Poslovni broj: Us I-1483/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nene Čulić, u upravnom sporu tužitelja Klis d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 57938030700, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Owens, Houška i partneri, Zagreb, Dalmatinska 5, protiv tuženika, Šibensko-kninske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i javnu nabavu, Šibenik, Trg Pavla Šubića 2, OIB: 99395814920, radi utvrđivanja poreza na kuću za odmor, 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje prvostupanjskog tijela, Općine Murter-Kornati, Jedinstvenog upravnog odjela, Klasa: UP/I-415-03/23-01/791, Urbroj: 2182-18-04/01- 23-01 od 26. rujna 2023. i rješenje tuženika, Šibensko-kninske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i javnu nabavu, Klasa: UP/II-410-10/24-01/11, Urbroj: 2182-08/1-25-2 od 7. travnja 2025.

II. Obustavlja se predmetni postupak radi utvrđivanja obveze plaćanja poreza na kuću za odmor za 2023. godinu.

III. Nalaže se tuženiku da, u roku od 60 dana od dana primitka pravomoćne odluke o naknadi troška ovoga spora, isplati tužitelju iznos 2.500,00 eura na ime naknade troška ovoga spora.

IV. Odbija se zahtjev opunomoćenika tužitelja za naknadu troškova delegacije kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U ovome je predmetu tužba podnesena Upravnom sudu u Zagrebu. Nakon toga je isti, rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su- 369/2025-17 od 13. lipnja 2025., ustupljen i dostavljen ovome sudu.

2. Osporavanim rješenjem tuženika, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Općine Murter-Kornati, Jedinstvenog upravnog odjela, Klasa: UP/I-415-03/23- 01/791, Urbroj: 2182-18-04/01-23-01 od 26. rujna 2023. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor za 2023. na adresi [adresa], površine 450,23 m2, u ukupnom iznosu od 896,32 eura.

3. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je podnio tužbu, smatrajući prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakonitim, radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene zakona te apsolutno bitnih povreda odredbi postupka. Ističe da tuženik ni na koji način ne obrazlaže svoju odluku već navodi kako je prema podacima prvostupanjskog tijela, tužitelj obveznik plaćanja predmetnog poreza te da je kriterij za utvrđivanje statusa kuće za odmor način njenog korištenja, dok istovremeno, a suprotno načelima Zakona o općem upravnom postupku (ni prvostupanjsko ni drugostupanjsko tijelo nije utvrdilo niti pokušalo utvrditi način korištenja predmetne nekretnine. Navodi da tuženik iznosi pravno neutemeljenu usporedbu tužitelja s fizičkim osobama koje se bave sezonskim iznajmljivanjem te podliježu obvezi plaćanja poreza na dohodak i poreza na kuće za odmor pod uvjetom da se nekretnine u vlasništvu iznajmljivača samo sezonski koriste , a s druge strane tuženik u potpunosti zanemaruje činjenicu da predmetna nekretnina nije korištena sezonski ni povremeno, već kontinuirano tijekom cijele kalendarske godine kao stalni poslovni prostor pravne osobe koja u njoj obavlja svoje registrirane djelatnosti. Ukazuje da se paušalnost u odlučivanju dodatno očituje u činjenici da se drugostupanjsko tijelo u jednom odlomku ispravno poziva na Zakon o lokalnim porezima koji je bio na snazi u trenutku donošenja prvostupanjske odluke te koji bi eventualno bio mjerodavan da se ovdje radi o kući za odmor (NN br. 115/16 i 101/17), dok se u drugom odlomku neobjašnjivo poziva i na čl. 27. Zakona o lokalnim porezima koji je stupio na snagu 01. siječnja 2025., a koji je neprimjenjiv jer je retroaktivna primjena zakona zabranjena Ustavom Republike Hrvatske. Nadalje, navodi da je tuženik točno utvrdio da je tužitelj vlasnik nekretnine, ali da je propustio utvrditi da je tužitelj trgovačko društvo koje se tijekom cijele godine bavi raznim djelatnostima poput trgovine, pružanja usluga, građevinarstvom te poslovima upravljanja nekretnina i njihovim održavanjem, a ne isključivo iznajmljivanjem smještaja kako to pogrešno navodi tuženik. S tim u vezi, tužitelj ističe kako ja za predmetnu nekretninu ishođeno rješenje Šibensko -Kninske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, Klasa: UP/I-335-03/21-03/55 kojim se utvrđuje da nekretnina posluje tijekom cijele godine te u prilog navedenome govore i podaci o potrošnji struje i vode iz kojih je vidljivo da je potrošnja tijekom cijele godine ujednačena, odnosno proizlazi da se predmetna nekretnina koristi tijekom cijele godine. Nadalje, navodi da se predmetna nekretnina ne koristi za iznajmljivanje trećim osobama već se koristi za obavljanje poslovnih aktivnosti od strane osoba ovlaštenih za zastupanje, odnosno u sklopu redovnog poslovanja subjekta koji se bavi raznim djelatnostima. Tužbenim zahtjevom traži da sud poništi osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje te potražuje trošak spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu, navodi da, tužiteljevo pozivanje na rješenje Šibensko-Kninske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, Klasa: UP/I-335-03/21- 03/55 kao dokaz o stalnom korištenju nekretnine nije pravno utemeljeno. Naime, ističe tuženik da iz sadržaja tog rješenja proizlazi da se ono odnosi na poslovanje smještajnog objekta u okviru trgovačkog društva Klis d.o.o., pri čemu je isti upisan u Upisnik ugostiteljskih objekata koji se kategoriziraju kao apartmani. Ukazuje da su tužiteljevi navodi kontradiktorni i dvosmisleni, jer s jedne strane ističe da je predmetno Rješenje dokaz o stalnom korištenju nekretnine, dok s druge strane, navodi da djelatnost iznajmljivanja nije jedina koju tvrtka obavlja, čime zapravo potvrđuje da se predmetni objekt koristi isključivo za djelatnost iznajmljivanja. Nadalje, navodi da je iz uvida u stanje potrošnje vode jasno vidljivo da se voda u 2024. trošila tijekom tri mjeseca, dok je u preostalim mjesecima potrošnja iznosila nula kubika, u 2023. potrošnja je zabilježena tijekom tri mjeseca, a u 2024. u četiri mjeseca, a takav obrazac potrošnje nedvojbeno ukazuje na povremeno odnosno sezonsko korištenje nekretnine. Također, iz podataka o odvozu otpada za 2023. proizlazi da je odvoz obavljan tijekom ukupno sedam mjeseci te da pritom valja istaknuti da se radi o spremniku koji pokriva više stambenih jedinica, što znači da podaci o učestalosti odvoza otpada ne odražavaju realno korištenje pojedine nekretnine. Posljednji evidentirani odvoz otpada u 2023. je zabilježen u listopadu, dok je sljedeći odvoz uslijedio tek u travnju 2024., te takav prekid u odvozu otpada dodatno upućuje na činjenicu da se predmetni objekt ne koristi tijekom zimskih mjeseci, već isključivo sezonski, odnosno u ljetnom razdoblju godine. Tužiteljeva tvrdnja da do sada nije bio obveznik poreza na kuću za odmor nije osnovana jer je iz službene evidencije vidljivo da je bio obuhvaćen rješenjima za 2022., 2023. i 2024. godinu, ali da je za svaku od navedenih godina izjavljena žalba na doneseno porezno. Nadalje, tuženik se poziva na mišljenje Porezne uprave, Klasa: 410-15/22-01/14 od 2022. iz kojeg da proizlazi da porez na kuće za odmor plaćaju vlasnici kuća za odmor ukoliko je jedinica lokalne samouprave na čijem se području nekretnina nalazi iskoristila svoje pravo iz Zakona o lokalnim porezima, te da je u navedenom mišljenju izrijekom navedeno kako činjenica da se kuća za odmor koristi za iznajmljivanje nije od utjecaja na utvrđivanje poreza na kuće za odmor, jer se ta dva poreza utvrđuju prema različitim zakonskim osnovama. Zaključno, ističe da sukladno odredbama Zakona o lokalnim porezima obveza plaćanja poreza na kuće za odmor ovisi o načinu korištenja predmetne nekretnine, a da porezna obveza ne nastaje u slučajevima kada se nekretnina koristi za stanovanje, a u konkretnom slučaju utvrđeno je da se objekt ne koristi trajno, odnosno ne predstavlja stalno mjesto stanovanja, čime su ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđivanje obveze plaćanja poreza na kuće za odmor.

5. Podneskom od 8. prosinca 2025. tužitelj se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu. Navedenim podneskom je istaknuo da tuženik u odgovoru na tužbu iznosi brojne neutemeljene, neistinite, proturječne te nebitne i ničim potkrijepljene navode, koji očito služe skretanju pozornosti s jedinih relevantnih činjenica u ovom postupku, a to je da tužitelj nije obveznik plaćanja poreza na kuće za odmor kako je to propisano Zakonom o lokalnim porezima. Naveo je kako se nekretnina sastoji od više cjelina, nekih registriranih za obavljanje turističke djelatnosti, a nekih za obavljanje drugih djelatnosti tužitelja, te da je prvostupanjsko tijelo u potpunosti propustilo provesti ijedan dokaz kojim bi se utvrdila stvarna namjena nekretnine. Umjesto toga, tuženik se poziva na selektivno i pogrešno tumačenje činjenica na temelju „potvrda o potrošnji“ bez da je ijedan dokument dostavljen tužitelju, ignorirajući činjenicu da tužitelj obavlja sve svoje registrirane djelatnosti tijekom cijele godine, te da se prihodi ostvaruju kontinuirano. Ukazuje kako je nesporno da je isti obveznik poreza na dobit te poreza na dodanu vrijednost (PDV) koji iskazuje pri izdavanju računa u obavljanju svih svojih registriranih djelatnosti tijekom cijele godine, pa tako i predmetna nekretnina predstavlja sredstvo za obavljanje navedenih djelatnosti, a ne kuću za odmor . Ističe kako se člankom 2. st. 1. t. 12. Zakona o lokalnim porezima (Narodne novine br. 115/2016, 101/2017, 114/2022, 114/2023) kućom za odmor smatra zgrada ili dio zgrade koji se koristi povremeno ili sezonski, ali i dalje u smislu korištenja za odmor, a ne poslovna imovina trgovačkog društva koja se koristi u gospodarske svrhe , a u prilog navedenom, tužitelj je dostavio upravnu praksu u kojoj je, u identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ukinuto prvostupanjsko rješenje s obzirom na to da nekretnina, u vlasništvu društva Belveder d.o.o. iz Zagreba, predstavlja poslovni prostor za obavljanje djelatnosti, a ne kuću za odmor.

6. U sporu je održana rasprava 8. rujna 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 36/2024. i 39/26. dalje: ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, te opunomoćenica tuženika. Opunomoćenik tuženika je naveo da u svemu ostaje kao u tužbi te kao u podnesku od 8. prosinca 2025. te je dodatno istaknuo da je pred ovim sudom u predmetu Usl-1398/2025 donesena presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja te poništeno rješenje iz upravnog postupka koje se odnosilo na razdoblje koje neposredno prethodi ovom predmetnom odnosno na 2022. godinu te da je predmetna presuda potvrđena je i od strane VUS-a odlukom poslovni broj Usž- 599/2026. Opunomoćenica tuženika je navela da ostaje pri odgovoru na tužbu i obrazloženju osporavanog rješenja, u odnosu na podnesak od 8. prosinca 2025. navela je da se u odnosu na porezno rješenje Grada Paga i Zadarske županije, nije obavljala nikakva provjera suda na to, nego je drugostupanjsko tijelo samo poništilo navedeno rješenje bez da se utvrđivalo činjenično stanje. Također je navela da sukladno Zakonu o lokalnim porezima bavljenje ugostiteljske djelatnosti ne isključuje obvezu plaćanja poreza na kuće za odmor. Opunomoćenik tužitelja je naveo da se ovo predmetni postupak odnosi na 2023. godinu, da su rješenja koja navodi tuženik dostavljena kao upravna praksa, a da je upravo u odnosu na ovdje tužitelja VUS RH zauzeo stav da nije dužan za 2022. godinu platiti predmetni porez, pri čemu su sve činjenice nepromijenjene i za 2023. godinu. Popisao je trošak spora i to za sastav tužbe, podneska od 8. prosinca 2025. i zastupanje na ročištu od 8. rujna 2026., za svaku radnju po 500 bodova, uvećano za PDV te je postavio zahtjev za naknadu troškova delegacije spisa sukladno čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima u odnosu na trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja po Tbr. 39. za 7 sati, odnosno 350,00 eura uvećano za PDV.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

8. Predmet spora je obveza plaćanja poreza na na kuću za odmor za 2023. na adresi [adresa], površine 450,23 m2, u ukupnom iznosu od 896,32 eura.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Iz podataka spisa predmeta proizlazi kako je tuženik žalbu tužitelja odbio ocijenivši da činjenica što se kuća koristi za iznajmljivanje i činjenica što se oporezuje dohodak od iznajmljivanja nije od utjecaja na utvrđivanje poreza na kuće za odmor, s obzirom da se porez na dohodak koji plaćaju iznajmljivači utvrđuje s druge osnove.

11. Pritom se tuženik, kod takvog obrazloženja osporavanog rješenja, u biti, pozvao na članak 7. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o lokalnim porezima (Narodne novine, broj 114/23., objava od 4. listopada 2023.), kojim je propisano da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.

12. Međutim, ta zakonska izmjena stupila je na snagu 5. listopada 2023. te je u prijelaznim i završnim odredbama propisano kako će se postupci utvrđivanja i naplate lokalnih poreza započeti po Zakonu o lokalnim porezima (Narodne novine, broj 115/16., 101/17. i 114/22.) završiti po odredbama tog Zakona.

13. Budući da je navedena zakonska izmjena stupila na snagu nakon pokretanja predmetnog poreznog postupka, proizlazi kako je upravo okolnost da se predmetna nekretnina koristi za pružanje ugostiteljskih usluga odlučna činjenica o kojoj ovisi podliježe li uopće predmetna nekretnina, oporezivanjem porezom na kuće za odmor u 2023. godini.

14. Dakle, kako je nesporno da se radi o utvrđivanju poreza na kuću za odmor za 2023., a da se navedena kuća koristi za iznajmljivanje, sukladno citiranim odredbama Zakona o lokalnim porezima, nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti da se tužitelja obveže na plaćanje poreza za 2023. godinu. Stoga je, točkom I. izreke ove presude, tužbeni zahtjev usvojen, te su rješenja poništena kao nezakonita, a točkom II. izreke taj upravni postupak je obustavljen; sve na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a i članka 46. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09. i 110/21.).

15. Odredbom članka 147. stavak 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu (stavak 2.).

16. Tužitelju je, zbog uspjeha u ovome sporu, priznata naknada troška sastavljanja tužbe i zastupanja na ročištu za raspravu od 8. rujna 2026., za svaku radnju po 500 bodova, što pomnoženo vrijednošću boda (2,00 EUR) iznosi 2.000,00 eura, a sve uvećano za 25% PDV-a od 500,00 eura (Tbr. 46), daje ukupan iznos 2.500,00 eura sve sukladno Tbr. 27. točka 1. alineja druga te točka 2., Tbr. 52. stavak 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25, dalje: Tarifa).

17. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 8. prosinca 2025. iz razloga što se u upravnom sporu dodjeljuju troškovi koji su nužni i opravdani, a navedeni podnesak Sud ne smatra opravdanim i nužnim troškom.

18. Prema odredbi članka 11. stavaka 4. i 5. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, 136/25) u slučaju delegacije strankama i njihovim punomoćnicima na teret državnog proračuna pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

19. Tbr. 39. Tarife propisano je da za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i sl. odvjetniku pripada naknada od 25 bodova za svaki započeti sat, ali najviše do 7 sati dnevno.

20. Opunomoćenik tužitelja je na raspravi od 8. rujna 2026. zatražio trošak delegacije za trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja po Tbr. 39. za 7 sati, odnosno 350,00 eura uvećano za PDV. Tu se naknadu, prema gore citiranom Tbr. 39. određuje za svaki započeti sat. Vrijeme odnosno broj sati izbivanja ovisi o trajanju opunomoćenikovog putovanja od sjedišta njegova urea u Zagrebu do sjedišta ovoga suda u Splitu. To pak vrijeme ovisi o vrsti korištenog prijevoznog sredstva, a opunomoćenik nije niti naveo pa ni dokazao kojim se konkretno prijevoznim sredstvom koristio, niti je na raspravi zatražio rok u kojemu bi dokaz o tomu naknadno dostavio. Iz tih je razloga odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

U Splitu 22. rujna 2026.

S U D A C

Milan Franić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude . Žalba odgađa izvršenje pobijane presude

DNA:

1. Tužitelju putem opunomoćenika

2. Tuženiku

3. U spis

4. Republici Hrvatskoj, putem Županijskog državnog odvjetništva u Splitu

5. Kalendar 45 dana

NACRT ODLUKE IZRADIO

SUDSKI SAVJETNIK BORIS KULIĆ