Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3128/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Miri Boban i Gordanu Loliću, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mira Boban i Gordan Lolić u Splitu, Šegedinova 1, protiv tuženika ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mladenu Vuškoviću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-4635/2024-16 od 22. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-4635/2024-16 od 22. svibnja 2026., te se vraća predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 13.137,30 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude (točka I izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura (točka II izreke).

2. Presudu pobija tužitelj zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troškova parničnog postupka odnosno podredno istu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime naknade za upotrebu njegove stvari (dijela čest. zem. [katastarska čestica], upisane zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koji u naravi predstavlja parkiralište za automobile u daljnjem tekstu predmetne nekretnine) u razdoblju od prosinca 2019. do lipnja 2024. od tuženika koji je isti koristio te bez valjane pravne osnove iznajmljivanjem parkirnih mjesta.

5. U ovoj pravnoj stvari, u ovoj žalbenoj fazi, među strankama nije sporno da je tužitelj suvlasnik predmetne nekretnine koje suvlasništvo je stekao temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenim sa ŽF, ĆF i [adresa]., da je ovdje tuženik pravomoćno odbijen sa zahtjevom na utvrđenje da je on vlasnik predmetne nekretnine presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-439/11 od 10. ožujka 2014., koja je postala pravomoćna 25. svibnja 2015., da je tuženik i nakon pravomoćnosti navedene presude (a i ranije) bio u posjedu predmetne nekretnine te istu koristio na način da je izna jmljivao parkirna mjesta te time stjecao korist te da je tužitelj nakon sklapanja navedenog ugovora o kupoprodaji stupio u posjed svog dijela predmetne nekretnine.

6. Pošavši od utvrđenja da sve do trenutka zaključenja kupoprodajnog ugovora sa ovdje tužiteljem 2024., dakle više od 10 godina, tuženik nije niti od koga, niti usmeno ni pismeno kontaktiran sa pozivom na iseljenje i predaju u posjed predmetne nekretnine, niti na isplatu novčane naknade zbog korištenja iste, da u ovoj pravnoj stvari tužitelj od tuženog potražuje isplatu predmetnog iznosa s naslova stečenog bez osnove temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26 u daljnjem tekstu: ZOO-a) a u svezi s čl. 1120. ZOO, da zastara zahtjeva za stjecanja bez osnove počinje teći prvoga dana nakon dana kada je vjerovnik bio ovlašten zahtijevati ispunjenje, odnosno dan nakon dospjelosti što je u konkretnom slučaju trenutak kada je postala pravomoćna presuda kojom je ovdje tuženik odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom radi utvrđenja prava vlasništva predmetne nekretnine temeljem dosjelosti, dakle 2015. godine, da za institut stjecanja bez osnove vrijedi opći zastarni rok od pet godina sud prvog stupnja utvrdio je da je u konkretnom slučaju tužba tužitelja podnesena izvan roka, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim te njegov zahtjev u cijelosti odbio.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja počinjena je bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a a na koju povredu određeno upire tužitelj u svojoj žalbi. To iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni odnosno jer o odlučnim činjenicama sud prvog stupnja nije dao valjane razloge.

8. U pravu je žalitelj i kada navodi da je sud u ovoj pravnoj stvari pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu naknade za korištenje predmetne nekretnine u utuženom razdoblju pozivom na odredbu čl. 1120. ZOO.

9. Naime, prema odredbi čl. 1120. ZOO, kada je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Upotreba tuđe stvari u vlastitu korist u smislu odredbe predstavlja poseban vid stjecanja bez osnove. Opće pravilo o stjecanju bez osnove kaže da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Upotreba tuđe stvari u svoju korist u smislu čl. 1120. ZOO-a je dakle prelazak imovine ili dijela imovine (bez osnove) kada naturalna restitucija nije moguća ili kada gospodarski razlozi to ne opravdavaju a obzirom da stjecatelj tuđe stvari tu stvar više ne drži u posjedu jer je ta stvar potrošena ili je promijenila identitet.

10. Nemogućnost vraćanja ili gospodarska neopravdanost vraćanja tuđe stvari opravdava obvezu osobe koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist da vlasniku naknadi korist od takove uporabe i u situaciji kada je bila poštena (nije znala, a niti je iz okolnosti imala razloga posumnjati da uporabljuje tuđu stvar). U protivnom u takvoj situaciji neosnovano bi se bespovratno uvećala imovina osobe koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist, odnosno neosnovano bi se trajno umanjila imovina vlasnika stvari. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 u daljnjem tekstu ZV) čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. regulira situacije kada je naturalna restitucija moguća, kada je moguć povrat stvari. Dakle, s obzirom da je predmetna nekretnina koja u naravi predstavlja parkirna mjesta za vozila još uvijek u nepromijenjenom obliku, u konkretnom slučaju valja primijeniti navedene odredbe ZV prema kojima je nepošteni posjednik dužan naknaditi korist od upotrebe tuđe stvari.

11. Dakle, s obzirom na činjenicu da se, u utuženom periodu tuženik nesporno koristio predmetnom nekretninom i iznajmljivao parkirališna mjesta pa i dijelom koji je sada u vlasništvu tužitelja odnosno da prijašnji vlasnici tog suvlasničkog dijela u utuženom razdoblju nisu bili u suposjedu iste obveza tuženika za isplatu utužene naknade za korist koju je isti imao od te upotrebe postoji ako je tuženik bio nepošten posjednik temeljem odredbe čl. 165. st. 1. ZV, a ne temeljem odredbi čl. 1120. ZOO.

12. U smislu odredbe čl. 165. st. 2. ZV za takvu tražbinu zastarni rok iznosi tri godine a ne opći zastarni petogodišnji zastarni rok određen ZOO. Naime za zahtjev vlasnika prema nepoštenom posjedniku za naknadu koristi od njegove nekretnine primjenjuje se taj posebni rok od tri godine jer je ZV upravo za tu situaciju (tražbinu iz čl. 165. st. 1. ZV) izričito propisan drugačiji rok zastare. Kod takvog zahtjeva, sukladno odredbi čl. 165. st. 2. ZV, zastara počinje teći od dana kada je stvar predana što znači da za naknadu koju vlasnik traži od nepoštenog posjednika zastara ne počinje od svakog pojedinog mjeseca upotrebe nego od predaje stvari vlasniku.

13. Nadalje kako tužitelj u utuženom razdoblju nesporno nije bio vlasnik predmetne nekretnine, korist koju je tuženik ostvario upotrebom iste u utuženom razdoblju, mogu potraživati samo tadašnji vlasnici predmetne nekretnine. Tužitelj pak može osnovano potraživati tu naknadu samo u slučaju ako su mu bivši vlasnici, od kojih je kupoprodajnim ugovorom istu kupio, valjano to svoje potraživanje ustupili i ako su za to ispunjene sve materijalno pravne pretpostavke, s time da ako je takva tražbina valjano prenesena na novog kupca, prijenos sam po sebi ne pokreće novi rok zastare niti ga produljuje jer kupac u tom slučaju preuzima tražbinu u stanju u kojem ona već postoji zajedno sa već tekućom ili već nastupljenom zastarom sukladno odredbi čl. 87. st. 1. i 2. ZOO.

14. Kako su, zbog pogrešnog pravnog stava, izostala utvrđenja o naprijed navedenim odlučnim činjenicama koje sud u pobijenoj odluci nije uopće ocjenjivao niti ih konstatirao i činjenično stanje je u tom pogledu ostalo nepotpuno utvrđeno.

15. S obzirom na navedeno valjalo je prvostupanjsku presudu, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP ukinuti te predmet vratiti na ponovno suđenje.

16. S obzirom da je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu valjalo je ukinuti i odluku o naknadi troškova postupka u cijelosti.

17. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

18. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja otkloniti će postupovne povrede ukazane ovim rješenjem, raspravit će naprijed navedene odlučne okolnosti, o predmetu spora ponovno odlučiti te za svoju odluku dati valjane razloge uzimajući u obzir okolnosti koje su mu ovom odlukom ukazane i točno utvrditi da li je predmetna tražbina valjano ustupljena tužitelju, ukoliko je da li je ustupljeno potraživanje bilo osnovano odnosno da li je tuženik u utuženom periodu bio nepošteni posjednik a vezano za utvrđenje da li su tadašnji vlasnici u utuženom razdoblju ili razdoblju koje je prethodilo od tuženika zahtijevali predaju predmetne nekretnine u posjed jer ako od tuženika nisu zahtijevali predaju predmetne nekretnine u posjed niti podnošenjem tužbe ili pokretanjem odgovarajućeg postupka niti na bilo koji drugi ozbiljan način tuženik se, sukladno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021., po kojem pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari, ne bi mogao smatrati nepoštenim posjednikom predmetne nekretnine , te da li je u smislu odredbe čl. 165. st. 2. ZV nastupila zastara ustupljene tražbine prije pokretanja postupka u ovoj pravnoj stvari i o tim svojim utvrđenjima dati jasne i valjane razloge a kako bi se prvostupanjska odluka mogla ispitati.

U Zagrebu, 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica