Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4302/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Lani Andreis Nikolić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Andreis & Partneri Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalb i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5396/2025-19 od 28. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5396/2025-19 od 28. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđen je nišetnim dio čl. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], od 08. srpnja 2003. sklopljenog između tužitelja i tuženika koji glasi: „(...) uvećan za iznos naknade za odobravanje kredita u visini od 1.457,27 kn“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 193,41 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2009. do isplate, dok je pod točkom III. izreke odbijen kao djelomično neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje na iznos 193,41 € tekućim od 9. srpnja 2003. do 24. srpnja 2009. Nadalje, pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 526,54 € sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2026. do isplate.

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], od 08. srpnja 2003. sklopljenog između tužitelja i tuženika koji glasi: „(...) uvećan za iznos naknade za odobravanje kredita u visini od 1.457,27 kn“, kao i isplata iznosa od 193,41 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje tuženik ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP na koju povredu ukazuje žalitelj.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 08. srpnja 2003. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u visini od 59.724,00 kn/7.926,00 €[1] uvećan za iznos naknade za odobravanje kredita u visini od 1.457,27 kn/193,41 € za kupovinu vozila Honda Civic na rok od 72 mjeseca;

- da iz odredbe čl. 5. navedenog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile da se prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kupovao automobil koji mu je trebao za osobne potrebe te nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a morao je platiti spornu naknadu te koliko se sjeća ona je naplaćena odmah na početku. Isto tako, proizlazi da mu nitko nije objasnio zbog čega se ta naknada plaća, a bio je u banki i ugovor je pročitao, a obzirom da nije ekonomist niti pravnik ugovor je shvatio koliko je mogao te nikada u životu nije imao trgovačko društvu niti obrt;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za odobravanje kredita u iznosu 193,41 € koja je sadržana u iznosu kredita koji je odobren tužitelju, a koji je otplaćivan u 72 jednaka mjesečna anuiteta tijekom razdoblja otplate od 8. kolovoza 2003. do 25. srpnja 2009.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila i iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a niti je to tuženik tvrdio tijekom postupka, time da je tužitelj u svom iskazu naveo da nikada nije imao obrt niti trgovačko društvo pa slijedi da je tužitelj sklopio ugovor kao potrošač. Zatim je prvostupanjski sud utvrdio da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama i morao je platiti spornu naknadu te je ona naplaćena odmah na početku, a nitko mu nije objasnio zbog čega se ta naknada naplaćuje, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja te se o spornoj ugovornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe , a niti je tužitelj bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade.

9. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati, da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe te da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade pa činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, navedeno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da obzirom da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana tipskim ugovorom tuženika to je nepoštena, jer je protivna i općim načelima obveznog prava, ista je i ništava sukladno odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO), a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora tako da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane odluke.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (u dijelu čl. 1. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njegovog iskaza.

11. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03-dalje ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade za obradu kredita, a niti ne proizlazi da mu je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi, a platio ju je od odobrenog kredita odnosno tužitelju je naplaćena naknada za odobravanje kredita u iznosu 193,41 € koja je sadržana u iznosu kredita koji je odobren tužitelju, a koji je otplaćivan u 72 jednaka mjesečna anuiteta tijekom razdoblja otplate od 8. kolovoza 2003. do 25. srpnja 2009., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Prema tome, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

15. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o odredbi čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, (konkretne usluge, troškovi i dr.), a niti je tužitelj mogao utjecati kao i išta promijeniti u predmetnom ugovoru.

16. U odnosu na daljnje žalbene navode, valja reći da pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 iz kojeg proizlazi da je on fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način kojim bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

17. Isto tako, odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) , kao niti razlozima ugovaranja naknade za osiguranje. Dakle, imao je informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

21. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti predmetnog spisa da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega je zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa, tako da je neodlučno da je navedeni iznos naknade samo 193,41 € budući da tužitelj nije imao utjecaj na ugovaranje navedenih odredbi.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita te naknade za osiguranje, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da nije mogao niti pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita i osiguranje nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Dakle, načelno nije sporno ugovaranje plaćanje naknade za obradu kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali je sporan način njegovog ugovaranja i jasna svrha ugovaranja pojedine naknade, pa su stoga sve tvrdnje tuženika, kao što je i upućivanje na stajališta iz odluka Suda Europske unije C-621/17 i C-84/19, a kojima se zanemaruje taj pristup predmetu spora, neosnovane. Naime, bez obzira što je u odluci suda Europske Unije u predmetu C-621/17 navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju za te troškove ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture spornih odredbi o naknadi za obradu kredita. Naime, takav nejasan i netransparentan način ugovaranja obveze korisniku kredita suprotan je načelu savjesnosti i poštenja pa imajući u vidu da takav način ugovaranja kredita očito upućuje na neravnopravni položaj potrošača kojem nisu objašnjene odredbe ugovora koji sklapa, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o izmjenama određenih odredbi, dok je s druge strane banka u mogućnosti u potpunosti odrediti sadržaj svih ugovornih odnosa bez prethodnog objašnjenja, a što predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

25. Neosnovano se tuženik poziva na predmet Š i dr. broj C-186/16 ECLI:EU:C:217:703 i shvaćanje suda EU iznesenog u toj presudi, jer se ne radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji dok iz presude Suda Europske unije C-565/21 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom dok u konkretnom slučaju djelatnici banke nisu tužitelju pojasnili na što se točno troškovi naknade odnose tako da nije mogao shvatiti prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove.

26. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

28. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

29. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

30. Također, tuženik u žalbi pogrešno tumači presudu Suda Europske unije broj C - 561/21 od 25. travnja 2024. Naime, suprotno žalbenim navodima u istoj je navedeno da čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te načelo pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se ne protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova, počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, iz te presude, suprotno žalbenim navodima, ne proizlazi da nema osnove da se početak tijeka zastare veže uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jer iz tumačenja Suda Europske unije sadržanog u toj presudi proizlazi upravo suprotno.

31. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja posljednje mjesečne obveze po kreditu odnosno od 25. srpnja 2009., a imajući u vidu da je tužitelju naplaćena naknada za odobravanje kredita u iznosu 193,41 € koja je sadržana u iznosu kredita koji je odobren tužitelju, a koji je otplaćivan u 72 jednaka mjesečna anuiteta tijekom razdoblja otplate od 8. kolovoza 2003. do 25. srpnja 2009.

32. Isto tako, suprotno žalbenim navodima stranaka odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), dok tuženiku pravilno nije dosuđen trošak postupka.

33. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak vještačenja jer da tužitelj tijekom postupka ni vještak u nalazu i mišljenju istaknuli niti jedan dokaz kojim se utvrđuje da je sporna naknada naplaćena i kojeg datuma je ista naplaćena te da je predmetno vještačenje bilo potpuno nepotrebno, valja reći da su neosnovani.

34. Naime, kako je tuženik osporavao da je naknada naplaćena tužitelj je predložio izvođenje dokaza te je iz financijskog nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelj prilikom plaćanja mjesečnih obveza po kreditu plaćao i predmetnu naknadu koja je sadržana u iznosu odobrenog kredita koji se otplaćivao tijekom razdoblja otplate, od 8. kolovoza 2003. do 25. srpnja 2009., slijedom čega je takav dokaz bio potreban radi utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva.

35. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

36. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, tako da je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove odluke. (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić