REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1459/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i Dubravke Srečec Fletko članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Komunalac d.o.o., OIB 35080102633, sa sjedištem u Korenici, Trg Sv. Juraja 12, kojeg zastupa zakonski zastupnik, a njega zastupa punomoćnica Marija Lulić, odvjetnica u Zagrebu, Pavla Hatza 10, protiv tuženika IN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva Babić & Čibarić d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Charlesa Darwina 4F, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž R - 90/2025-2 od 28. listopada 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-1/2025-21 od 29. kolovoza 2025., u sjednici održanoj 22. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž R-90/2025-2 od 28. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-1/2025-21 od 29. kolovoza 2025. Prijedlog je utemeljen na odredbi članka 385.a stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP). Tužitelj, naime, naznačuje prava pitanja za koja cijeni da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni zbog odstupanja od praske revizijskog suda izraženoj u odluci broj Rev-596/2021 od 7. ožujka 2023. Ujedno ukazuje i na povredu temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku, kao zasebne osnove za dopuštenje revizije.

2. Pitanja naznačena u prijedlog glase:

1) Je li tumačenje članka 134. stavaka 8. i 9. Zakona o radu kojim se radniku trajno i neograničeno priznaje pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada sukladno članku 95. stavcima 1. i 3. Zakona o radu bez obzira na to što je radnik izvršio prekid rada svojom voljom, u suprotnosti s ustaljenom praksom Vrhovnog suda; 2) Može li nižestupanjski sud, sukladno članku 95. stavku 3. Zakona o radu isključiti poslodavčevo pravo na povrat naknade plaće propisane člankom 134. stavkom 9. Zakona o radu, iako mobing nije utvrđen, time svodeći pravo poslodavca na povrat plaćenog za vrijeme prekida rada radi navodnog mobinga na puko formalno pravo - pravo u načelu bez stvarne mogućnosti ostvarivanja;

3) Je li sud vezan pravomoćnom izrekom odluke u postupku koji pokrene radnik sukladno članku 134. stavcima 6., 7. i 8. Zakona o radu kod postupka radi isplate kojeg, sukladno članku 134. stavku 8. Zakona o radu, pokrene poslodavac; 4) Je li potpisom izmijenjenog ugovora o radu te pobijanjem odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu i primanjem plaće u razdoblju prekida rada uslijed navodnog mobinga radnik trajno i neograničeno zadržao pravo na naknadu plaće iz članka 134. stavka 8. Zakona o radu te isključuje li to poslodavčevu mogućnost povrata isplaćenih naknada u slučaju neuspjeha radnika u parnici radi utvrđenja postojanja mobinga, diskriminacije i sl.;

5) Može li nižestupanjski sud isključiti poslodavčevo pravo na povrat naknade plaće unatoč tome što je radnik svojevoljno prekinuo rad pozivom na članak 134. ZR te tome što radnik nije nastavio rad na ranijem radnom mjestu niti je povratak na rad odlučen sudskom odlukom temeljem tumačenja članka 134. stavka 9. Zakona o radu u smislu trajnog zadržavanja prava na naknadu na strani radnika?

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da naznačena pravna pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti su smislu spomenute zakonske odredbe zato što sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju da je riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

4.1. Točni su navodi iz prijedloga da je odlukom broj Rev-596/2021-5 od 7. ožujka 2023. revizijski sud izrazio pravno shvaćanje: „Prilikom donošenja odluke u postupku radi zahtjeva poslodavca za povratom isplaćenih naknada plaća koje je radnik neosnovano primio sud je vezan izrekom pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev radnika za zaštitom od uznemiravanja, a zbog koje zaštite je radnik i prekinuo rad, a tužitelj je radniku isplaćivao naknade plaće čiji povrat naknadno potražuje“. Međutim, pobijana je odluka donesena u drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima o čemu je drugostupanjski sud vodio računa dajući razloge zbog kojih spomenuta revizijska odluka nije primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja.

5. Naime, predmetni se prijedlog za dopuštenje revizije odnosi na odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao poslodavca protiv tuženika kao radnika za isplatu iznosa od 25.533,23 eura sa zateznom kamatom od 24. listopada 2023. koja je odluka, u bitom, utemeljena na utvrđenju da je radno mjesto radnika na održavanju na kojem je tuženik prekinuo rad, pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno nepostojećim te da u vrijeme prekida rada tuženik nije radio zbog okolnosti za koje je kriv tužitelj, a koje se odnose na nezakoniti otkaz u smislu odredbe članka 95. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - dalje: ZR).

5.1. U postupku su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice: tuženik je u razdoblju od 1. svibnja 2011. do 28. rujna 2017. radio kod tužitelja na radnom mjestu referenta nabave, V a – grupa; 28. rujna 2017. tužitelj je tuženiku uručio Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora; tuženik je prihvatio ponudu za sklapanje novog ugovora o radu na poslovima radnika na održavanju, ali je zatražio i sudsku zaštitu u kojem je postupku (vođen pred prvostupanjskim sudom pod brojem Pr - 33/2017) uspio jer je spomenuta Odluka o otkazu pravomoćnom presudom utvrđena nedopuštenom; ujedno je presudom donesenom u predmetu broj Pr-3/2020 tužitelju naloženo vratiti tuženika na radno mjesto referenta nabave V a grupe na kojem je radio odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i sposobnostima tužitelja; tuženik je ujedno 29. siječnja 2018. zatražio sudsku zaštitu (postupak pred prvostupanjskim sudom broj Pr-5/2018) zbog uznemiravanja od strane tužitelja s čim je u vezi 9. svibnja 2018. tužitelja obavijestio o korištenju prava na prekid rada pozivajući se na odredbu tada važećeg članka 134. stavka 5. ZR; u tom postupku u kojem je tuženik zatražio zaštitu dostojanstva i naknadu štete pred prvostupanjskim sudom (predmet broj Pr-5/2018-51) njegov je zahtjev pravomoćno odbijen presudom od 18. siječnja 2023.; za vrijeme prekida rada tuženiku je bila isplaćena naknada plaće za radno mjesto radnika na održavanju.

5.2. Imajući na umu da je tuženik 28. rujna 2017. prihvatio sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima na poslovima radnika na održavanju i radni odnos nastavio na tom radnom mjestu od 6. listopada 2017., dok je prekid rada koristio za vrijeme trajanja radnog odnosa na radnom mjestu radnika kada je ujedno tekla i parnica radi zaštite dostojanstva, sudovi su zaključili da u spornom razdoblju tuženik nije radio ne zbog otkaza, već zbog prekida rada koji je bio neopravdan.

5.3. Međutim, s obzirom na činjenicu da je i spomenuta Odluka o otkazu bila nedopuštena, to je ocijenjeno da je tužitelj morao ispuniti ugovor o radu i tuženika vratiti na radno mjesto referenta nabave V a grupe (ili drugo odgovarajuće) te mu isplatiti naknadu plaće za to radno mjesto. Stoga kada je tužitelj isplatio tuženiku razliku plaće koju bi primao da je radio kao referent i plaće koju je primao kao radnik na održavanju, sudovi su zaključili da je tužitelj tuženiku za razdoblje od listopada 2017. do siječnja 2021. naknadio plaću u skladu s ugovorom o radu iz 2011. što mu je i bila dužnost (kroz razliku navedenih plaća), slijedom čega je ocijenjeno da tužitelj bez osnove potražuje povrat sporne naknade pozivom na odredbu članka 134. stavka 9. ZR.

5.4. Upravo stoga je pobijanom presudom otklonjen utjecaj revizijske odluke broj Rev- 596/2021-5 od 7. ožujka 2023. na odlučivanje u ovom postupku jer u predmetnoj pravnoj stvari nije sporno da radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva i zaštite od uznemiravanja, a primio je naknadu plaće, mora isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad u visini neto ugovorene plaće konkretnog radnika, već je u konkretnom slučaju odlučna okolnost što je došlo do "preklapanja" razdoblja prekida rada na radnom mjestu radnika s razdobljem za koje je poslodavac (također po pravomoćnoj presudi) morao ispuniti obveze iz ugovora o radu za radno mjesto referenta.

6. Kako, dakle, naznačena pravna pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, valjalo je prijedlog tužitelja odbiti i riješiti kao u izreci na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke.

7. Što se, pak tiče, tvrdnji o povredi temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku, zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav), revizijski sud ocjenjuje da predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje.

7.1. Pravo na pravično suđenje predstavlja niz postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

7.2. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za odbijanje zahtjeva tužitelja, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. U takvim okolnostima tužitelj kao predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP, pa je u takvim okolnostima, na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP, prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil