Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3489/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Anita Vrkić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić, u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (prije Hypo Alpe – Adria – Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P -1256/2024- 14 od 25. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1256/2024-14 od 25. svibnja 2026. u dijelu pod točkom I, II izreke kao i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka pod točkom III izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 329,64 EUR sa pripadajućom kamatom na taj iznos.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1256/2024-14 od 25. svibnja 2026. u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka pod točkom III izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 329,64 EUR do iznosa od 1.079,64 EUR (za iznos od 750,00 EUR) te sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupku u iznosu od 750,00 EUR sa pripadajućom kamatom na taj iznos.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 03. travnja 2008.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. (sada Addiko bank d.d.) te OŽ kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržane u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 244,80 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 05. travnja 2008. pa do isplate; po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 Eur zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude, tj. od 25. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik u dijelu pod točkom I i II izreke kao i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka pod točkom III izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka , pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima tuženika, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu u presudu i postupak koji mu je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, te nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla na pravilan način ispitati te ista sadrži jasne i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu merituma spora.

6. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe kako je sud kod donošenja pobijane odluke pogrešno primijenio materijalno pravo navodeći da je čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača isključeno provođenje testa poštenosti za jasne i lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni a upravo sporna naknada je navedena u točno određenom iznosu od 1,50% iznosa kredita te kao takva ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 03. travnja 2008.g. između HYPO ALPE– ADRIA-BANK d.d. (sada Addiko bank d.d.) te OŽ kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika sadržane u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

8. Između stranka nije sporno da su stranke 3. travnja 2008. sklopile predmetni Ugovor o kreditu te da je u čl. 5. Ugovora ugovorena jednokratna naknada od 1,50% od iznosa kredita.

9. Također ovdje nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti je sporno da je naknada naplaćena od strane tuženika 4. travnja 2008.

10. Međutim sporno je da li je odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, kao i da li je potraživanje tužitelja u zastari kao i dosuđeni tijek zakonske kamate.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

-da u iskazu tužitelj navodi da je kod prednika tuženika podigao kredit u svrhu kupnje osobnog automobila, da su uvjeti kredita bili unaprijed pripremljeni, da je prije potpisivanja ugovora isti pročitao te ga je najviše zanimala kamatna stopa i visina anuiteta, da sa bankom nije mogao pregovarati o uvjetima ugovora već je iste ili mogao prihvatiti ili odbiti, pa tako i odredbu o naknadi za obradu kredita, da mu nitko u banci nije pojašnjavao pojedine odredbe, te su ga uputili za kasko osiguranje vozila u osiguravajućem društvu Sunce i nije mogao birati neko drugo osiguravajuće društvo koje bi mu bilo povoljnije.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je, polazeći od navedenih utvrđenja te prihvaćajući iskaz tužitelja smatrajući ga uvjerljivim i istinitim da među strankama nisu vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, i prosječni korisnik kredita mogao ih je uzeti ili ostaviti a pri tome tuženik nije prigovarao navodima tužitelja niti ih je osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, pravilno zaključio da se radi o odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa da je stoga takova odredba suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača te je je stoga takva odredba posljedično ništetna ugovorna odredba.

13. Ovdje valja naglasiti da je u ovom konkretnom slučaju u primjeni Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP/07 ) koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a s obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 3. travnja 2008. a ne Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 ,46/07 – dalje: ZZP/03) na koji se pogrešno poziva prvostupanjski sud.

14. Ovdje valja naglasiti da je teret dokazivanja upravo na tuženiku da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi odnosno o naknadi za obradu kredita i njezinoj visini a što je izostalo u ovom postupku stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca dok je st. 3. iste odredbe propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca a st. 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Nadalje u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a predmetna nepoštena ugovorna odredba kao takva je ništetna time da je st. 2. predmetnog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

17. Žalbeni navodi tuženika da se radi o transparentnoj i jasnoj odredbi ugovora pa da je stoga ovdje uopće isključeno provođenje testa razmjernosti su u cijelosti neosnovani jer u ovom konkretnom slučaju tužitelj je bio informiran o obvezi plaćanja predme tne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade a posebno kada se uzme u obzir da se radi o naknadi koja je određena u postotku od iznosa kredita pa stoga nije razumljivo o kojim stvarnim troškovima obrade kredita se radi kao stvarnoj opravdanoj visini troška stoga se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Prema tome ovdje je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje: ZOO-a).

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se sud poziva na odredbu čl. 323. ZOO-a prema kojoj je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne odredbe pa je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanjem predmetnog iznosa, a s obzirom da je tužitelju sporni iznos naknade naplaćen 4. travnja 2008. a visina predmetnog iznosa nije sporna u ovom postupku.

21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a s obzirom da je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za kredit u visini od 1,50% od iznosa kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a upravo je tuženik, odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju , potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio iz svih naprijed navedenih razloga da je tuženik nepošteni stjecatelj.

22. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare koji je je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Međutim prigovori tuženika na odluku o troškovima parničnog postupka su osnovani.

24. Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora (VPS) u ovom predmetu u iznosu od 1.500,00 EUR pogrešno smatrajući da je trebalo zbrojiti deklaratorni tužbeni zahtjev i kondemnatorni tužbeni zahtjev a kako je to odredio tužitelj u tužbi.

25. Naime u ovom konkretnom predmetu je deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva za povrat neosnovanog isplaćenog iznosa pa se stoga VPS računa prema visini postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu pa stoga se ne uzima u obzir kod utvrđivanja VPS i deklaratorni zahtjev kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, a na što osnovano ukazuje tuženik u žalbenim navodima.

26. Ovdje valja naglasiti da se takvi zahtjevi ne mogu smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a već se radi o pravnoj situaciji iz čl. 187. st. 3. ZPP-a jer u tom slučaju deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu te se stoga ne može uzimati u obzir pri utvrđivanju VPS-a nego se VPS određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.

27. Slijedom navedenog valjalo je preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka prema VPS koji iznosi 244,80 EUR ,stoga je valjalo za priznate radnje u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) odrediti za sastav tužbe po Tbr. 7.t.1. -25. boda, za sastav podneska po Tbr. 8. t. 1.-25 boda za dva ročišta 11. ožujak 2026. i 11. svibanj 2026. Tbr. 9. t. 1.- za svaku po 25 boda ukupno 100 boda odnosno 200,00 EUR plus PDV- 25% što ukupno iznosi 250,00 EUR što sa sudskom pristojbom na tužbu i presudu iznosi 329,64 EUR.

28. Slijedom navedenog a na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

29. S obzirom da je tuženik uspio samo u neznatnom dijelu u ovom žalbenom postupku, a koji se odnosi na odluku o troškovima parničnog postupka, istom nije priznat trošak ovog žalbenog postupka (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević