Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2167/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐO iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Juriću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP Banka d.d. OIB:52508873833 Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnici Niki Šobat Šimić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2021/2025-16 od 20. veljače 2026. i dopunske presude istoga suda poslovni broj P-2021/2025-22 od 3. lipnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2021/2025-16 od 20. veljače 2026., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda P-2021/2025-16 od 20. veljače 2026., u pobijanom dijelu pod točkama III. i IV. izreke, u kojem dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Ukida se dopunska presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 2021/2025-22 od 3. lipnja 2026., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj [broj kredita], koji je zaključen između tužitelja i SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. Split dana 18.07.2006., a potvrđen od javnog bilježnika Borice Kovačević iz Splita pod posl. br. OU-229/2006, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to u dijelu čl. 2. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita u kunskoj protuvrijednosti od CHF 62.000,00 i isplata kredita po prodajnom deviznom tečaju davatelja kredita na dan korištenja kredita, te u dijelu čl. 11. tog ugovora kojim je određeno da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti Ugovora – plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća,

- pod točkom II. izreke je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba navedenog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to u dijelu čl. 12. tog ugovora kojim je određeno da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora,

- pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 11.445,56 €, sve sa pripadajućom zateznom kamatom na dospjele mjesečne iznose pobliže navedene pod tom točkom izreke,

- pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku da tužitel ju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.639,69 € zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate.

2. Dopunskom presudom istoga suda je dopunjena presuda na način da je dodana točka V. izreke, kojom je odbijen kao neosnovan prigovor tuženika radi prebijana tražbine u iznosu od 22.990,39 kn ili 3.051,35 €, uvećano za zakonske zatezne kamate na navedeni iznos od 26. 01. 2016. do isplate.

3. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i na povredu iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14; dalje: Ustav RH), koje su sadržajno povezane sa pravom na pravično suđenje zaštićenim odredbom čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17; dalje: Konvencija), uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti a tužitelja obveže da tuženiku nadoknadi parnični trošak, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Protiv dopunske presude žali se tuženik također zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP, ponavljajući u bitnome istovjetne razloge onima iznesenim u žalbi protiv presude, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu kao i dopunsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a tužiteljicu obveže da tuženiku nadoknadi parnični trošak, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva da utvrdi postojanje tuženikova potraživanja istaknutog radi prebijanja i prebije potraživanja stranaka.

Potražuje i trošak žalbenog postupka.

5. Žalba tuženika protiv dopunske presude je osnovana, dok je žalba protiv presude djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, 18. srpnja 2006., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamata stopa i valutna klauzula u CHF, te potom restitucijski zahtjev za isplatom s osnove stjecanja bez osnove i ništetnosti takvog ugovaranja.

7. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Osim navedenog, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire tuženik.

8. Nije osnovano niti pozivanje tuženika na povredu Ustavnog i Konvencijskog prava na pravično suđenje koje suštinski proizlazi iz odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije i članka 29. st 1. Ustava RH, a obzirom da tuženik takve povrede ( kao i povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ) vezuje uz tvrdnju o postojanju proturječnosti o odlučnim činjenicama uslijed provođenja konverzije i stajališta da tužitelj u takvim okolnostima nema osnovu za utvrđenjem ništetnosti niti isplatom. U odnosu na navedeno valja reći da korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP -a, neovisno o provedenoj konverziji kredita, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (tako i VSRH u odlukama Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite, pa nije pravilno stajalište tuženika da bi traženje zaštite i obeštećenja u okolnostima poput onih koje su predmetom spora, dovodilo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP odnosno Ustavnih i Konvencijskih povreda prava na pravično suđenje.

9. Uz navedeno, iz provedenog postupka proizlazi da je prvostupanjski sud tuženiku pružio mogućnost izložiti dokazne prijedloge i argumente te braniti prava pod uvjetima koji ga nisu stavljali u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika, nakon čega je u sklopu pozitivne obveze, pobijanom sudskom odlukom pružio dostatne i relevantne razloge zasnovane na okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu se tuženik u okviru žalbe samo paušalno poziva na ustavne i konvencijske povrede bez uporišta u konkretnim okolnostima slučaja i postupanju prvostupanjskog suda.

10. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. Split 18. srpnja 2006. zaključili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnog prva broj: 47222/06, kojim je tužitelju kao korisniku kredita, odobren iznos od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita i ugovorenim rokom otplate od 240 mjeseci,

- da je odredbom čl. 12. ugovorena redovna kamatna stopa koja iznosi 4,20 % i koja je ugovorena kao promjenjiva, pri čemu se promjena utvrđuje odlukom o kamatnim stopama kreditora ili drugim aktom kreditora,

- da je u odredbama čl. 2. i 11. ugovora sadržano ugovaranje valutne klauzule na način da se iznosi isplate i otplate kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule u CHF,

- da su stranke naknadno zaključile dodatak br. 1. predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( "Narodne novine" broj: 102/15; dalje: ZID ZPK ),

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Marijanu Joviću i temeljem kojeg je utvrđeno a) da je tužitelj zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju u razdoblju od 12.03.2007. do 10.01.2014. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu 2.414,55 € b) da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu 9.031,01 €, pa zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 11.445,56 € c) da je tužitelj za vrijeme niže kamatne stope od početne i nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit ( tzv. negativne razlike ), platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF i kamatna stopa u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 116,71 € d), da je u sklopu provedene konverzije tužitelju utvđena preplata u visini od 3.051,35 € e) da je razlika ostatka glavnice konvertiranog kredita na dan 15.01.2016. bila veća od ostatka glavnice kredita uz primjenu početnog tečaja i kamatne stope za 1.794,03 €, na štetu tužitelja.

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz kojeg je utvrdio da isti uopće imao mogućnost pregovarati oko valute ili oko promjenjive kamatne stope, da je kredit digao kako bi riješio stambeni problem, da je službenica banke na njegov upit o valutnoj klauzuli u CHF kazala da riječ o najstabilnijoj valuti, da nije bilo pregovora oko visine kamate, da je banka dala ponudu "uzmi ili ostavi", da je početna rata kredita bila oko 1.700,00 kuna da bi nakon divljanja tečaja rata narasla na 2.700,00 kuna, da im je ponuđen Ugovor o konverziji, kao spasonosno rješenje koje su objeručke prihvatili, da od banke nikada nisu dobili obavijest u vidu objašnjenja da će mu se kamata dizati i povećavati anuitet.

11. Polazeći od tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud zaključuje da su stranke u konkretnom slučaju zaključile standardni (tipizirani) ugovoru o kreditu, na čiji sadržaj u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i va lutne klauzule u CHF tužitelj nije mogao utjecati, nakon čega se poziva te vodi računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je prednik tuženika sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P -1401/12 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/13, pa utvrđuje da su ugovorne odredbe u tom dijelu ništetne. U odnosu na sporno pitanje da li tužitelj ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je nesporno sklopljen dodatak osnovanom ugovoru o kreditu odnosno provedena konverzija, prvostupanjski sud obrazlaže stajalište da tužitelj ima pravo na obeštećenje i kada je provedena konverzija, pa prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, dosuđuje novčani iznos od ukupno 11.445,56 eura primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, sve sa pripadajućom kamatom od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO, odbijajući istaknuti prigovor zastare tuženika kao neosnovan pozivajući se na praksu Vrhovnog suda RH u odluci Rev-2245/17 od 20. 3. 2018. i prema kojoj je pokretanjem postupka za kolektivnu zaštitu potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u pogledu kolektivne zaštite potrošača.

12. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja, nakon što je tuženik stavio prijedlog za donošenjem dopunske presude, prvostupanjski sud odbija takav prigovor kao neosnovan, polazeći od toga da je za osnovanost prijeboja nužno postojanje dva obvezno pravna odnosa koji se mogu uzajamno obračunavati odnosno prebijati, a da tuženik spram tužitelja nema nikakvo dospjelo potraživanje, pa onda ne može isticati niti prigovor prijeboja, pri čemu iznos preplate iz konverzije nije potraživanje tuženika već tužitelja, a za koji je utvrđeno da ga je tužitelj platio u provedbi tzv. konverzije, a da tužitelj osim toga nije nepošten stjecatelj.

13. Tuženik u okviru žalbenih navoda iznesenih protiv prvostupanjske presude, ponavljajući iste i u žalbi protiv dopunske presude, u bitnom polazi od stajališta da kada su stranke naknadno zaključile sporazum o konverziji izvornog ugovora, tužitelj nema pravo na isplatu ili utvrđenje ništetnosti. Tuženik se pri tome detaljno osvrće na takvo sporno pitanje navodeći da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir učinke provedene konverzije, pa smatra da je time pogrešno primijenjeno materijalno pravo kao i počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Smatra da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu, da su stranke dodatkom suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da to ne utječe na prava tužitelja s osnove eventualne ništenosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora.

14. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su ugovorne odredbe izvornog ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, te da li tužitelj pod uvjetom da su takve odredbe ništetne, ima pravo na isplatu, onda kada je naknadno sklopljen Dodatak izvornom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK.

15. U odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u okviru osnovnog ugovora o kreditu koji je između tužitelja i prednika tuženika sklopljen 18. 7. 2007., prvostupanjski sud je pravilno pošao od vezanosti za utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, odnosno pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku pokrenutom od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, i temeljem kojih je utvrđeno da su imenovane banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima, koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

16. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

17. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

18. Osim što je vezan pravomoćnim utvrđenjima iz predmetnih postupaka na koje se fizičke osobe pozovu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu ( čl. 502.c ZPP ), prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir sve konkretne okolnosti slučaja ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), pravilno je primijenio pravila o teretu dokazivanja, nakon čega je na temelju oba segmenta ( pravomoćnih utvrđenja iz postupaka kolektivne zaštite potrošača i konkretnih okolnosti predmetnog spora ) donio pravilnu i zakonitu odluku u pogledu djelomične nepoštenosti i posljedično ništetnosti takvog ugovaranja, primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koja pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuje u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., 59/2023. i 56/2026; ), i koje su u nacionalno zakonodavstvo implementirale sekundarno zakonodavstvo Europske unije, odnosno Direktivu Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993), kao direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

19. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu, prvostupanjska odluka je utemeljena na pogrešnom pravom shvaćanju te su žalbeni navodi tuženika u tome dijelu osnovani, pri čemu je i činjenično stanje za sada u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

20. Naime, u pogledu spornog pitanja prava potrošača na povrat temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba osnovnog ugovora u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a– 357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

21. Iz navedenog proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je određen krug ovlaštenika, sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

22. U tom smislu nisu pravilni navodi prvostupanjskog suda da dodatak kojim je provedena konverzija ne zadovoljava niti jedan od uvjeta zaštite potrošača, da je njome ekonomska neravnoteža između stranaka dodatno narušena ( toč. 14. 1. obrazloženja ), da su sporazum o konverziji izradile same banke na unaprijed formuliranom tekstu sa ponudom „uzmi ili ostavi“ ( toč. 16. obrazloženja). Naime, odredbe ZID ZPK/15 su polazile od primarnog cilja usmjerenog upravo na zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud RH u odluci: U- I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Nadalje, ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja Dodatka uz ugovor o konverziji proučiti njegove odredbe. Također, zaključivanje Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija je, protivno stajalištu prvostupanjskog suda, ovisilo upravo i isključivo o volji potrošača koji je konverziju i predloženi mu izračun mogao prihvatiti ili odbiti, za razliku od banaka koje su u slučaju pristanka potrošača konverziju morale provesti i to prema izračunu koji je propisan temeljem zakonskog rješenja istovjetnog za sve banke.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava samo pravo na obeštećenje i zaštitu potrošača, valja istaknuti kako iz mjerodavnih odredbi ZZP/03, koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. 328. u svezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., ZOO, proizlazi pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu), iz razloga koji su pobliže pojašnjeni točkom 8. obrazloženja ove odluke radi čega se neće nepotrebno ponavljati.

24. Međutim, u odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena suprotna stajališta. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

25. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

26. Dakle, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

27. Izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Dodatak izvornom ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog ( kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

28. Takvo odlučno pitanje je od utjecaja i na ostale žalbene navode tuženika koji su povezani sa pitanjem prava tužitelja na pravnu zaštitu u okolnostima u kojima je naknadno provedena konverzija osnovnog ugovora kao i prigovor radi prijeboja, a na koje se sve može odgovoriti upravo stajalištem izraženim u sklopu konačne odluke najvišeg suda u pogledu prava potrošača na zaštitu u konkretnim okolnostima slučaja.

29. Kako je prvostupanjski sud u odnosu na tužbeni zahtjev s osnove isplate, pošao od pogrešnog pravnog pristupa te nije pružio odlučne, dostatne i relevantne razloge u odnosu na predmet konkretnog spora, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 370. ZPP presudu djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika valjalo ukinuti u tom dijelu ( točka. III. izreke pobijane odluke ) i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ( točka I. izreke rješenja ), dok je žalba tuženika u odnosu na djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi izvornog ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF djelomično neosnovana ( točke. I. i II. pobijane odluke), pa je prvostupanjsku presudu u tom dijelu valjalo potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao pod izrekom ove presude.

30. U odnosu na pobijanu dopunsku presudu koja se odnosi na prigovor prijeboja i tzv. negativne razlike ( periode u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) te iznos preplate utvrđene konverzijom, valja ukazati da jednu od pretpostavki ništetnosti potrošačkih ugovora u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP -a, čini postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ali isključivo na štetu potrošača. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost po uvjetima propisanim odredbama ZZP-a postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže, isključivo na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja odnosno ništetnost niti ne odnose na takve periode.

31. Međutim, kako je ukinuta odluka u pogledu isplate kao glavnog zahtjeva, to je valjalo i ukinuti odluku povodom prigovora radi prebijanja, predviđenog odredbama čl. 333. st. 3. i 338. st. 3. ZPP-a, obzirom da taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom čije postojanje ovisi o potraživanju tužitelja, u odnosu na koje je odluka ukinuta, pa je primjenom odredbe čl. 370. ZPP i dopunsku presudu valjalo ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ( točka II. izreke rješenja ).

32. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka pod točkom IV. izreke pobijane odluke, i o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP ( toč. III. izreke rješenja).

33. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje je ukazano ovim rješenjem, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka će raspraviti i pravilno utvrditi činjenice u pogledu zahtjeva za isplatom, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Nakon odlučivanja o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud će odlučiti ponovno o prigovoru radi prijeboja uvažavajući činjenicu da se posljedica ništetnosti u slučaju kada se djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora, odnose na ispravljanje neravnoteže koja je u ugovornim odnosima nastala na štetu potrošača, ali ne i na štetu banaka, kao i činjenicu da prema navedenom stajalištu VSRH potrošač ima pravo na zatezne kamate bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će sva takva odlučna pitanja utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o tužbenom zahtjevu i prigovoru tuženika te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić