Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1501/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Sabine Dugonjić, predsjednice vijeća, Josipa Grubišića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Vedrana Medakovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Nataša Đurović Đanović, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u [adresa]&Lui d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 29. prosinca 2025., poslovni broj P-584/2023, na sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 29. prosinca 2025., poslovni broj P-584/2023 u toč. I. izreke i u toč. III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka od 499,73 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačava se pobijana presuda u toč. III. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka od 378,77 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te sudi:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka od 378,77 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove sudske odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka od 30,56 eura, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.869,07 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U toč. II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 7.130,93 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U toč. III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka

2. Protiv točke I. i III. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tj. zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 dalje u tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje te traži naknadu troška sastava žalbe.

2.1. Tužitelj je podnio žalbu protiv toč. III. izreke pobijane presude u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troška zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP, predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda,

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika kojim osporava žalbene navode tuženika te predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu .

4. Žalba tuženika (u pogledu odluke o troškovima postupka) i tužitelja su djelomično osnovane.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 15. prosinca 2025. (list 88-90 spisa), za isplatu iznosa od 2.869,07 eur, zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose. Utuženi iznos se odnosi na iznos kojeg je tužitelj pretplatio zbog promjene tečaja valute švicarski franak (CHF) u odnosu na hrvatsku kunu, a tužitelj svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita.

5.1. Sukladno rezultatima dokaznog postupka, tj. provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 2.869,07 EUR, dok nije osnovan u iznosu od 7.130,93 EUR.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor 4. travnja 2007., sklopili Ugovor o kreditu br. [broj kredita], koji je dana 10. travnja 2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, br. OV-6735/2007, a temeljem kojeg Ugovora je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.997,65 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke - tuženika važeće na dan korištenja kredita. Također nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

9. Među strankama je sporno jesu li nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), a posljedično je i sporno ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Također se prvostupanjski sud pravilno pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je odbijena revizija protiv gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. Naime, gore navedenim presudama je, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četverotuženik), u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO).

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

13. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem čl. 118 ZZP/14, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14.

14. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućnost promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača a što je pogrešno jer se individualni potrošač ne može pozivati na utvrđenja iz presuda po kolektivnoj zaštiti potrošača pa je stoga u svakom pojedinom predmetu trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe bile jasne i lako razumljive te ako jesu tada nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost.

18. Međutim ovdje valja naglasiti da je teret dokazivanja na tuženiku, prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da je tuženik, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe, a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke, uključujući ovdje i tuženika, nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, a što je ovdje izostalo od strane tuženika.

19. Naime, u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je u pogledu konkretnog ugovora tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

20. Relevantno je, je li tužitelj sklopio ugovor u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno kada je tuženik točno povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tj. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor je sklopljen u tom razdoblju (sklopljen je 2007.), pa tužitelj kao potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno odredbama potrošačkog prava, ali i odredbama obveznog prava.

21. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03)

22. Naime, odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je kako nepoštena ugovorna odredba je ništava. Kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe čl. 1111. ZOO-a, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je u ovom konkretnom slučaju tuženik dužan na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula isplatiti preplaćeni iznos.

23. Također treba dodati da, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a, tuženik je prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja. Naime, tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) što ukazuje na zaključak o nepoštenju tuženika.

24. Prvostupanjski sud je, provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Ivoni Ivanović (list 72-82 spisa), utvrdio preplatu u odnosu na valutnu klauzulu u iznosu od 2.869,07 eur, a koji iznos tužitelj osnovano potražuje radi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke.

24.1. Na žalbene navode da je vještakinja sačinila izračun suprotno pravilima struke na način da je uz razliku s osnove valutne klauzule u izračun uključila i razlike s osnove promjenjive kamatne stope valja odgovoriti da se vještakinja očitovala na ročištu 19. prosinca 2025. da je nije bilo potrebno izračunavati promjenjive razlike s osnove kamatne stope već se kod izračuna nastale razlike anuiteta uslijed promjene tečaja stavlja u odnos mjesečni anuitet po početnom tečaju i po primijenjenom tečaju te je ukalkulirana promjena kamatne stope.

25. Suprotno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (v. pravno shvaćanje iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora u CHF-u, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF-u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da od dana pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipanj 2018.) pa do podnošenja tužbe (12. lipnja 2023.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a to se istaknuti prigovor zastare ukazuje u cijelosti neosnovanim.

26. Zaključno se ističe da je točno da je prvostupanjski sud u toč. 12. i toč. 13. obrazloženja pogrešno naveo da je sporna ništetnost naknade o obradi kredita , kao i ugovorenu kamatnu stopu, ali navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost presude jer se očigledno radilo o omašci u pisanju.

27. Zbog svega navedenoga se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti.

28. U odnosu na žalbu tužitelja, valja reći sljedeće.

28.1. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 7.130,93 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, jer se tuženik na ročištu održanom 19. prosinca 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

29. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a navodeći da je tužitelj u ovom postupku uspio sa 29%. Stoga je od ukupnih troškova parničnog postupka koji su priznati tužitelju dosuđen iznos od 499,73 eura s obzirom na uspjeh u postupku, ali su i troškovi vještačenja od 400,00 eur odmjereni sukladno uspjehu u sporu tužitelja.

30. U tom smislu su djelomično osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno obračunao trošak u vidu plaćenog predujma vještačenja uzevši u obzir postotak uspjeha stranaka u ovom postupku sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP - a, jer nije uzeo u obzir da je tuženik osporavao pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva te da tužitelju pripada trošak vještačenja u cijelosti.

30.1. Iz navedenog razloga, neovisno što je tužitelj uspio u konačnom omjeru od 29%, istome je valjalo dosuditi plaćeni predujam vještačenja od 400,00 eur (čl. 373. t. 3. ZPP).

31. Međutim, suprotno žalbenim navodima, tužitelj nema pravo na cjelokupne troškove postupka.

32. Naime, nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev s 10.000,00 eur na iznos od 2.869,07 eura, a kojem djelomičnom povlačenju se tužitelj protivio nakon što se upustio u raspravljanje. Naime, smanjenje tužbenog zahtjeva, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021., pod brojem Su-IV- 16/2021-8, predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP - a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.

33. Ako se tuženik u smislu odredbe članka 193. stavak 2. ZPP-a protivio djelomičnom povlačenju tužbe, tada se postupak u odnosu na povučenu tužbu i za taj dio zahtjeva nastavlja kao da nije bilo povlačenja i sud treba donijeti odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen do smanjenja tužbenog zahtjeva, te takav zahtjev kao konačan uzeti u obzir prilikom utvrđivanja uspjeha u sporu i odlučivanja o troškovima postupka (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1367/2024 od 12. studenog 2024.)

34. U tom smislu pogrešno tužitelj smatra da on nije mogao znati konačan iznos vještačenja te da su oba iznosa (10.000,00 eur i 2.869,07 eur) u istom tarifnom razredu te da mu zbog toga pripada trošak u cijelosti. Naime, tužitelj je imao procesne mogućnosti podnijeti stupnjevitu tužbu ili prije pokretanja postupka izraditi okvirni izračun visine tužbenog zahtjeva ukoliko je raspolagao dokumentacijom , upravo da bi izbjegao ovakve procesne situacije.

35. S obzirom da je tužitelj potraživao 10.000,00 eur, a nakon nalaza i mišljenja je smanjio tužbeni zahtjev potražujući iznos od 2.869,07 eur, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP njegov uspjeh u sporu je 29%, slijedom čega ne može teret snašanja troškova cjelokupnog postupka pasti na tuženika.

36. U odnosu na žalbu tuženika da je pogrešno prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak plaćene sudske pristojbe, valja reći sljedeće.

37. Dana 20. svibnja 2023. je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 51/2023 dalje: ZSP-a.), kojim je člankom 6. stavkom 3. ZID ZSP-a izmijenjena točka 20. članka 11. stavak 1. ZSP-a prema kojoj „potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa“ oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi. Kako je obveza plaćanja sudske pristojbe za tužbu nastala podnošenjem tužbe 12. lipnja 2023., poslije stupanja na snagu ZID ZSP, te iz stanja spisa proizlazi da je (pogrešno) prvostupanjski sud pozvao tužitelja na plaćanje sudske pristojbe (list 27-28 spisa), koju pristojbu je tužitelj platio (list 34-35 spis), osnovano tuženik pobija odluku o trošku u dijelu kojim je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe za tužbu.

38. Stoga, po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju iznos od 21,23 eur (29% od plaćenog iznosa od 73,23 eura) na ime troška sudske pristojbe na presudu jer prema citiranoj odredbi ZSP -a ne postoji obveza podmirenja sudske pristojbe na presudu u ovom sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nema pravo na njegovu naknadu od tuženika.

39. U preostalom dijelu je odluka o troškovima postupka pravilna i zakonita (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP).

40. Kako je djelomično osnovana žalba tužitelja te mu je dosuđen trošak od daljnjih 400,00 eur, a ujedno je djelomično osnovana žalba tuženika u pogledu troška sudske pristojbe od 21,23 eur, tužitelju pripada konačni daljnji trošak od 378,77 eur (400,00 eur-21,23 eur), odnosno trošak u ukupnom iznosu od 878,50 eur.

41. Nadalje, na dosuđeni daljnji trošak postupka tužitelju pripadaju i zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP od dana donošenja drugostupanjske odluke.

42. Slijedom obrazloženog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP -a odlučeno je u presudi.

43. Tužitelju na ime nagrade za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a pripada 37,5 bodova sukladno Tbr. 10.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023 - dalje: OT), a što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eur i pripadajući PDV 25% (Tbr. 46. i Tbr. 54. OT - a) i sukladno uspjehu u žalbenom postupku od 32,6% u iznosi 30,56 eura.

44. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a s obzirom da je sa žalbom uspio samo u pogledu troškova postupka što je sporedno potraživanje, pa nema pravo na naknadu troška žalbe.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić