Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2882/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Tomislava Aralice, u pravnoj stvari tužiteljice NK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], KOJU zastupa punomoćnica Valentina Božiček, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3417/2025-13 od 25. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3417/2025-13 od 25. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja NK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 od dana 19.07.2007. godine., sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,9% (nulacijelihdevet posto) iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 platiti tužiteljici NK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 656,69 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana 19.07.2007. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.039,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. veljače 2026. godine pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu.

5. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP, a na koje povrede određeno ukazuje tuženik u žalbi. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim polazeći od zaključaka i utvrđenja:

-da je nesporno da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita i da nije sporna visina tužbenog zahtjeva,

-da je neosnovan prigovor zastare tuženika,

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila kod prednika tuženika, da je pročitala ugovor o kreditu te je primijetila da se treba platiti trošak kredita, da joj nisu obrazložili od čega se sastoji trošak obrade kredita i rekli su joj da ako želi dobiti navedeni kredit da se mora platiti naknada za kredit, da je kredit bio za kupnju i adaptaciju kuće, da je njena obitelj živjela u toj kući, kuća se nije iznajmljivala, a niti je bila prijavljena firma , da je ona osobno plaćala kredit i da nije mogla pregovarati što se tiče odredaba kredita,

-da je prema odredbi članka 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje ZZP/03) propisano da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti,

-da je prema odredbi članka 81. ZZP/03 propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

-da je prema iskazu tužiteljice sud zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenim odredbama jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužiteljica može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužiteljici zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor,

-da je Ugovor ponuđen tužiteljici po principu "uzmi ili ostavi", jer je tužiteljica mogla samo isti prihvatiti,

-da iz sadržaja sporne ugovorne odredbe naknada za obradu kredita, članka 5. st. 2. nije vidljivo na što se točno odnose i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu,

-da je tuženik na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO),

-da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita i naknade za osiguranje kredita sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika,

-da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada,

-da tužiteljica nije mogla komparirati visinu te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija te na taj način prednik tuženika prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu tužiteljice te je tuženik nepošten stjecatelj,

-da je ugovorna odredba članka 5. st. 2. predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. ZZP/03 i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO,

-da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla,

-da prema članku 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a kako je sud utvrdio da je stjecatelj nepošten, da zakonske zatezne kamate teku od dana stjecanja pa do isplate.

7. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbi ZZP/03 ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

8. Iz odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za odobravanje kredita nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužiteljica podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

9. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelj ice na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

11. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelj ici, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelj icu informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazao da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužitelj icom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelj ice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

12. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje mu idu u korist. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (FM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelj ici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) , podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

14. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj ica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi joj bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mog la zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

20. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremio tuženik i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrdi ti, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03.

21. Prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom predmetu radi o „prosječnom potrošaču“, a zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

22. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužiteljici prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, pravilno je utvrđeno da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelj ici kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

23. Dakle, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužiteljici s osnove ništetnih odredbi ugovora isplati iznos pobliže označene u izreci.

24. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

25. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata i to od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbom čl. 1115. ZOO. U konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.). Ukazuje se na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U- III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

26. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužiteljice, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

27. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

28. Pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu je s pravnim shvaćanjem iz odluka Vrhovnog suda Republike broj Rev-673/2023- 2 od 13. veljače 2024., Rev-1068/2023- 2 od 18. ožujka 2025., Revd-1672/2025-2 od 29. travnja 2025., Revd-2594/2025-2 od 8. srpnja 2025., Revd-3077/2025-2 od 22. srpnja 2025., Revd-2161/2025-2 od 14. listopada 2025. i dr. Stoga pravna shvaćanja iz poredbenog prava na koja se poziva tuženik u žalbi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

29. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19, C-224/19 i C-259/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1068/2023-2 od 18.ožujka 2025.).

30. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP) s tim da tužitelj nije na temelju čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se ne radi o postupku pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

31. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

32. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor