Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2949/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivani Mandić, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko banke d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-633/2024-24 od 5. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P -633/2024-24 od 5. svibnja 2026. u pobijanom dijelu, u točkama u točkama I., II. i III. izreke

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđena je ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj: [broj kredita], potvrđenog dana 04.05.2006.g., po javnom bilježniku Želimiru Miriću iz Vinkovaca, pod poslovnim brojem Ov-4568/2006, zaključenog između tužitelja KŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

- u točki II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 157,70 eura sa zateznom kamatom od 8. svibnja 2006. do isplate,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 325,78 eura sa zateznom kamatom od 5. svibnja 2026. do isplate,

- u točki IV. izreke odbijen je tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 415,40 eura, dok je tuženik u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

2. Protiv dijela prvostupanjske presude u točkama I., II. i III. izreke žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 62,50 eura uvećano za porez na dodanu vrijednost od 15,62 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. Ugovor o kreditu od 5. svibnja 2006. te zahtjev za isplata iznosa od 157,70 eura.

4. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. sklopili 3. svibnja 2006. ugovor o kreditu te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 157,70 eura.

5. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije kuće u kojoj on i članovi njegove obitelji ne obavljaju nikakvu djelatnost niti na toj adresi imaju prijavljen obrt ili registriranu pravnu osobu,

- da tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa rečeno o naknadi za obradu kredita, niti mu je službenik banke tumačio odredbe ugovora.

6. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO), čl. 269. ZOO, čl. 270. ZOO te odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 45/97, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, čl. 81. st. 1. - 4. ZZP, čl. 82. ZZP i čl.87. st. 1. ZZP, zaključio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i nejasna, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i što u svojoj ukupnosti čini ništetnim tu ugovornu odredbu te je iz navedenih razloga prihvatio tužbeni zahtjeva.

6.1. U točkama III. i IV. izreke sud je odlučio na temelju čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP o troškovima postupka.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Žalba tuženika je neosnovana.

9. Ovaj sud je ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Tuženik u žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,50% jednokratno, unaprijed.

11.1. Naime, prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11.2. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

11.3. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11.4. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

11.5. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 7. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

12. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

13. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare.

13.1. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 7. predmetnog ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

14. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

14.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

14.2. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od 8. svibnja 2006. kao dana izvršene uplate, od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja.

15. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

16. U točki II. izreke je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić