Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3940/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda, Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Zdeslav Tadić, odvjetnik iz Zagreba, protiv 1. tuženice MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženice RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženika HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vici Vukšiću, odvjetniku iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi 1. i 2. tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6357/2020-39 od 03. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 1. tužitelja AT iz [adresa]. tužiteljice DT iz [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6357/2020-39 od 03. ožujka 2026. te se kao neosnovan odbija zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju da sud proglasi nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. veljače 2017., poslovni broj Ovr- 7599/2016 i da im prizna troškove ovog postupka (točka I. izreke), naloženo je tužiteljima naknaditi 1. tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 3. ožujka 2026. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tužiteljima naknaditi 2. i 3. tuženicima trošak ovog postupka u iznosu od 1.312,50 eura (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žale se 1. i 2. tužitelji, ističući sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23., 146/25.). Predlažu da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te traže naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora zahtjev je tužitelja, kao trećih osoba, za proglašenje ovrhe, određene rješenjem o ovrsi, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr- 7599/2016 od 27. veljače 2017., nedopuštenom. Taj ovršni postupak pokrenut je po ovdje 1. tuženici kao ovrhovoditeljici, protiv prednika ovdje 2. i 3. tuženih, pokojnog GT, na temelju ovršne isprave, sudske nagodbe sklopljene između 1. tuženice, kao tuženice te GT i ŽT kao tužitelja, predmetu poslovni broj P-6825/2012, kojom se GT obvezao u roku od 3 mjeseca od dana sklapanja nagodbe pokrenuti postupak ispravka upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, upisanog u tom trenu na ovdje tužitelje, s obzirom da su stranke te nagodbe suglasne da se radi o nekretnini koja je vlasništvo MT.

5. Sud prvoga stupnja stava je da navodi tužitelja da je navedena nagodba sklopljena protivno čl. 3. ZPP-a i da je stoga ovrha nedopuštena nisu osnovani. Ovo jer se u ovom postupku utvrđuje imaju i tužitelju kakvo pravo koje sprječava ovrhu, a ne propituje se valjanost ovršne isprave sklopljene pred sudom. Također obrazlaže da tužitelji nemaju pravo koje bi sprječavalo ovrhu, jer ne mogu spriječiti pokretanje bilo kojeg sudskog postupka protiv njih pa tako niti postupka ispravka pogrešnog upisa na čije se pokretanje obvezao prednik tuženik ovršnom ispravom. Ističe da samo pokretanje takvog postupka ne znači da će doći do ispravka upisa jer za to trebaju biti ispunjene pretpostavke iz čl. 135. st. 1. do 3. Zakona o zemljišnim knjigama (Nar. nov. br.: 63/19., 128/22, 155/23., 127/24., dalje: ZZK), a da odluku o tome jesu li ispunjene te pretpostavke donosi zemljišnoknjižni sud. Pri tome sud prvoga stupnja nije prihvatio priznanje tužbenog zahtjeva dano po 2. i 3. tuženicima, jer smatra da se time postupa protivno čl. 3. st. 3. ZPP-a.

6. Navodima žalbe tužitelji ističu da su prekludirani u pravu da u posebnom postupku pobijaju valjanost sudske nagodbe, slijedom čega da nisu mogli ustati takvom tužbom. Međutim, smatraju da je njihovo pravo vlasništva, koje je upisano u zemljišne knjige i koje uživaju još od 1983., za koje su stranke spomenute sudske nagodbe znale da postoji u trenutka njezina sklapanja, samo po sebi pravo koje priječi ovrhu. Ustraju stoga na tvrdnji da su stranke raspolaganjem nekretninom, za koju su znale da je upisana kao vlasništvo tužitelja, postupile protivno čl. 3. st. 3. ZPP-a te ustraju na tvrdnji da nije bilo nikakvog pogrešnog upisa, što da jasno proizlazi iz isprava u spisu.

7. Ovaj je sud ocijenio da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u skladu s čl. 365. st. 2. točka 11. ZPP-a, a utvrđeno je i da u postupku predu sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP- a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona.

8. Neosnovano se žalitelji pozivaju i na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 2. i 3. ZPP-a.

9. Naime, predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, kao trećih osoba, za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem poslovni broj Ovr-7599/2016 od 27. veljače 2017., koja je određena radi prisilnog ostvarenja nenovčane činidbe koju je GT preuzeo sudskom nagodbom sklopljenom u predmetu poslovni broj P- 6825/2012 od 17. veljače 2015.

10. Iz sadržaja sudske nagodbe, kako to proizlazi i iz utvrđenja prvostupanjskog suda, proizlazi da se GT obvezao, u određenom roku, pokrenuti postupak radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, koje je u zemljišnim knjigama upisano na tužitelje. Upravo je izvršenje te činidbe predmet rješenja o ovrsi. Stoga predmet ovrhe nije predmetna nekretnina niti pravo vlasništva tužitelja na toj nekretnini, već osobna, nenovčana obveza ovršenika GT, prednika tužitelja, na određeno činjenje.

11. Takva obveza predstavlja obvezu na radnju koju može obaviti samo ovršenik, zbog čega je za njezino prisilno ostvarenje mjerodavna odredba čl. 262. Ovršnog zakona (Nar. nov. br.: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., dalje: OZ).

12. Prema čl. 59. st. 1. OZ-a, osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. Iz navedene odredbe proizlazi da za uspjeh treće osobe nije dovoljno postojanje bilo kakvog subjektivnog prava, već mora postojati pravo koje se odnosi na predmet konkretne ovrhe i koje po svojoj naravi sprječava njezino provođenje. U konkretnom slučaju tužitelji svoje pravo, za koje tvrde da sprječava ovrhu, temelje na pravu vlasništva na predmetnoj nekretnini.

13. Međutim, njihovo pravo vlasništva nije predmet konkretne ovrhe.

13.1. Ovrha nije određena na predmetnoj nekretnini, nije određena radi njezine prodaje, predaje, opterećenja ili otuđenja, niti je rješenjem o ovrsi određena uknjižba ili brisanje prava vlasništva tužitelja. Predmet ovrhe isključivo je činidba GT da pokrene postupak radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa.

13.2. Stoga činjenica da su tužitelji upisani kao vlasnici predmetne nekretnine, sama po sebi, ne predstavlja pravo u pogledu predmeta ovrhe koje bi sprječavalo njezino provođenje u smislu čl. 59. OZ-a. Izvršenjem navedene činidbe, kako pravilno obrazlaže sud prvoga stupnja, ne dolazi neposredno do nikakve promjene zemljišnoknjižnog stanja. Samim pokretanjem postupka radi ispravka pogrešnog upisa tužitelji ne prestaju biti upisani vlasnici, njihovo pravo vlasništva ne prestaje, ne prenosi se niti se na bilo koji način ograničava. Stoga okolnost da je predmet postupka koji je ovršenik dužan pokrenuti upravo zemljišnoknjižni upis prava vlasništva tužitelja ne mijenja navedeni zaključak. Pokretanje postupka radi ispravka upisa predstavlja tek procesnu radnju, a ne odluku o osnovanosti zahtjeva za ispravak niti neposrednu promjenu zemljišnoknjižnog stanja.

14. Prema tome, pitanje postoji li u konkretnom slučaju uopće pogreška u zemljišnoknjižnom upisu nije predmet odlučivanja u ovoj parnici o proglašenju ovrhe nedopuštenom. O tom pitanju odlučivat će nadležni sud u postupku koji je ovršenik dužan pokrenuti, što također pravilno obrazlaže prvostupanjski sud i u tom postupku tužitelji će imati mogućnost isticati da njihov upis nije pogrešan, da je njihovo pravo vlasništva valjano stečeno te da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegov ispravak. Njihovo pravo vlasništva stoga može biti od odlučnog značaja za ishod postupka radi ispravka upisa, ali ne predstavlja pravo koje sprječava samog ovršenika da izvrši svoju osobnu obvezu pokretanja tog postupka.

15. Pravilno sud prvoga stupnja neosnovanima za uspjeh s postavljenim tužbenim zahtjevom smatra i pozivanje tužitelja na tvrdnju da je sudska nagodba sklopljena protivno čl. 3. st. 3. ZPP-a.

15.1. Prema članku 321. ZPP-a, pred sudom se ne može zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati, odnosno zahtjeva iz članka 3. st. 3. ZPP- a. Međutim, pitanje eventualne nedopuštenosti ili nevaljanosti same sudske nagodbe ne treba poistovjećivati s pitanjem postoji li na strani treće osobe pravo koje, u smislu članka 59. OZ-a, sprječava konkretnu ovrhu.

15.2. Sudska nagodba u konkretnom slučaju nije odredila da se pravo vlasništva tužitelja neposredno briše ili prenosi na drugu osobu. Njome se GT obvezao na određeno činjenje – pokretanje postupka radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa i ovrha je određena upravo radi izvršenja te činidbe. Stoga činjenica da tužitelji osporavaju postojanje osnove za ispravak njihova zemljišnoknjižnog upisa ne znači sama po sebi da imaju pravo koje sprječava izvršenje osobne obveze.

15.3. Pitanje valjanosti odnosno dopuštenosti raspolaganja stranaka sudskom nagodbom treba razlikovati od pitanja postojanja prava treće osobe koje sprječava ovrhu, koje je predmet ove parnice.

16. Slijedom rečenog okolnost da su tužitelji u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici ne daje osnovu za zaključak da je ovrha radi izvršenja osobne obveze GT nedopuštena. Ponavlja se, ta okolnost bit će relevantna prvenstveno u postupku u kojem će se odlučivati o osnovanosti zahtjeva za ispravak upisa.

17. Isto tako ni okolnost, koju tužitelji ističu, da su stranke sudske nagodbe znale za postojeći zemljišnoknjižni upis, sama po sebi ne može dovesti do zaključka da tužitelji imaju pravo koje sprječava predmetnu ovrhu. Te okolnosti mogu eventualno biti relevantne za druga pravna pitanja koja se odnose na valjanost pravnog posla, odgovornost sudionika ili njihovih punomoćnika, ali ne mijenjaju činjenicu da se u ovom ovršnom postupku prisilno izvršava osobna nenovčana činidba ovršenika, a ne zadire se neposredno u pravo vlasništva tužitelja.

18. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

19. Odluka o troškovima ocijenjena je pravilnom i zakonitom kako po osnovi tako i po visini i kao takva je potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

20. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević