedničkim troškovima. On da nema gdje otići, sada ima 81 godinu i gdje bi trebao otići. Skoro svaki drugi dan da dolazi do verbalnih sukoba ali to je zato jer je tužiteljica pod utjecajem alkohola. U dopunskom iskazu na ročištu 3. rujna 2026. g. naveo je da je od prošlog iskaza stanje drugačije jedino utoliko što je tužiteljica manje pod utjecajem alkohola. Više puta da je uredovala policija ali ne zbog njega nego zbog alkoholiziranosti tužiteljice.

20. Tužiteljica je zaštićeni najmoprimac a tuženik je upisan kao član njezinog domaćinstva - osoba koja pored nje može koristiti stan koji je predmet sklopljenog Ugovora o najmu stana od 21.08.2006. g. Zakon o najmu stanova ne uređuje pobliže međusobne odnose i prava najmoprimca prema članovima obiteljskog domaćinstva u slučaju teške poremećenosti odnosa. Polazeći od prijašnjeg pravnog uređenja ( čl. 68. Zakona o stambenim odnosima ) te činjenice da tužiteljica pravo tuženika na sukorištenje stana zajedno s najmoprimcem izvodi iz prava najmoprimca kao prijašnjeg nositelja stanarskog prava to onda slijedi da najmoprimac zadržava pravo članovima obiteljskog domaćinstva uskratiti daljnje korištenje stana i tražiti njihovo iseljenje. Stoga je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer ona koristi predmetni stan u svojstvu nositelja stanarskog prava stečenog prema Zakonu o stambenim odnosima te je sukladno čl. 30. st. 2. istog zakona stekla prava i obveze najmoprimca iz č. 1. st. 2. Ugovor o najmu stana. Prema čl. 68. st. 2. Zakona o stambenim odnosima stanar je bio ovlašten svakom članu obiteljskog domaćinstva i onom koji više nije član tog domaćinstva uskratiti korištenje stana i tražiti iseljenje iz stana kada su se njihovi međusobni odnosi toliko poremetili da je zajednički život postao nesnošljiv.

21. Stranke ovog spora razvele su brak 11. rujna 2019. g. a tužiteljica podnosi ovu tužbu za iseljenje tuženika 15.11.2022. g. navodeći da suživot sa tuženikom nije moguć uslijed njegovog ponašanja i teško poremećenih odnosa. Tuženik i njihova zajednička kćer DŽ smatraju da je suživot u istom stanu moguć jer se radi o stanu velike površine u kojem svatko ima svoju sobu te zajednički koriste određene prostorije kupaonicu i WC te hodnik. Svaka strana i kuha u svojoj posebnoj prostoriji. Tuženik je istaknuo i pravo na dom jer sa svojih 81 godinu nema gdje otići što potvrđuje i svjedok DŽ. I po svjedoku PŽ, nećaku tužiteljice ovaj stan je strankama jedina opcija za život.

22. Nadalje sud je utvrdio iz priloženih dokaza-dokumentacije KBC Rijeka da tužiteljica dugi niz godina ima problema s alkoholizmom u vidu ovisnosti pa i određenih psihičkih poremećaja izazvanih alkoholizmom ( poremećaji ponašanja i dr.). Nije utvrđeno do razine izvjesnosti da je tuženik fizički napadao tužiteljicu jer medicinska dokumentacija priložena spisu o operativnim zahvatima tužiteljice na nozi u Klinici za ortopediju Lovran kao i o ozljedi nosa i šake ne dokazuju same po sebi da je uzrok ozljeda fizički napad tuženika. Tužiteljica liječnicima iznosi svoj uzrok ozljeđivanja što liječnici notiraju u nalazu. Nitko od saslušanih svjedoka nije prisustvovao ni vidio eventualni fizički napad tuženika na tužiteljicu. Međutim protiv tuženika je u tijeku kazneni postupak zbog prijetnje učinjene tužiteljici u kojem postupku je nepravomoćno oglašen krivim i osuđen što ukazuje na činjenicu teško poremećenih odnosa među strankama zbog kojih je potrebno i reagirati putem podnošenja kaznenih prijava. Glede svjedoka DŽ, zajedničke kćeri stranaka istaknuti je da je i sama iskazala da joj je teško svrstavati se na stranu nekog od roditelja pa u tom kontekstu sud tumači i njezin iskaz kao pokušaj umanjenja krivice bilo koje od parničnih stranaka odnosno pokušaj prikazivanja stanja među roditeljima na način da su jednako krivi za loše odnose između njih. No svakako i svjedok DŽ priznaje u svom iskazu da je više puta rad incidenata između njezinih roditelja bilo potrebno zvati policiju. To sve ukazuje na činjenicu da suživot između bivših bračnih drugova usprkos veličini stana više nije moguć. To stoga što se niti jedna strana nije povukla u svoj prostor bez komuniciranja sa drugom već naprotiv i dalje izbijaju incidenti između njih. Ponašanje tuženika je takvo da predstavlja nedopušteno korištenje stana te ozbiljno narušavanje mirnog stanovanja. Tome u prilog govori činjenica što je kazneni postupak pokrenut radi incidenta koji se dogodio 29. kolovoza 2024. g. što ukazuje na kontinuirano loše ponašanje tuženika u zajedničkom suživotu. Stoga postoji osnova za zahtjev tužiteljice za prestankom takvog korištenja . Tužiteljica je dokazala prijetnje ( kazneni postupak ) od strane tuženika, nesporno je da postoje učestali ozbiljni sukobi između stranaka te da je policija više puta uredovala što priznaju obje parnične stranke kao i svjedok DŽ.

23.Tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da je stambeno nezbrinut te je istaknuo pravo na dom. Naveo je da u ovom stanu živi već više od 30 godina, osoba je visoke životne dobi sa nedostatnim primanjima i nema u vlasništvu nekretnine. Pravo na dom zaštićeno je čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Naime, Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 7. studenog 1997. godine („Narodne novine“, br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.) te je od tog dana Konvencija dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona. Nakon ratifikacije sva su državna tijela Republike Hrvatske obvezna Konvenciju izravno primjenjivati u svome radu, a to pravilo odnosi se jednako i na domaće sudove koji, iako su u svom radu neovisni, odluke donose na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Domaći sudovi su obvezni prvi pružiti zaštitu konvencijskim pravima pojedinaca pri čemu je među najvažnijim pravima zajamčenim Konvencijom pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života koje štiti čl. 8. Konvencije. Člankom 8. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te da se javna vlast neće miješati u ostvarenje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Da bi se u slučaju pozivanja stranke na pravo na dom moglo ocijeniti je li taj prigovor osnovan, u konkretnom slučaju da li bi nalog za iseljenje tuženika kao člana obiteljskog domaćinstva predstavljao neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom, potrebno je provesti test razmjernosti, dakle, utvrditi činjenice na temelju kojih je moguće odgovoriti na pitanja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja te je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

24. Tuženik živi u predmetnom stanu pa postoji dovoljno stalna i trajna veza s predmetnom nekretninom da bi se ona mogla smatrati njihovim domom. Pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje, nego podrazumijeva i obveze, i to prije svega obveze plaćanja režija i ostalih troškova koji terete stan, kao i obvezu plaćanja naknade za korištenje stana vlasniku /u konkretnom slučaju zaštićenu najamninu vlasniku Gradu Rijeci a u postupku je utvrđeno da tuženik snosi svoj dio režijskih troškova. Tuženik je osoba starije životne dobi, ima 81 godinu, ima mirovinu i nema drugih nekretnina. Sud je u prvostupanjskoj presudi Ps-18/2022 zauzeo stajalište da tuženik kao osoba sa malom mirovinom te bez nekretnina u vlasništvu ima pravo na Dom no iz Rješenja Županijskog suda u Varaždinu posl .br. GŽ-247/2025 – ukidne odluke slijedi da nije obrazloženo zašto tuženik usprkos visokoj životnoj dobi ne može otići u podstanarstvo jer da godine života same po sebi nisu prepreka života u podstanarstvu a utvrđeno je da su odnosi među strankama poremećeni te da su stalno u sukobu, bilo fizičkom bilo verbalnom.

25. Ustavni sud RH u predmetima vezanim za zaštićeni najam naglašava potrebu uspostavljanja pravične ravnoteže između prava na dom i suprotstavljenih prava. Ali to ne znači da pravo na dom automatski daje pravo nekome da doživotno ostane u stanu. Zaštita doma tuženika je u sukobu sa pravom tužiteljice kao najmoprimca na miran i siguran dom, te nakon testa razmjernosti opravdano je dati prednost interesu najmoprimca tj. tužiteljice. U konkretnom slučaju se ispituje bi li nastavak zajedničkog stanovanja ugrozio prava tužiteljice te da li ju treba zaštititi. Sud nalazi da se između stranaka ovog spora ne radi tek o uobičajenom neslaganju bivših supružnika već o dugotrajno i ozbiljno poremećenim odnosim koji su rezultirali učestalim sukobima i onemogućavanjem tužiteljica da stan koristi na miran i nesmetan način. Tome u prilog govori i činjenica da je više puta uredovala policija što potvrđuje i njihova zajednička kćer, prijave tužiteljice policiji pa konačno i pokrenut kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje koji je okončan nepravomoćnom presudom na štetu tuženika. Nastavak zajedničkog života stanovanja osoba između kojih više ne postoji stvarna životna zajednica, uz postojanje trajnih i ozbiljnih sukoba, predstavlja okolnost od osobite važnosti pri ocjeni razmjernosti. Zato bi zaštita prava tuženika na ostanak u predmetnom stanu, unatoč utvrđenom intenzitetu i trajnosti sukoba praktično značila nametanje tužiteljici obveze da i nadalje dijeli svoj dom sa osobom s kojom su odnosi trajni i teško poremećeni. Takav ishod ne bi predstavljao pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih prava nego bi nesrazmjerno zadirao u pravo tužiteljice na poštovanje njezinog doma. Pri tome je uzeto u obzir da je tuženik osoba starije životne dobi, da je umirovljenik ali to ga ne sprječava da ako nema svoju nekretninu nastavi živjeti u podstanarstvu.

26. Slijedom navedenog trebalo je tužbeni zahtjev usvojiti i odlučiti kao u izreci.

27. Odluka o trošku temelji se na čl. 154.st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je priznat trošak u vidu jednokratne naknade u visini od 250 bodova i to za četiri radnje : sastav tužbe, sastav podneska od 24.3.2023. g. te pristup na dva održana ročišta 16.5.2023. g. i 24.8.2023. g. Dalje su joj priznati i zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 22.4.2024. .g ,29.10.2024. g. ,10.03.2026. .g u 3.9.2026. g. kao i sastav žalbe, sve u visini od po 50 bodova. To ukupno iznosi 1000 eura. Kada se tome pridodaju i troškovi pristojbi na tužbu 26,54 eura, na presudu 53,09 eura i na žalbu 106,18 eura slijedi da je ukupni trošak tužiteljice 1.185,81 euro. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što joj nije priznat trošak sastava podnesaka nepotrebnih za raspravljanje, uz dostavu podataka.

U Rijeci, 22. rujna 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud , pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

U Rijeci, 22.9.2026. g.