Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3346/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja malodobnog PK iz [adresa], kojega zastupa zakonska zastupnica, majka TK iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatska, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-611/2019-44 od 25. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-611/2019-44 od 25. srpnja 2019. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

II. Odbija se zahtjev 1. tužiteljice TK iz [adresa]. tužitelja malodobnog PK iz [adresa], za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da 1. tužiteljici TK iz [adresa]. tužitelju, malodobnom PK iz [adresa], naknadi trošak nastao podnošenjem prijedloga za dopuštenje revizije, revizije i ustavne tužbe u iznosu od 663,62 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužiteljima na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih na pojedine iznose osobne invalidnine i posebnog doplatka od 01. kolovoza 2001. do 31. srpnja 2005., iznos od 88.119,03[1] kn (sada: 11.695,41 euro) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 31. srpnja 2015. do isplate (točka I. izreke) i naloženo je tuženici naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 21.156,25 kn (sada: 2.808,10 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2019. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženica pozivom na žalbene razlog iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tužitelji osporavaju osnovanost žalbe i predlažu da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku presudu te traže naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvoga stupnja pošao je od slijedećih činjenica:

- da je rješenjem Ureda za obranu Pula, oznaka [broj], urbroj:

... od 22. siječnja 1997. predniku tužitelja priznat status ratnog vojnog invalida III. grupe s 90% invaliditeta uz pravo na posebni dodatak te je tim rješenjem predniku tužitelja utvrđena osobna invalidnina u iznosu od 694,70 kn od 01. siječnja 1997. do 31. prosinca 1997. i pravo na posebni dodatak u iznosu od 347,39 kn od 01. siječnja 1997. do 31. prosinca 1997.,

- da je rješenjem Ministarstva, obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, oznake UP/II-562-02/01-1801/32, [broj] od 31. siječnja 2006. ukinuto prethodno navedeno rješenje od 22. siječnja 1997. i predniku tužitelja je utvrđen prestanak statusa ratnog vojnog invalida Domovinskog rata s danom 31. svibnja 2001.,

- da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-2683/2006-5 od 10. travnja 2008. poništeno rješenje iz prethodne alineje, od 31. siječnja 2006.,

- i da je nakon toga, 16. ožujka 2009., tuženica tužiteljima kao pravnim slijednicima isplatila 105.570,30 kn (14.011,59 eura) glavnice s osnova invalidnine i posebnog dodatka,

- ali da im nije isplaćena zatezna kamata.

5.1. Na temelju tih činjenica sud zaključuje da nije osnovan prigovor zastare jer da je tuženica obustavila isplatu osobne invalidnine i posebnog dodatka predniku tužiteljice na temelju rješenja koje je kasnije, u sudskom postupku, utvrđeno nezakonitim, a da nije postupila na taj način da bi predniku tužitelja osobna invalidnina bila isplaćivana, jer bi to pravo i dalje postojalo, slijedom čega da je obveza tuženici platiti ne samo glavnicu, već i sve dospjele zatezne kamate. Ističe da činjenica da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-2683/2006-5 od 10. travnja 2008. poništeno rješenje Ministarstva, obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, oznake UP/II-562-02/01-1801/32, [broj] od 31. siječnja

1 1 euro = 7,5345 kn

2006. za posljedicu ima da su poništene i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo pa stoga obveza tuženica nije dospjela tek kada joj je dostavljena navedena presuda Upravnog suda, već je donošenjem te odluke, kojim je poništeno spomenuto rješenje tuženica dužna platiti i glavnicu na koju je bi prednik tužitelja imao pravo, ali i zateznu kamatu jer je obustava isplate bila rezultat nezakonite odluke tog Ministarstva.

6. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4577/2019-2 od 19. svibnja 2020. ta je odluka preinačena te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Sud obrazlaže da je došlo do prekluzije prava na isplatu zatezne kamate u smislu čl. 277. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br.: 35/05., 41/08., 125/11. dalje: ZOO). Ovo jer da u konkretnom slučaju najstarija neispunjena tražbina po osnovi invalidnine i posebnog dodatak datira iz kolovoza 2001., pa da je do podnošenja tužbe (06. travnja 2010.) protekao rok od 5 godina iz čl. 277. st. 1. ZOO-a, slijedom čega je došlo do zastare samog prava iz kojeg proistječe pravo na zakonsku zateznu kamatu.

7. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4816/2023 od 16. prosinca 2025., ukinuta presuda revizijskog suda donesena u ovom predmetu pod poslovnim brojem Rev-1274/2021-2 od 12. travnja 2023., slijedom čega je revizijski sud donio novu odluku, kojom je ukinuo prethodno navedenu odluku ovoga Suda i vratio je predmet ovom Sudu na ponovno odlučivanje.

7.1. U toj odluci revizijski sud u bitnom obrazlaže:

- da je Ustavni sud istaknuo da je tuženica 16. ožujka 2009. isplatila podnositeljima 105.570,30 kn (14.011,59 eura), na ime zaostataka naknada koje su pripadale njihovom pok. ocu i suprugu na temelju rješenja koje je tek presudom Upravnog suda od 10. travnja 2008. utvrđena zakonitima,

- da stoga, ostaje otvoreno pitanje kada su podnositelji mogli saznati da je počela teći zastara jer oni, sve dok im tuženica nije isplatila navedeni iznos, nisu mogli znati da im zatezne kamate neće biti isplaćene,

- a sve do 10. travnja 2008. egzistiralo je rješenje Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti [broj], [broj] od 31. siječnja 2006., kojim je bio utvrđen prestanak prava prednika podnositelja s 31. svibnjem 2001., a tek od tog datuma podnositelji su mogli znati da će im naknade biti isplaćene.

- slijedom čega da Vrhovni sud u ranijoj odluci nije uzeo u obzir da se u ovom slučaju radi o specifičnim okolnostima koje su priječile podnositelje u traženju isplate glavnice i zateznih kamata na dugovanje koje je tuženica trebala isplaćivati njihovom predniku, jer je (naknadno poništenim) nezakonitim rješenjem od 31. siječnja 2006. ta mogućnost isključena (pok. prednik je ostao bez tih prava),

- te da stoga podnositelji osnovano zaključuju da „zastara u vrijeme egzistiranja nezakonitog rješenja - i u vrijeme kada samo pravo nije egzistiralo - nije niti mogla početi teći, jer naime, greške i propusti tijela javne vlasti ne mogu ići na teret ovlaštenika prava koja su tom istom greškom odnosno propustom povrijeđena“,

- pa vodeći se time Vrhovni sud Republike Hrvatske, u novoj odluci, kojom ukida odluku ovoga suda (iako je, s obzirom na nesporne odlučne činjenice, imao sve elemente da i sam iznese svoje shvaćanje i da meritorno odluči), ukazuje na izneseno pravno shvaćanje te ukazuje da time ostaje otvoreno pitanje, o kojem odluku treba donijeti ovaj sud, kada je u takvim okolnostima počela teći zastara, budući da tužitelji sve dok im tuženica nije isplatila samo navedeni iznos glavnice, nisu mogli znati da im zatezne kamate neće biti isplaćene, kao i jer je sve do 10. travnja 2008. egzistiralo rješenje Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti [broj], [broj] od 31. siječnja 2006., kojim je bio utvrđen prestanak prava prednika tužitelja s 31. svibnjem 2001, slijedom čega da se postavlja pitanje pravilnosti utvrđenog dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine i posljedično početak tijeka zastare potraživanja.

8. Imajući na umu navedeno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje je ukazano ukidnom revizijskom odlukom, ovaj sud ocjenjuje da prigovor zastare istaknut po tuženici nije osnovan, kako to pravilno odlučuje i sud prvoga stupnja.

8.1. Pitanje početka tijeka zastarnog roka u konkretnom se slučaju ne može promatrati izdvojeno od posebnih i odlučnih okolnosti koje su prethodile isplati glavnice, a osobito od činjenice da je pravo prednika tužitelja na isplatu invalidnine i posebnog dodatka bilo isključeno pravomoćnim upravnim aktom koji je tek naknadno, presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 10. travnja 2008., poslovni broj Us- 2683/2006-5, poništen, na što je pravilno i vrlo jasno obrazloženo ukazao i sud prvoga stupnja.

9. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je predniku tužitelja rješenjem od 22. siječnja 1997. priznat status ratnog vojnog invalida i utvrđeno pravo na osobnu invalidninu i posebni dodatak, nakon čega je Ministarstvo rješenjem od 31. siječnja 2006. ukinulo navedeno rješenje i utvrdilo prestanak njegova statusa i prava s danom 31. svibnja 2001. Međutim, navedeno je rješenje potom poništeno presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 10. travnja 2008. Pravna posljedica poništenja tog upravnog akta jest da se ne može polaziti od pretpostavke da je u razdoblju njegova važenja prednik tužitelja imao faktičnu i pravnu mogućnost ostvarivati predmetne naknade i s njima povezane tražbine. Naprotiv, upravo je postojanje navedenog rješenja predstavljalo zapreku ostvarivanju tih prava, jer je njime bilo utvrđeno da pravo prednika tužitelja prestaje još s 31. svibnjem 2001.

10. Stoga nije prihvatljivo ni tumačenje iz ranije preinačujuće odluke ovoga suda prema kojoj je najstarija neispunjena tražbina iz kolovoza 2001. i prema kojoj je od dospijeća te tražbine počeo teći petogodišnji rok zastare. Time se zanemaruje odlučna činjenica da je u cijelom tom razdoblju egzistirao upravni akt kojim je upravo bilo isključeno postojanje predmetnog prava. Takvo shvaćanje osobito nije moguće prihvatiti nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-4816/2023 od 16. prosinca 2025., kojom je ukinuta ranija odluka revizijskog suda donesena u ovom predmetu.

11. Ustavni sud je u navedenoj odluci izrijekom ukazao na posebnost okolnosti konkretnog slučaja. Posebno je istaknuo da je tuženica tek 2009. godine isplatila podnositeljima iznos od 105.570,30 kn (14.011,59 eura) na ime zaostataka naknada koje su pripadale njihovom pokojnom ocu i suprugu, dok je sve do presude Upravnog suda od 10. travnja 2008. egzistiralo rješenje Ministarstva kojim je bio utvrđen prestanak njegovih prava s danom 31. svibnja 2001. Upravo je zbog toga Ustavni sud otvorio pitanje kada su podnositelji uopće mogli saznati da je počeo teći zastarni rok za zatezne kamate, s obzirom na to da, sve dok tuženica nije izvršila isplatu glavnice, nisu mogli znati da im zatezne kamate neće biti isplaćene, a to je, i po shvaćanju ovoga suda od odlučnog značaja za ovaj spor.

12. Naime, zatezne kamate ovdje nisu tražbina koja bi se mogla promatrati potpuno odvojeno od glavnice. One predstavljaju posljedicu zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze. Međutim, u konkretnom slučaju upravo je postojanje upravnog rješenja, kojim je bilo utvrđeno da pravo prednika tužitelja više ne postoji, onemogućavalo ostvarenje same glavnice. Sve dok takvo rješenje nije poništeno, tužitelji nisu imali osnovu smatrati da im tuženica duguje predmetne iznose, niti su mogli znati da će nakon isplate glavnice tuženica odbiti isplatiti i pripadajuće zatezne kamate. Drugim riječima, ne može se početak zastare promatrati kao da je pravo na predmetne naknade tijekom tog razdoblja nesporno postojalo i bilo ostvarivo, kada je upravo upravnim aktom nadležnog tijela bilo utvrđeno suprotno.

13. U tom je smislu osobito značajno stajalište Ustavnog suda prema kojemu „greške i propusti tijela javne vlasti ne mogu ići na teret ovlaštenika prava koja su tom istom greškom odnosno propustom povrijeđena“. Navedeno stajalište neposredno se primjenjuje na predmetnu situaciju.

13.1. Predniku tužitelja pravo nije prestalo njegovom voljom, niti njegovim propustom u ostvarivanju prava, već je njegovo ostvarivanje bilo onemogućeno upravnim rješenjem Ministarstva od 31. siječnja 2006., kojim je retroaktivno utvrđen prestanak prava s danom 31. svibnja 2001. To je rješenje kasnije poništeno presudom Upravnog suda.

13.2. Stoga, kada bi se prihvatilo stajalište tuženice o zastari, posljedica bi bila da bi tužitelji izgubili pravo upravo zbog toga što je tijelo javne vlasti donijelo nezakonitu odluku kojom je njihovo pravo bilo isključeno. Takav bi pristup doveo do neprihvatljive situacije u kojoj bi posljedice nezakonitog postupanja tijela javne vlasti bile prebačene na nositelja prava. Upravo takav rezultat Ustavni sud je u svojoj odluci prepoznao kao pitanje koje je i prethodna odluka revizijskog suda propustila odgovarajuće razmotriti.

14. Pritom je posebno važno istaknuti da se stajalište prvostupanjskog suda, iako u njegovom obrazloženju nije moglo biti navedeno naknadno doneseno stajalište Ustavnog suda, u svojoj biti podudara s pravnim pristupom koji je Ustavni sud zauzeo u odluci U-III-4816/2023 od 16. prosinca 2025., koje je u bitnom i preneseno u obrazloženju ove drugostupanjske odluke.

14.1. Prvostupanjski je sud stoga pravilno pošao upravo od odlučne činjenice da je tuženica obustavila isplatu invalidnine i posebnog dodatka na temelju rješenja koje je naknadno poništeno kao nezakonito te da poništenjem tog rješenja otpadaju i pravne posljedice koje je ono proizvelo. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se dospijeće obveze tuženice ne može vezati uz pojedinačne mjesečne iznose za koje je u vrijeme njihova navodnog dospijeća postojalo važeće rješenje kojim je bilo utvrđeno da prednik tužitelja na te iznose nema pravo.

15. Slijedom toga je, i prema shvaćanju ovoga suda, posebno pogrešno pitanje zastare svesti isključivo na utvrđenje datuma dospijeća pojedine mjesečne naknade i u vezi s tim to povezati sa zastarom prava na isplatu zatezne kamate kako to žalitelj tvrdi. Takav pristup zanemaruje upravo ono na što je Ustavni sud ukazao – da se u okolnostima ovog slučaja mora utvrditi kada je tužiteljima bilo omogućeno da svoje pravo stvarno i učinkovito ostvare.

15.1. U razdoblju od 2001. pa sve do poništenja rješenja Ministarstva 2008. godine postojala je objektivna pravna prepreka ostvarenju predmetnog prava. Tužitelji nisu mogli istodobno biti obvezani pokrenuti postupak radi isplate naknada i zateznih kamata, a da im se pritom prigovara da su zakasnili upravo zato što takav zahtjev nisu podnijeli u vrijeme kada je nadležno tijelo svojim pravomoćnim upravnim aktom utvrdilo da njihov prednik na te naknade nema pravo. Tek poništenjem tog rješenja stvorena je pravna pretpostavka za ostvarivanje prava koje je prethodno bilo isključeno nezakonitim aktom.

15.2. U tom smislu, činjenica da je tuženica nakon presude Upravnog suda izvršila isplatu glavnice u iznosu od 105.570,30 kn (14.011,59 eura) dodatno potvrđuje da je otpala pravna osnova na kojoj je počivala njihova ranija obustava. Kada je tuženica glavnicu isplatila tek nakon što je presudom Upravnog suda poništeno rješenje kojim je pravo bilo uskraćeno, tada se ne može prihvatiti da su tužitelji istodobno već godinama bili u zakašnjenju sa zahtjevom za isplatu kamata na tu istu glavnicu, iako im prije toga nije bila priznata niti isplaćena sama glavnica. Navedeno se protivi svakoj pravnoj logici i zdravom razumu.

16. Slijedom toga u trenutku podnošenja tužbe (06. travnja 2010.) bilo da se gleda od trenutka kada je tuženica primila presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, bilo da se zastara računa od trenutka kada je plaćena glavnica i kada su tužitelji saznali da im tuženica kamatu neće platiti, nije istekao zastrani rok zahtijevati i isplatu zatezne kamate na plaćeni iznos glavnice.

17. Neosnovano navodima žalbe tuženik ističe i povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a uz obrazloženje da presuda nema razloga o tome zašto je tužiteljima dosuđen uglavničeni iznos zatezne kamate.

17.1. Činjenica da je glavnica prije podnošenja tužbe podmirena, a da su ostale neisplaćene zatezne kamate, predstavlja zakonom predviđenu situaciju. Naime, iz članka 31. stavka 2. ZOO-a proizlazi da nakon podmirenja glavnice neisplaćene zatezne kamate predstavljaju samostalnu novčanu tražbinu koja može biti predmet zasebnog zahtjeva. Stoga nije bilo potrebno posebno obrazlagati zašto se odlučuje samo o zateznim kamatama, budući da upravo one predstavljaju predmet tužbenog zahtjeva, dok je glavnica prethodno isplaćena. Činjenica da je iznos zateznih kamata iskazan u apsolutnom („uglavničenom“) iznosu ne znači da je ponovno dosuđena glavnica, niti sama po sebi predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

18. S obzirom na prethodno navedeno po pitanju zastare ovaj sud nije smatrao potrebnim posebno se očitovati o pitanju prekida zastare i priznanja duga na što se, krajnje paušalno, ukazuje navodima žalbe (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

19. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom, kako po osnovi tako i po visini i kao takva je potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

20. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

21. Tuženici nije priznat trošak žalbe jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a), a tužiteljima nije priznat trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

22. Međutim, tužiteljima je priznat trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije (traženih 331,81 eura) i sastava revizije (traženih 331,81 eura) jer su s istima uspjeli i na temelju odluka donesenih povodom tih radnji tužitelja, tužitelji uspjeli u ovom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević