Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3416/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Hećimoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-832/2025-8 od 26. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-832/2025-8 od 26. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o stambenom kreditu broj [broj kredita] od 8. studenog 2013. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u kojem naknada za obradu kredita iznosi 1,95% od iznosa kredita (članak 8. Ugovora o stambenom kreditu). U toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 1.203,28 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. studenog 2013. do isplate. U toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 735,89 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2026. do isplate. U toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Tuženik žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, dosuditi tuženiku trošak postupka uključujući i trošak žalbe, podredno, ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23,146/25, dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2.

ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer izreka presude ne proturječi razlozima presude, na koju povredu se poziva tuženik.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva, i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno

- da je između tužitelja i tuženika kao kreditora zaključen Ugovor o kreditu od 8. studenog 2013. kojim je odobren stambeni kredit u iznosu od 446.930,00 kn

- da je tužitelj potrošač

- da se radi o tipskom ugovoru

- da je bez pojedinačnog pregovaranja čl. 8. Ugovora o kreditu, ugovorena obveza da prije isplate kredita plati naknadu u jednokratnom iznosu u iznosu od 1,95% iznosa kredita, koja je naplaćena dana 21. prosinca 2013. u iznosu od 1.203,28 eur.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (8. studenog 2013.), bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 133/09, 78/12, dalje: ZZP07) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

10. Iz provedenih dokaza utvrđeno je kako se radilo o tipskom ugovoru unaprijed sastavljenom i pripremljenom po tuženiku pa se to odnosi i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita sadržanu u članku 8. Ugovora o kreditu.

11. Kad se radi o unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kako je propisano u čl. 96. st. 2. ZZP/07, a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, što on u ovoj parnici nije dokazao, iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07.

12. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da o spornoj ugovornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, jer takvo utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja. Prvostupanjski sud, suprotno navodima tuženika u žalbi, osnovano je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužitelja, dok tuženik u pravcu suprotnog utvrđenja nije predložio nijednog dokaza.

13. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da se sporna odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa samim time i ništetnom (čl. 96. st. 1. i čl.102. st. 1. ZZP/07).

14. Činjenica da tužitelj prije potpisivanja nije u cijelosti pročitao ugovor nije odlučna budući da je Ugovor o kreditu već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj o odredbama Ugovora o kreditu nije mogao pregovarati, a tuženik niti ne tvrdi niti dokazuje da bi, i da je tužitelj pročitao u cijelosti predmetni Ugovor, mogao utjecati na postojanje obveze plaćanja naknade i na njezinu visinu.

15. Tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini, tako da se ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li poštena (čl. 99. ZZP/07).

16. Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

17. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora tako da su mu kao potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

18. Tuženik kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, ima određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično. Međutim, sama činjenica da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, Navedeno korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Da su zaista ugovorenom naknadom „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

19. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna (čl. 102. st. 1. ZZP/07), a posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pa je tako pravilno dosuđen iznos koji je plaćen na ime naknade.

21. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO dosudio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate, s obzirom da je tuženik kao banka povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošten stjecatelj.

22. Neosnovano tuženik ustraje u žalbi na prigovoru zastare. Za potraživanja po osnovi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, s obzirom da se ne radi o odredbi koja je bila predmet utvrđenja u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok teče kako je to bilo navedeno u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a to znači od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve ugovorne odredbe, dakle tek pravomoćnošću presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti odredbe.

23. Neosnovana je žalba i u pogledu odluke o trošku. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju čl. 154. st. 1 ZPP dosudio trošak tužitelju koji je uspio u sporu u cijelosti, a odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troška postupka. Nije u pravu tuženik kada se u žalbi poziva na čl. 11. st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, s obzirom da se ovdje ne radi o postupku koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojem slučaju su potrošači oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi, tako da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu.

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci pod toč. I.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166 st. 1. i čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Vlatka Fresl Tomašević