Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3379/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku ĆĆ iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2431/2022-22 od 18. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2431/2022-22 od 18. lipnja 2025., u pobijanom dijelu i to:

- pod točkom I. izreke presude kojom je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje cjelokupne ništetnosti ugovora o [broj kredita] koji su stranke sklopile 16. veljače 2006. te isplate iznosa od 19.697,27 € po toj osnovi zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno dospjele mjesečne iznose pobliže navedene pod tom točkom izreke,

- pod točkom IV. izreke u dijelu kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za iznos od 8.544,08 €.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2431/2022-22 od 18. lipnja 2025., u pobijanom dijelu i to:

- pod točkom II. izreke kojom je utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o [broj kredita] koji su stranke sklopile 16. veljače 2006.,

- pod točkom III. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.081,81 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni iznos pobliže naveden pod tom točkom izreke,

- pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da po osnovi naknade troškova isplati tužiteljici iznos od 1.997,71 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. do isplate,

- pod točkom V. izreke kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.536,49 € sa zatraženim zakonskim kamatama kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je Ugovor o [broj kredita] zaključen između tužiteljice i tuženika 16. veljače 2006., ništetan te ne proizvodi pravni učinak i da se slijedom toga nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 19.697,27 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni iznos pobliže naveden pod tom točkom izreke,

- pod točkom II. izreke je utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o [broj kredita] koji su stranke sklopile 16. veljače 2006. slijedom čega tužiteljica nije dužan plaćati mjesečnu ratu kredita po promjenama tečaja CHF u odnosu na HRK, a koje su promjene nastupile nakon 16. veljače 2006.,

- pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.081,81 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni iznos pobliže naveden pod tom točkom izreke,

- pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku da po osnovi naknade troškova parničnog postupka isplati tužiteljici iznos od 1.997,71 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. do isplate, dok je za daljnji tražen iznos od 8.544,08 € zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan,

- pod točkom V. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.536,49 € sa zatraženim zakonskim kamatama kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude i to u odnosu na točku I. u cijelosti, a u odnosu na točku IV. izreke sukladno granicama osporavanja – dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška za iznos od 8.544,08 €, žali se tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge predviđene odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP) sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi joj ukupno zatraženi parnični trošak ili podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske presude i to u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev ( točke II. i III. izreke ), zatim protiv točke IV. izreke sukladno granicama osporavanja ( u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.081,81 €), kao i protiv točke V. izreke ( kojom je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška ), žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP, pozivajući se izričito na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da naknadi trošak parničnog troška tuženiku, uvećan za zakonske zatezne kamate, a podredno, da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

5. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje cjelokupne ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranka 16. 02. 2006., kao i zahtjev za isplatom temeljem takve cjelokupne ništetnosti , a potom i eventualno kumulirani zahtjev na ime utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF te restitucijski zahtjev za isplatom s osnove ništetnosti i nepoštenosti tog ugovaranja.

6. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne, opsežne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koji neosnovano upire tuženik.

7. U odnosu na činjenično stanje, iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su stranke 16. veljače 2006. sklopile ugovor o [broj kredita] solemniziran po javnom bilježniku Aljoši Gojanoviću iz Šibenika pod brojem OU-47/06, kojom je tužiteljici dodijeljen kredit u kunskoj protuvrijednosti 22.460,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora),

- da je predmetni kredit odobren sa namjenom kupnje novog vozila Škoda od Dealeri

P.Z. Auta (članak 6. Ugovora),

- da je ugovorena redovna kamata od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (članak 2. Ugovora)

- da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora),

-da je prvostupanjski sud na okolnost visine zahtjeva proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Majdi Korljan koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje ( str. 60-73 spisa) na koji stranke nisu stavile prigovore, i kojim je utvrđeno da je uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj u razdoblju od početka otplate kredita do 15. 5. 2012. kao dana konačne otplate, nastala preplata anuiteta koja uzimajući u obzir samo pozitivne razlike, iznosi ukupno 2.081,81 Eura, s mjesečnim prikazom razlika u Tablici br. 5 (list spisa 70-72).

8.1. Polazeći od provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud, nakon što je u smislu čl. 338. st. 4. ZPP sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, u sklopu obrazloženja pobijane odluke ukazuje na pravomoćne sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača ( toč. 8. do 8.5. i 9.1. obrazloženja) te prihvaća u njima izražena pravnih stajališta, nakon čega ista primjenjuje na konkretne okolnosti slučaja i ugovaran ja sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje: ZZP/03), pri čemu u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanu u čl. 2. ugovora, utvrđuje da je sadržana u standardiziranom ugovoru unaprijed formuliranom od strane tužen ika, na čije ugovaranje tužiteljica nije mogla utjecati, i koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice jer nisu postojali jasni i egzaktni parametri u odnosu na mehanizam promjene kamatne stope, koji je ovisio isključivo o budućim jednostranim odlukama tuženika. Također, prvostupanjski sud utvrđuje da se o toj odredbi nije pregovaralo pa je posljedično ništetna. U odnosu na valutnu klauzulu sadržanu u čl. 1. i 7. ugovora prvostupanjski sud zaključuje da je riječ o jasnoj odredbi ( iako nije upotrijebljen izraz „valutna klauzulua u CHF ) da je ona lako uočljiva, ali ne i razumljiva, a stoga što u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužiteljicu u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora, informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Navodi da je takva obveza informiranja nedvojbeno na tuženiku kao jačoj ugovornoj strani, koji je cjelokupni rizik vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz tečaj švicarskog franka prebacio na tužiteljicu . Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužiteljica nije mogla realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa zaključuje da upravo izostanak zakonske regulative naglašava obvezu tuženika postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa, te je tuženik kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužiteljice kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu, što je propustio učiniti.

8.2. Prvostupanjski sud stoga temeljem utvrđenja da su odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu ( kojom je otplata glavnice i anuiteta predmetnog kredita vezana uz valutu švicarskog franka ) tužiteljici kao prosječnom potrošaču bile nerazumljive, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužiteljicu o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu te da joj nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, postupanje tuženika i u tom dijelu cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu je ono uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice budući je tijekom otplatnog razdoblja nedvojbeno došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita (kako je to razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka izrađenog u postupku), pa zaključuje da su takve ugovorne odredbe nepoštene i ništetne te da je obvezu tužiteljice na isplatu anuiteta radi povrata kredita tijekom otplatnog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF ko ji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici bio poznat.

8.3. Prvostupanjski sud smatra da takve djelomično ništetne odredbe ne dovode do ništetnosti cijeloga ugovora, jer on može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni i sadrži sve bitne elemente nužne za pravnu valjanost, pa odbija kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu po toj osnovi ( toč. I. izreke pobijane presude ).

8.4. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka koje ocjenjuje stručnim i potpunim, ističući i da stranke na izračun nisu stavile prigovore, pa primjenom odredbi čl. 323. i 1111. ZOO u odnosu na glavno potraživanje i pravnu osnovu u vidu instituta stjecanja bez osnove , a čl. 29. st. 2. i 1115. ZOO u odnosu na pripadajući kamatu, usvaja tužbeni zahtjev pod točkom III. te nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.081,81 Eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

9. Tužiteljica u žalbenim navodima osporava prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je odbijena za zahtjevom za utvrđenjem cjelokupne ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom po toj osnovi, pri čemu žalbu temelji na stajalištu o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da odluka nije zakonita jer da ugovaranje valutne klauzule u CHF predstavlja bitni sastojak ugovora. Osporava i odluku o troškovima postupka ( toč. IV. izreke ) sadržajno u dijelu kojim je odbijena sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa naknade troška.

10. Tuženik u žalbenim navodima u bitnom osporava prvostupanjsku presudu ( točke II., III., i V. u cijelosti te točku IV. sadržajno u dijelu kojim je obvezan nadoknaditi trošak) pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP bez ukazivanja na izričiti nedostatak zbog kojeg se presuda ne bi mogla ispitati. Tuženik navodi da nije odlučeno o istaknutom prigovoru radi prebijana za iznos koji je tužiteljici priznat konverzijom, potom smatra da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne , lako razumljive i uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nisu dovele do znatne neravnoteže te da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik nakon toga navodi da su zanemarene konkretne okolnosti slučaja, da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumciju, da odluke iz kolektivne zaštite potrošača ne djeluju erga omnes, iz kojih svih razloga pobija odluku smatrajući da nije zakonita. Posljedično pobija i odluku o troškovima postupka.

11. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan paziti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta žalitelja ( kako tužiteljice tako i tuženika), obzirom da je prvostupanjski sud na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo te donio pravilnu i zakonitu odluku koju je obrazložio na dostatan, jasan i razumljiv način, pri čemu žalbeni navodi stranka ne nalaze uporišta glede iznesenih tvrdnji i povreda.

U odnosu na žalbu tužitelja

12. Osporavajući odbijajući dio glavnog zahtjeva u sklopu kojeg traži ništetnost cjelokupnog ugovora o kreditu, tužiteljica polazi od nepravilnog stajališta da je valutna klauzula u CHF predstavljala bitni sastojak ugovora čija ništetnost je takvog dosega da utječe na ništetnost cjelokupnog ugovora.

13. Naime, sustav zaštite potrošača polazi od cilja usmjerenog za zaštitu od posljedica nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima. U tom smislu i Direktiva o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima u odnosu na neobvezujuću narav nepoštenih odredbi u uvodnoj izjavi, točki 21., navodi: "…budući da bi države članice trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba te da, ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju, i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati strane ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredbi…".

14. Ništetnost određene ugovorne odredbe s jedne strane i ništetnost cjelokupnog ugovora s druge, dovodi do različitih pravnih učinaka i posljedica, pri čemu se u posljednjem slučaju anuliraju svi učinci određenog ugovornog odnosa ( negotium nullum ), sa neizostavnim pravnim posljedicama koje dosegom utječu kako na trgovce odnosno banke, tako i potrošače.

15. Stoga je u takvim okolnostima nužno promotriti da li ugovor može opstati i bez konkretnih nepoštenih odredaba, a što u sklopu nacionalnog zakonodavstva proizlazi iz odredbe čl. 87. st. 2. ZZP ( koja propisuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe ) odnosno čl. 324. st. 1. ZOO ( kojom je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cjelokupnog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen), na koje pravilno ukazuje i prvostupanjski sud ( toč. 11.1. obrazloženja ).

16. Razmatrajući pravnu narav ugovaranja valutne klauzule u CHF u sklopu primjene Direktive, Europski sud je iznio stajalište u sklopu kojeg je istaknuo razliku između ugovornih odredba kojima se utvrđuju temeljne obveze potrošača da otplate zajam odnosno kredit, od odredaba u kojima se utvrđuje mehanizam konverzije valute i koje su stoga po definiciji zasebne ugovorne odredbe, te je zaključio da odredba kojom se definira mehanizam konverzije valute ima akcesorni odnosno sporedni značaj ( predmet C-26/13 Kásler i Káslerné Rábai i predmet C-186/16 E). Takvo stajalište o akcesornosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je moguće primijeniti i na odredbu o redovnoj kamatnoj stopi ugovorenoj kao promjenjivoj, polazeći od shvaćanja da su stranke prilikom sklapanja ugovora usprkos elementu promjenjivosti, odredili kamatnu stopu u određenoj početnoj visini. Uz navedeno, iz provedenog postupka ne proizlazi da bi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule predstavljalo odlučujuću pobudu zbog koje je ugovor u konkretnom slučaju sklopljen.

17. Stoga valja zaključiti da u određenim okolnostima, nacionalni sudovi mogu nepoštenu ugovornu odredbu zamijeniti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava kako bi se izbjegla ništetnost cjelokupnog ugovora, upravo radi održavanja ostalih učinaka ugovora i sprječavanja nastupanja negativnih posljedica, kako za trgovca, tako i za potrošača.

18. Prema tome, kako je odredba čl. 7. konkretnog ugovora u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF akcesorne prirode, a njezinu nepoštenost je moguće zamijeniti tako da se uzme u obzir visina ugovorenog tečaja na dan isplate ili ugovaranja kredita, i u kojem slučaju ugovor može opstati u preostalom dijelu, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cjelokupnog ugovora i posljedično vraćanje potrošaču onoga što je platio, ukazujući pri tome pravilno i na stajalište da održavanje na snazi ugovora bez ništetnih odredaba u tom dijelu, nije u protivnosti s odlukama Suda Europske unije na koje se poziva tužiteljica, kao niti s dosegom čl. 6. Direktive o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima ( toč. 11.2. obrazloženja pobijane odluke).

U odnosu na žalbu tuženika

19. Tuženik žalbom osporava prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je usvojen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u pogledu utvrđene ništetosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ( toč. II. izreke ), potom u dijelu u kojem je naloženo mu isplatiti novčane iznose po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule ( toč. III. izreke ) te odluku o troškovima postupka ( toč. IV. u dijelu kojim je obvezan nadokaditi troškove tužiteljici te točku V. kojom je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška).

20. U odnosu na žalbene navode tuženika prije svega valja ukazati kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je predmetni kredit otplaćen u veljači 2012. te nije provedena konverzija osnovnog ugovora, pa tuženik očito neosnovano i nepravilno ističe povredu navodeći da nije odlučeno o istaknutom prigovoru radi prebijana za iznos koji je priznat konverzijom.

21. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode u pogledu toga da sporne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, obzirom da se prvostupanjski sud točkom 10. 2. obrazloženja detaljno osvrnuo upravo na takvo pitanje, te pravilno zaključio da je sporna odredba bila jasna i lako uočljiva, ali ne i razumljiva, a stoga što nisu sadržani razlozi niti vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužiteljicu u fazi pregovaranja informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka .

22. Zahtjev da ugovorne odredbe, pa tako i one o valutnoj klauzuli budu jasne, uočljive i razumljive, predstavlja izraz načela transparentnosti sadržanog u odredb i čl. 84. ZZP- a kao i čl. 4. st. 2. i 5. Direktive, te je riječ je o principu koji polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću i koji nužno nameće zahtjev da ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 SĆ od 23. travnja 2015 , t. 50.).

23. Zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači da odredbe ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja mogu proizaći (npr. presuda suda C-186/16 E i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.45., presuda suda C-26/13., Ć i CĆ od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, t. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužiteljici prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično značenje pojma valutne klauzule, već i ekonomske posljedice i učinke do kojih isti mogu dovesti, a što nije utvrđeno da bi bio slučaj.

24. Nadalje valja ukazati da teret dokazivanja činjenice pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o posljedicama ugovaranja počiva na banci ( tako i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja ) pri čemu ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi ... protiv [adresa], br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; ... protiv [adresa], br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.), pa su i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodima tuženika kojim osporava zakonitost presumpcija povezanih sa teretom dokazivanja određenih činjenica.

25. U tom smislu nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika o tome da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da one nisu dovele do znatne neravnoteže te da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja , obzirom da je prvostupanjski sud tako sporne okolnosti obrazložio na da je utvrdio kako je tuženik odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ( kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi čija nepoštenosti je razmatrana u okviru prethodnog pitanja ) uglavio u formuliranom standardnom ugovoru, da tužiteljica na takvo ugovaranje nije mogla utjecati, da tuženik primjenom pravila o teretu dokazivanja nije dokazao protivno, da je ugovaranje u tom dijelu dovelo do znatne neravnoteže u ugovornim odnosima i to na štetu tužiteljice, obzirom da je omogućilo tuženiku da stekne korist u visini utvrđenoj provedenim vještačenjem.

26. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe u ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne, te tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora, pri čemu žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost takvog utvrđenja.

27. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavn ice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je nepošteni stjecatelj, a u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

28. I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak, pri čemu tuženik visinu troška nije izričito osporavao.

29. Slijedom svega navedenog, žalbu tužiteljice je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cjelokupnog ugovora i isplatu po toj osnovi (točka I. izreke presude ), žalbu tuženika je temeljem iste osnove ( čl. 368. st. 1. ZPP ) valjalo odbiti i potvrditi presudu u pobijanom dijelu kojim je utvrđena djelomična ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i isplati temeljem tako utvrđene ništetnosti ( točka II. izreke presude), dok izjavljene žalbe kako tužitelja tako i tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku nisu osnovane primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP.

30. Kako tužiteljica i tuženik nisu uspjeli sa žalbama, to je njihove zahtjeve za naknadom troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovane pa je sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkama III. i IV. izreke.

U Zagrebu, 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić