Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3514/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja ČG /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Ivan Vuković, odvjetnik iz Križevaca, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. /OIB: 02535697732/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-638/2024-22 od 1. lipnja 2026., u sjednici održanoj 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-638/2024-22 od 1. lipnja 2026. pod stavkom I. izreke, stavkom II. izreke i dijelu stavka III. izreke u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 513,12 eura sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2026. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-638/2024-22 od 1. lipnja 2026. u dijelu stavka III. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju daljnji iznos od 2.218,06 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg iznosa od 2.218,06 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 2. lipnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita (stavak I. izreke), naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 208,44 eura sa zateznim kamatama od 11. lipnja 2007. do isplate (stavak II. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.731,18 eura sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2026. do isplate.

2. Protiv presude žali se tuženica pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu 422,50 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđene bitne povrede odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

5.1. Neovisno o nedostacima prvostupanjske presude na koje djelomično opravdano ukazuje tuženica, istu je moguće ispitati i donijeti konačnu odluku, budući da bitne činjenice među strankama nisu sporne (članak 373. a ZPP-a) - da je između tuženice kao kreditora i tužitelja (potrošača) kao korisnika kredita u lipnju 2007. sklopljen i realiziran Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 23.172,00 eura po srednjem tečaju tuženice važećem na dan korištenja kredita, da su ugovorene redovne / promjenjive kamate i kamate u slučaju zakašnjelog plaćanja, da je u završnoj odredbi 11.3. Ugovora o kreditu navedeno da se korisnik obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradi kreditnog zahtjeva u iznosu 1,50%, od iznosa kredita, niti da je tuženica ustegnula na teret tužitelja po toj osnovi nadnevka 11. lipnja 2007. iznos od 208,44 eura / 1.570,40 kuna[2] .

6. U žalbenom stadiju postupka tuženica ustrajava na stavu da predmetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetan i prigovoru zastare, te s tim u vezi iznosi svoje viđenje / tumačenje predmetnog spora. Smatra da je vrijednost predmeta spora (1.535,67 eura / deklaratorni zahtjev + novčano potraživanje /) nepravilno utvrđenja, a nastavno na temelju iste dosuđeni troškovi zastupanje tužitelju, i da niti jedan podnesak tužitelja nakon podnošenja tužbe i nazočnost ročištima nisu radnje koje su bile potrebne u vođenju parnice.

7. Odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu je nepoštena, a time i ništetna, kako je to u biti zaključio i prvostupanjski sud.

8. Naime, prema ZZP-a/2003[3] , koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (u kontinuitetu i propisima o zaštiti potrošača koji su kasnije doneseni, uz neznatna odstupanja koja nisu relevantna u predmetnom postupku), ugovorna

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 144/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

2 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za 1,00 euro

3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2.), da je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati (članak 81. stavak 4.) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1.).

8.1. S tim pravilima korespondiraju i opći propisi obveznog prava o bitnim elementima ugovora o kreditu (članak 1021. ZOO-a[4] ) prema kojima su kamate nuzgredno pravo, o ništetnosti (i djelomičnoj ništetnosti) ugovora (članak 322. - 329. ZOO-a), prema kojima je ništetan ugovor (dio ugovora) kojom strana koja ima jaču poziciju istu koristi za postupanje koje nije u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja (dobre vjere), a nastavno i pravila o vraćanju stečenog bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO- a).

9. Budući da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala tuženica, da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na istu, da tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije tijekom postupka objasnila na što se odnosi naknada iz članka 11.3. Ugovora, je li, kako i kada inače prezentirala korisnicima kredita zašto i na temelju kojih kriterija je ta naknada određivana, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju (između jednokratne naknada i drugih troškova / usluga koje je nesporno platio i ugovaranih kamata), kao jedini objektivni zaključak ostaje da je predmetna ugovorna odredba nepoštene (ništetne), a u prilog čemu naravno treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, odnosno da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je i na temelju primjenjivih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

10. Stoga, nije u pravu tuženica kad tvrdi da je za odluku o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu jedino od značaja to što je lako uočljiva i razumljiva (tužitelj je mogao predvidjeti pravne posljedice), da nije odlučno što naknada uključuje, već koliko iznosi, a što je tužitelju bilo poznato, da se o toj odredbi kao takvoj niti ne može raspravljati u kontekstu poštenosti s obzirom na ciljeve postavljene Direktivom 93/13/ EEZ[5] , očito ispuštajući iz vida da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one

4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

5 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. 4. 1993. (SL L 95, 21. 4. 1993., str. 29. - 34.)

naplaćuju, uz široko tumačenje pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača“ i ispitivanju znatnije neravnoteže (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG), a što očito nije bio slučaj u pravnom odnosu stranka, unošenjem po tuženici u Ugovor o kreditu odredbe o naknadi za obradu zahtjeva za kredit, i naplatu iste prije ili istovremeno sa korištenjem kredita.

11. Nadalje, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 1111. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

12. Prema tome, kako je tuženica povrijedila interese tužitelja jer se u potrošačkom Ugovoru o kreditu, pored ugovorenih kamatna i troškova koristila nepoštenim ugovornom odredbom kojom je za sebe ugovorila ne pripadajuće naknadu (jednokratno, unaprijed) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj na istu mogao utjecati, a koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, iz naprijed navedenih razloga, zbog čega je ta odredba nepoštena i ništetna, odnosno kako je otpala osnova po kojoj je tuženica od tužitelja naplatila 11. lipnja 2007. iznos od 208,44 eura, to je tuženica dužna vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama od 11. lipnja 2007. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženica i prije obraćanja tužitelja (podnošenja predmetne tužbe) imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznos, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.

13. Prigovor zastare za novčano potraživanje, koji je tuženica istakla u podnesku od 30. listopada 2024. (list 43.) i na kojem ustrajava u žalbi, nije osnovan. To iz razloga što je u predmetnoj parnici utvrđena nepoštenost (ništetnost) odredbe o naknadi za obradi kreditnog zahtjeva (koje pravo se ne gasi) i što rok zastare za novčano potraživanje počinje teći danom pravomoćnosti prvostupanjske presudu (subjektivno pravo u materijalno pravnom smislu na restitucijski zahtjev je posljedica sudskom odlukom utvrđene ništetnosti osnove na temelju koje je tuženica stekla iznos od 208,44 eura), a što znači da zastara za restitucijski zahtjev nije niti počela teći.

14. Navedeni razlozi otklanjanja prigovora zastare ne odstupaju od tumačenja pravila o zastari u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev-1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev-210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i druge), prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva (kad su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora /zahtjev iz članka 323. stavka 1. ZOO- a/), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a kojim tumačenjem je omogućen potrošaču pristup sudu.

15. Svako drugačije tumačenja pravila o zastari (i onih koje iznosi tuženica) ne bi bilo u skladu sa načelom ekvivalentnosti i djelotvornosti kao temeljnim principima pravnog poretka Republike Hrvatske, pravima koja proizlaze iz članka 47. Povelje[6] i ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ, prema kojima sud u tumačenju i primjeni propisa mora voditi računa o podređenom položaju potrošača u odnosu na trgovca, ne samo u pogledu pregovaračke moći, nego i u pogledu informiranosti, i da se potrošaču koji nije znao niti mogao znati kako ocijeniti opseg svojih prava (što je u konkretnom slučaju tužitelj) ne može uskratiti pravo na pravnu zaštitu u subjektivno materijalnom smislu računanjem roka zastare za restitucijski zahtjev od dana kad je nepošteni trgovac neosnovano stekao određene iznose, kako to u biti tvrdi tuženica.

16. Dakle, donošenjem odluke pod stavkom I. i II. izreke prvostupanjske presude nije dana važnija prednost tužitelju, niti je prvostupanjski sud postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženica, a nedostaci su otklonjeni ovom presudom.

17. Djelomično osnovano tuženica prigovora odluci o troškovima, odnosno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora sa iznosom od 1.535,67 eura (zbrajanjem vrijednosti predmeta spora deklaratornog i restitucijskog zahtjeva), nastavno visini dosuđenih troškova, te potrebitosti u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

18. Naime, prema pravilima o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, između ostalog i za određivanje nagrade za zastupanje stranke po punomoćniku odvjetniku, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (članak 35. stavak 1. ZPP-a). Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev (članak 35. stavak 2. ZPP - a). Za odnos stranaka vezano za te troškove mjerodavna je odredba članka 35. stavka 1. ZPP-a, a ne odredba članka 37. ZPP-a koja podrazumijeva više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

18.1. Deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje, koji je u predmetnoj parnici poslužio samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplati iznosa od 208,44 eura ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora za određivanje nagrade na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku (a niti visinu sudskih pristojbi).

19. Suprotno stavu prvostupanjskog suda, za određivanje troškova zastupanja (i sudskih pristojbi) kao vrijednost predmeta spora mjerodavna je iznos od 208,44 eura.

20. Tužitelju na ime nagrade za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u prvostupanjskom postupku, u skladu s odredbom članka 155. stavkom 2. ZPP -a u vezi sa OT[7] , a prema vrijednosti predmeta spora od 208,44 eura, pripada iznos od 453,12 eura (sastav tužbe – 25 bodova /Tbr. 7/1. OT/, podneska od 3. studenog 2025. – 25 bodova (Tbr. 8/1. OT), prigovora od 15. listopada 2024., zaprimljen u sudu 16. listopada 2024. – 12,5 bodova /Tbr. 10/4. OT/ zastupanje na ročištima 6. studenog 2025., 12. veljače 2026., 9. travnja 2026. i 6. svibnja 2026. od po 25 bodova /Tbr. 9/1. OT/, pristup ročištu 5. ožujka 2026. – 6,26 bodova /Tbr. 9/5. OT/ i na ročištu za objavu presude 1. lipnja 2026. – 12,5 bodova /Tbr. 9/3/ ili ukupno 181,25 bodova x 2,00 eura /Tbr. 54. OT/ = 362,50 eura + 90,62 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25%

6 Povelja Europske unije o temeljnim pravima (SL C 326, 26. 10. 2012., str. 391.)

7 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj : 138/2023., u daljnjem tekstu: OT)

/Tbr. 46. OT/ = 453,12 eura), što uz trošak sudske pristojbe na tužbu (30,00 eura) i presudu (30,00 eura) čini ukupan iznos od 513,12 eura.

20.1. Prema tome, tuženica je dužna naknaditi tužitelju trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 513,12 eura (članak 154. stavak 1. ZPP-a) sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2026. do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a) i u tom dijelu je potvrđena odluka o troškovima pod stavkom III. izreke pobijane presude.

21. Za daljnji iznos od 2.218,06 eura (preko iznosa 513,12 eura do iznosa od 2.731,18 eura) zahtjev tužitelja za naknadu troška prvostupanjskog postupka nije osnovan jer nije u skladu sa mjerodavnom vrijednosti predmeta spora i Tarifama o nagradama za zastupanje i sudskim pristojbama. Podnesci tužitelja od 5. studenog 2025., 5. ožujka 2026. i 17. travnja 2026. po svojoj namjeni nisu pripremni, niti dispozitivni i za te radnje tužitelj nema pravo na naknadu troškova, a za koji dio odluke o troškovima je preinačena prvostupanjska presuda pod stavkom III. izreke tako što je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 2.218,06 eura sa zateznim kamatama.

22. Tuženici nije priznat zahtijevani trošak žalbe jer nije uspjela sa žalbom protiv odluke o glavnim tužbenim zahtjevima (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 35. stavkom 1. ZPP-a).

23. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci presude (članak 373. a ZPP-a za stavak I., i II., članak 166. stavak 2. ZPP-a za stavak III.)

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović