Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4020/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-868/2025- 10 od 26. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P- 868/2025-10 od 26. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod toč. IV., za isplatu daljnjeg iznosa troška od 593,75 Eur i sudi:

Nalaže se tužitelju naknaditi troškove postupka u daljnjem iznosu od 593,75 Eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-868/2025-10 od 26. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i IV.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 14. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja TN i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., koja glasi: "0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 246,35 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 434,35 Eur, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 289,82 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem na dosuđeni iznos od 434,35 EUR potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od donošenja presude do isplate.“

2. Presudu, u dijelu pod toč. IV. izreke, za iznos od 875,00 Eur (preko dosuđenih 289,82 Eur do zatraženih 1.164,82) pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu pobijanom dijelu na način da se prihvati vrijednost predmeta spora naznačen u tužbi, podredno da se kao vrijednost predmeta spora uzme iznos od 680.70 Eur, te priznavanje troška tužitelja onako kako je naveden u troškovniku, uvećan za troškove žalbe.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. I., II., III. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev, a tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4.1. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

4.2. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnose jednokratnu naknadi za obradu kredita, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenog iznosa kredita po osnovi te ništetne odredbe ugovora o kreditu.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka dana 14. veljače 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.900,00 CHF, te da je odredbom čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 14. veljače 2007. ugovorena naknada od 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, a koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

9. Sporno u ovom predmetu je, je li odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna.

10. Polazeći od odredbi čl. 3., čl. 81., čl. 83., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03 – dalje: ZZP) u svezi s čl. 3., 4., 6., 7., 8., 322., 323. st. 1., čl. 324. st. 1., čl. 1024. st. 2. do 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), te analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja sud prvog stupnja je ocijenio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor kao i spornu odredbu unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj.

Na taj je način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. To zato jer tužitelju nije pojašnjena struktura troškova koji se odnose na ulaznu naknadu, pa bez informirane obavijesti tužitelj nije mogao zaključiti odgovaraju li troškovi stvarno pruženim uslugama, a niti je tuženik u postupku dokazao suprotno.

11. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, u tom je dijelu usvojio deklaratorne tužbene zahtjeve pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjeve radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare.

Naime, sud je ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da zastarni rok teče tek od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovorne odredbe, pa zastrani rok iz čl. 225. ZOO nije protekao.

12. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo je tužitelju sklapanje ugovora s ništetnim odredbama zato je kao nesvjesni stjecatelj dužan platiti kamatu koja teče od dana plaćanja naknade, sve prema odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

13. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naprotiv radi se o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi, dok ugovaranje sporne naknade u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno, pri čemu ova naknada po svojoj prirodi predstavlja cijenu na ime troškova obrade kredita.

Nadalje, tuženik u žalbi osporava pravilnost utvrđenja iz provedenog testa poštenosti tvrdeći kako sud utvrđenje o izostanku pregovora temelji isključivo na iskazu tužitelja, pri čemu da ne stoje ni utvrđenja o nesvjesnom postupanju tuženika i nastanku značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

14. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalitelj.

15. Tuženik u žalbi osporava i pravilnost utvrđenja da bi se radilo o nepoštenoj odredbi koja bi na štetu tužitelja uzrokovala znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Prije svega valja navesti kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanim već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo.

17. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano navodi kako se radi o transparentnoj odredbi, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da je odredba neodređena i neodrediva jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivoj odredbi. To zato jer, iako je prihvatljiva tuženikova tvrdnja da je imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP.

18. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o ulaznoj naknadi nije razumljiva.

19. Stoga iako je visina ulazne naknade na gramatičkoj razini bila poznata i tužitelj je o istoj bio informiran, za zaključiti je kako informiranost podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

20. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju spornu odredbu osnovom kojih je naknade morao platiti da bi ostvario pravo na kredit, čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana.

21. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupovinu kuće koju su tužitelj i njegova obitelj koristili za stanovanje, te da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da visina te naknade ne odgovara stvarno pruženim uslugama, za zaključit je da je navedeno uzrokovalo značajnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka.

22. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C-224/19, te u odluci Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja.

23. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da bi činjenice o provedenom testu poštenosti bile pogrešno utvrđene odnosno da iskaz tužitelja kojeg je sud prihvatio ne bi predstavljao dostatan dokaz za utvrđenje o izostanku pregovara.

Naprotiv, tužitelj je dokazao tvrdnju o izostanku pregovora u predugovornoj fazi te da je Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu.

24. Jednako tako je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari te udovoljio zahtjevu radi isplate, jer zastara počinje teći pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi koji se zaključak zasniva na ustaljenoj sudskoj praksi. Jednako tako, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda RH prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu.

25.1. Vezano za žalbene navode tužitelja valja navesti kako u situaciji kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, u kojem je smjeru tužitelj postavio deklaratorni zahtjev, takvi se zahtjevi ne mogu smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu čl. .37. st. 1. ZPP, već se radi o situaciji iz čl. 187. st. 3. ZPP.

25.2. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. S tim u vezi, neosnovan je žalbeni navod tužitelja da je prvostupanjski sud kao vrijednost predmeta spora trebao uzeti iznos od 1.400,00 Eur, a kako je naznačeno u tužbi.

25.3. Međutim, pogrešan je zaključak suda da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu predstavlja samo iznos od 246,35 Eur.

Naime, vrijednost predmeta spora predstavljaju i kamate koje je tužitelj obračunao u apsolutnom iznosu pa tako te kamate predstavljaju dio glavnog zahtjeva za isplatu novčanog iznosa, stoga vrijednost predmeta spora predstavlja iznos od 680,70 Eur (246,35 Eur + 434,35 Eur).

25.4. S tim u vezi, valjalo je tužitelju priznati umjesto 2, 75 bodova za sastav tužbe, za sastavljanja podnesaka od 22. travnja 2025. i 29. siječnja 2026, zastupanja na ročištu 11. veljače 2026. Jednako tako, tužitelju je suprotno zaključku prvostupanjskog suda, valjalo priznati 37,5 bodova za pristupa na ročište za objavu presude kao potreban trošak, obzirom se radi o procesnoj radnji objavi presude na ročištu propisanoj odredbom čl. 335. st. 3. i 6. ZPP i za koju je određena nagrada odvjetniku prema Tbr. 9/3 Tarife.

25.5. Tužitelju je tako priznato ukupno 337,5 bodova, što po važećoj OT na dan donošenja odluke iznosi ukupno 675,00 Eur. Ovom iznosu valjalo je dodati trošak PDV, te trošak pristojbe na tužbu 26,55 Eur i trošak pristojbe na presudu (13,27 Eur). Tužitelju tako pripada trošak u iznosu od 883,57 Eur. Kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak u iznosu od 289,82 Eur, valjalo mu je dosuditi i daljnji trošak postupka u iznosu od 593,75 Eur.

26. S obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i IV. izreke, a temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti presudu u dijelu pod toč. IV. izreke, te dosuditi tužitelju daljnji trošak postupak u iznosu od 593,75 Eur.

27. Kako je tužitelj uspio sa svojom žalbom u obimu od 48%, razmjerno tome valjalo mu je priznati trošak žalbenog postupka u iznosu od 150,00 Eur. Kako tužitelj nije dostavio dokaz da je platio pristojbu na žalbu, trošak iste mu nije priznat.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis