Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2689/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Nožinić, Tomljanović & Maričević d.o.o. Nova Gradiška, Gundulićeva 4, protiv tužen ice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-17/2025-12 od 30. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-17/2025-12 od 30. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 5.523,09 eura.

II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-17/2025-12 od 30. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn- 17/2025-12 od 30. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, i sudi:

1. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.523,09 eura, kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.808,00 eura, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 11.670,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 15. listopada 2014. pa do isplate po naznačenoj kamatnoj stopi, sve u roku 15 dana..

Pod točkom II. izreke je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu preko iznosa od 11.670,00 eura do iznosa od 66.361,40 eura sa zateznom kamatom tekućom od 6. lipnja 2014. do isplate.

U točki III izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 5.523,09 eura sa zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pod točkama II i III izreke žali se tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže da nadležni županijski sud pobijani dio presude „ukine i preinači“ u smislu žalbenih navoda i zatraženog troška ili isti dio ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I izreke te pod točkom III izreke u dijelu u kojem joj nije priznat parnični trošak preko iznosa od 5.523,09 eura žali se tuženica zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te preinačiti odluku o troškovima postupka na način da troškove u cijelosti dosudi tuženici, kao i naknadu troška sastava žalbe.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu troškova postupka kao sporednog potraživanja.

6. Žalba tuženice je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu 66.361,40 eura (list 143 spisa) zbog povrede prava osobnosti za koju tužitelj tvrdi da mu je uzrokovana neodgovarajućim uvjetima boravka u Kaznionici u [adresa] u razdoblju od 11. srpnja 2007. do 1. listopada 2014.

U odnosu na žalbu tuženice

8. Tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama potrebnim za dosudu neimovinske štete (osobne karakteristike, objektivne i subjektivne okolnosti štete), čime upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a koja je u konkretnom slučaju počinjena.

9. Tako je sud prvog stupnja pod točkom 13. obrazloženja naveo kako iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije dokazao ni jednu od navedenih okolnosti u tužbi, osim neodgovarajućeg smještaja u spavaonicu nedovoljne kvadrature i zapremnine, to mu u tom dijelu i nije povrijeđeno pravo osobnosti, a posljedično čemu bi imao pravo na naknadu neimovinske štete, dok je pod točkom 22. obrazloženja naveo tužitelju pripada pravična novčana naknada neimovinske štete za navedeni vremenski period od 1167 dana, a primjenom odredbe čl. 1046. u svezi s člankom 19. ZOO-a te čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), koji navodi su međusobno proturječni. Također su izostali razlozi o odlučnim činjenicama koje se tiču osobnih karakteristika tužitelja (spol, dob, zdravstveno stanje) te objektivne i subjektivne okolnosti konkretnog slučaja.

10. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud je tu povredu otklonio i donio odluku kao u izreci.

11. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno sljedeće:

- da je među strankama nesporno da je tužitelj bio na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u [adresa] od 11. srpnja 2007. do 1. listopada 2014., a nakon toga da je premješten na daljnje izdržavanje kazne zatvora u Kaznionicu u [adresa],

- da tuženica ne osporava da su zatvorske ćelije u većini vremena bile prenapučene zbog objektivnih razloga i to prekapacitiranosti Kaznionice,

- da nije sporno ni to da kroz određeni period tužitelju nije osiguran smještaj u spavaonici od 4 m2 i 10 m3.,

- da je rješenjem suca izvršenja Županijskog suda u Varaždinu od 22. svibnja 2012. utvrđeno da je Kaznionica u [adresa] protivno čl. 74. st.3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora nezakonito prikratila tužitelja u pravu na odgovarajući smještaj u spavaonici propisane kvadrature i zapremnine te je naređeno otklanjanje takvog prikraćivanja zatvorenika i osiguranja smještaja od najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora,

- da j razdoblje u kojem je tužitelj imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora trajalo je od 09.06.2011. do 09.08.2011., od 11.08.2011. do 12.08.2013., od 29.08.2013. do 18.09.2013., od 20.09.2013. do 28.10.2013., od 11.11.2013. do 02.12.2013. i od 09.12.2013. do 30.09.2014., pa je tužitelj boravio u sobama manjim od 3 m2 osobnog prostora ukupno 1167 dana,

- da je Kaznionica u Lepoglavi, svjesna nemogućnosti osiguranja odgovarajuće kvadrature sobe po zatvoreniku, pokušala zatvorenicima olakšati boravak na način da je povećana sloboda kretanja i unutar samog stambenog djela kaznionice tako i boravka na zraku, poboljšanjem prehrane, higijenskih i sanitarnih uvjeta, dodavanjem različitih slobodnih aktivnosti, korištenja čitaonice, knjižnice, informatičke radionice,

- da je tužitelju zdravstvena zaštita pružana prema potrebi koju je sam tužitelj tražio, omogućeno mu je i bolničko liječenje u zatvorskoj bolnici u [adresa] uslijed psihičke dekompenzacije, a zbog dijagnoza od prije izdržavanja kazne zatvora i to poremećaja ličnosti, PTSP-a i ovisnosti o alkoholu, nastavljeno je liječenje u Kaznionici [adresa].

12. Nadalje, sud prvog stupnja je naveo da Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje: Konvencija), koja je stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. studenog 1997., normira u čl. 3. da se nitko ne smiju podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Europski sud za ljudska prava utvrdio je načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru, dakle, da trpljenje i poniženje koje je uključeno prilikom lišenja slobode, mora u svakom slučaju ići preko onoga neizbježnog elementa trpljenja ili poniženja povezanog s lišenjem slobode kako bi moglo doći u domašaj čl. 3. Konvencije, te je izrazio i stajalište da se, ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede čl. 3., a da se pretpostavka povrede Konvencije može oboriti dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Pri tome, taj sud precizira da će čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. moći se oboriti ako su ispunjeni sljedeći čimbenici i to kumulativno: (1) ako su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3m2 kratka, povremena i minimalna

(2) ako su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe

(3) ako je podnositelj zahtjeva smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

13. Odredba čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", br. 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 11/02, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13, 98/19 – dalje: ZIKZ) propisuje prostorije u kojima borave kaznenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane te za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

14. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja i materijalnog prava, sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelju pripada pravična novčana naknada neimovinske štete za navedeni vremenski period od 1167 dana, a primjenom odredbe čl. 1046. u svezi s člankom 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) te čl. 1100. ZOO-a, vodeći računa o visini naknade koju je Europski sud za ljudska prava u sličnim predmetima odredio kad se radi o državljanima Republike Hrvatske (Hrnčić protiv RH, Katanović protiv [adresa], L protiv RH i dr.), te uvažavajući i činjenicu da je tužitelju dana mogućnost da radi, ali da u utuženom periodu nije radio, da se bavi nizom aktivnosti izvan prostora sobe u kojoj je bio smješten i kretanje unutar Kaznionice na svježem zraku, ovaj sud ocjenjuje pravičnom novčanu naknadu za navedeni period od 11.670,00 eura, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

15. Tuženica u bitnome navodi da iako prvostupanjski sud ispravno detektira subjektivne okolnosti tužitelja i objektivne okolnosti (sadržaje i mogućnosti u Kaznionici) koje mogu svako eventualno trpljenje smanjiti, ublažiti ili eliminirati (kompenzatorske okolnosti), pogrešno im umanjuje značaj i prednost daje samo broju dana i kvadrata. Tuženica smatra da se u Kaznionici [adresa] boravak u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena može kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima Kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti i boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima kod dopuštenih izlazaka iz Kaznionice i sl.).

16. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti kako slijedi.

16.1. Iz činjeničnih navoda iznesenih u odgovoru na tužbu od 16. veljače 2015. (list 15- 16 spisa) te isprava u spisu (list 6 i 66 spisa), koje tužitelj nije osporio, proizlazi da je tužitelj pojedinačnim programom izvršavanja zatvora od dana 27. srpnja 2007. raspoređen u olovkaru, smješten na odjel 3D, uključen je u slobodne aktivnosti, grupu oboljelih od PTSP-a i uključen je u edukaciju iz alkohologije te ima izrečenu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja; da je tužitelju potreban pojačan individualni rad Odjela tretmana, pojačan nadzor iz razloga sigurnosti i stalna kontrola psihijatra; da je dana 7. siječnja 2009. odlučeno da se zatvorenik premjesti u neradnu skupinu, s obzirom da je počinio stegovni prijestup, a i nediscipliniran je na radu. U odnosu na radni angažman tužitelj i nadalje nije iskazivao ozbiljniju motivaciju, a od 11. svibnja 2011 se nalazi u neradnoj skupini na 3B odjelu. Tijekom dotadašnjeg izdržavanja kazne (do veljače 2015.) je tužitelj u devet navrata stegovno tretiran, a zbog navedenih prijestupa prema njemu se izrečene stegovne mjere samica, ukor i i privremena uskrata raspolaganja novce. Također je u odgovoru na tužbu navedeno da je tužitelj rođen 1959. u [adresa], gdje je završio osnovnu i srednju školu za zanimanje automehaničar i radio je kao vozač kamiona, a po preseljenju u [adresa] i autobusa, sve do početka Domovinskog rata u kojem je sudjelovao od 1991. do 1995. i bio lakše ranjen gelerima, a zbog bolesti PTSP i psihičkih poremećaja ličnosti je liječen bolnički i ambulantno te je liječen i zbog alkoholizma, a umirovljen je HRVI još 1995. Živio je u bračnoj zajednici u kojoj je rođeno troje djece, odnosi u obitelji su teško poremećeni uslijed tužiteljevih psihičkih poremećaja i alkoholizma, članove obitelji zlostavljao je psihički, fizički, a suprugu i kćerku seksualno; uz alkohol je povremeno zloupotrebljavao i heroin, a nakon pritvaranja sa suprugom i djecom nema kontakta.

Iz navoda odgovora na tužbu i dokumentacije na listu 6 spisa (dnevni raspored) je također proizlazi da zatvorenici sukladno dnevnom rasporedu određeni dio dana borave izvan svojih soba, u radionicama, TV boravku ili na svježem zraku te da svi ostali prostori (hodnici, kupaonice, zatvorenička kantina, prostor za podjelu hrane) u kojima se boravi tijekom dana zadovoljavaju prostorne kapacitete.

16.2. Iz izvješća Invalidske komisije o nastupu invalidnosti Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Zagrebu od 24. studenoga 1994 (list 14 spisa), sačinjenog na temelju nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da je kod tužitelja nastupio trajni gubitak sposobnosti za rad s pravom osiguranika na invalidsku mirovinu, s uzrok invalidnosti je bolest 100% u svezi s okolnostima iz članka 2. stavka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Navedenu činjenicu je tuženica potvrdila u navodima iz odgovora na tužbu kada je konstatirala da je tužitelj umirovljen 1995. kao hrvatski ratni vojni invalid (HRVI).

16.3. Iz naprijed navedenog proizlazi kako činjenica da tužitelj nije bio radno angažiran nije isključivo rezultat njegovog izbora i nedostatka dobre volje, već i objektivnih okolnosti determiniranih njegovim narušenim zdravstvenim stanjem pa činjenica da tužitelj u utuženom razdoblju nije boravio u radnim prostorijama ne može biti stavljena njemu na teret.

16.4. S druge strane, tužitelj je za vrijeme izdržavanja kazne u Kaznionici [adresa] nedvojbeno mogao boraviti i u drugim prostorijama - TV boravak, čitaonica i knjižnica (za koju je tužitelj iskazao da nije išao jer nije imao potrebu - ročište 23. rujna 2015., list 61 spisa), prostorija s računalima, kao i boraviti na svježem zraku i baviti se slobodnom aktivnostima, ali na taj način su umanjene, ali nisu u potpunosti otklonjene duševne boli i poteškoće kojima je bio izložen tužitelj, a koje su prekoračile razinu patnje koja je svojstvena lišenju slobode, zbog čega je tuženica odgovorna za predmetnu štetu.

16.5. Naime, nedostatak osobnog prostora u zatvorskoj ćeliji značajan čimbenik prilikom utvrđivanja jesu li uvjeti u zatvoru bili „ponižavajući“ s aspekta članka 3. Konvencije, a razdoblja u kojima je u konkretnom slučaju tužitelj (u spornom razdoblju u dobi od 52-54 i narušenog zdravlja) raspolagao s manje od 3 m2 osobnog prostora nisu bila ni kratka niti povremena, zbog čega tužitelj ima pravo na isplatu naknade neimovinske štete.

17. Prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva je sud prvog stupnja, na temelju odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a, pravilno ocijenio da tužitelju pripada pravična novčana naknada u dosuđenom iznosu od 11.670,00 eura.

18. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

19. U odnosu na odluku o troškovima postupka tuženica nije iznijela niti jedan konkretan žalbeni navod, ali je žalba i u tom dijelu neosnovana jer pravo na naknadu troškova pripada tužitelju, a ne tuženici, i to iz razloga koji će biti obrazloženi u nastavku presude.

U odnosu na žalbu tužitelja

20. Tužitelj u bitnome ističe da je odluka o visini dosuđenog iznosa štete očito „determinirana posve neadekvatnom evaluacijom učinjenih povreda s jedne strane i navodnih amortizirajućih okolnosti s druge strane“. Također navodi da se žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ogleda u činjenici što sud nije proveo medicinsko vještačenje te nije saslušao svjedoke – zatvorenike ĆĐ i KĐ.

21. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti da je prvostupanjski sud na osnovi ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

22. Na temelju rezultata dokaznog postupka, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti zbog neodgovarajućih uvjeta u zatvoru te mu je na osnovi tog utvrđenja dosuđena naknada neimovinske štete, koju i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje primjerenom novčanom satisfakcijom.

23. Žalitelj smatra kako iznos naknade od 11.670,00 eura za nečovječne uvjete u kojima je boravio u utvrđenom periodu od 1167 dana ne predstavlja ni adekvatnu niti pravičnu novčanu naknadu štetu nastalu tužitelju.

24. U ovoj pravnoj stvari je nesporno utvrđeno da tužitelj nije bio smješten u dovoljno prostranim prostorijama, ali imajući u vidu mogućnost boravka u drugim prostorijama Kaznionice [adresa] i sve okolnosti konkretnog slučaja, i ovaj drugostupanjski sud dosuđenu naknadu smatra primjerenom. Naime, iz iskaza tužitelja, saslušanog zamolbenim putem na ročištu održanom 23. rujna 2015. kod Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini (list 61 spisa), je vidljivo da su u Kaznionici [adresa] postojale nepušačke sobe, da je on bio smješten u sobu u kojoj su svi bili pušači, da na zidovima nije bilo plijesni, da su sami održavali čistoću i dobivali sredstva za čišćenje, da se posteljina mijenjala svaka dva tjedna, da je imao mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja te je išao kod psihijatra u [adresa] u [adresa] i primao terapiju za shizofreniju, kao i da je bio smješten u sobama koje nisu imale potrebnu kvadraturu te nije imao odgovarajuću privatnost za obavljanje higijenskih potreba.

24.1. Dakle, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da su u pretežnom dijelu u Kaznionici [adresa] bili osigurani uvjeti propisani odredbama čl. 74.-79. ZIKZ-a, a zbog činjenice da zakonom propisani uvjeti nisu bili osigurani u potpunosti jer smještaj tužitelja u razdoblju od 1167 dana nije bio realiziran u skladu s čl. 74. st. 2. ZIKZ-a, zbog čega je tužitelj trpio posljedice, pravilno je sud prvog stupnja dosudio naknadu štete pod točkom I. izreke pobijane presude te odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kao previsoko postavljen.

25. Ovdje treba reći da je tijekom 2022. Europski sud za ljudska prava tijekom 2022. donio 3 presude (Hrnčić protiv Hrvatske, Katanović i Mihovilović protiv Hrvatske te Kopić protiv Hrvatske) u kojima je utvrdio povredu članka 3. Konvencije zbog neodgovarajućih uvjeta smještaja u zatvorima te je podnositelju Hrnčiću za razdoblje od 1 godinu i 9 mjeseci smještaja u neodgovarajućim uvjetima u zatvorima u [adresa] i [adresa], dosudio pravednu naknadu u iznosu od 7,600 eura za neimovinsku štetu i 2,490 eura za troškove i izdatke. Podnositelju Katanoviću za razdoblje od mjesec dana u neodgovarajućim uvjetima u Zatvoru u Zagrebu, dosudio je pravednu naknadu u iznosu 1,400 eura za neimovinsku štetu i 250 eura za troškove i izdatke, a podnositelju Mihoviloviću za razdoblje od godinu dana u Kaznionici u Lepoglavi 5,400 eura za neimovinsku štetu i 250 eura za troškove i izdatke. Podnositelju Kopiću za razdoblje od 4 godine i 10 mjeseci u Kaznionici u Lepoglavi dosudio je pravednu naknadu u iznosu od 12,500 eura za neimovinsku štetu i 2,060 eura za troškove i izdatke.

26. Imajući u vidu naprijed navedeno, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke, na osnovi odredbe čl. 373. st. 1. i 3. ZPP-a, te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

27. Ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, u skladu s ovlaštenjem iz odredbe čl. 365 .st. 2. ZPP-a, a s obzirom na činjenicu da je postupak pokrenut prije 1. rujna 2019. (primjena čl. 117. st. 1. ZID ZPP- a - "Narodne novine", br. 70/19), ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima postupka jer je tužitelj u postupku uspio s osnovom 100%, a s visinom 18%, što znači da je uspio u sporu s 59% (118% : 2 = 59%), dok je tuženica uspjela s 41%, tako da je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a valjalo utvrditi da je tužitelj uspio u sporu s 18%.

28. Tužitelj, u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa) osnovano potražuje trošak odštetnog zahtjeva u iznosu od 1.000,00 eura , trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, sastava podneska od 14. prosinca 2015. (predanog na ročištu 18. prosinca 2015. (list 74-77), za zastupanje na ročištima dana 19. ožujka 2015., 1. lipnja 2015., 22. rujna 2015., 18, prosinca 2015., 25. ožujka 2024., 10. lipnja 2024. i 17. veljače 2026. u iznosu od po 1.000,00 eura; za zastupanje na ročištima 5. studenoga 2015., 24. rujna 2025. i 5. studenoga 2025. u iznosu od po 500,00 eura (Tbr. 9. t. 2. Tarife), za zastupanje na ročište za objavu presude dana 25. srpnja 2024. u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 15.600,00 eura, a s obzirom na omjer uspjeha u sporu iznosi 2.808,00 eura te je odlučeno kao u točki III.2.

28.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročišta za objavu presude dana 2. veljače 2026. jer na to ročište nije pristupio punomoćnik tužitelja, kao ni zahtjev za trošak pristupa na ročište za objavu bez naznake datuma održavanja tog ročišta. Također tužitelju nije priznat trošak izbivanja iz pisarnice (6 sati) za ročište održano kod Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, na koje je pristupio odvjetnički vježbenik, a ne odvjetnik, kao ni putni trošak za pristup na isto ročište koji je zatražen u visini od 150 eura, bez naznake radi li se o trošku javnim prijevozom ili vlastitim automobilom te bez točnog obračuna zatraženih troškova. Pored toga, treba reći da u pravilu, trošak odvjetnika čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja (tako u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev- 652/2023-2 od 12. lipnja 2024.).

Zatraženi trošak sudske pristojbe tužitelju također nije priznat jer je tužitelj u ovom parničnom postupku oslobođen plaćanja sudskih pristojbi (list 23 spisa).

29. Stoga je valjalo, temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP -a, preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.523,09 eura te naložiti tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.808,00 eura (točka III. izreke).

30. S obzirom da je tužitelj u žalbenom postupku uspio samo u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe (točka IV.).

31. Budući da tuženica nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka V. izreke).

32. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac