Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3204/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Frano Bazina odvjetnik u Zagrebu, Kralja Držislava 14, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kog zastupa Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7374/2025-9 od 2. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7374/2025-9 od 2. travnja 2026. u dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7374/2025-9 od 2. travnja 2026. pod točkom II. izreke, koja sadržajno predstavlja rješenje o naknadi troškova postupka, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici plati 187,50 eura sa zateznim kamatama.

II. Preinačuje se odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7374/2025-9 od 2. travnja 2026. u dijelu pod točkom II. izreke, koja sadržajno predstavlja rješenje o naknadi troškova postupka, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici plati 562,50 eura sa zateznim kamatama, pa se ovako odlučuje:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice koji glasi:

„II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 2. travnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7374/2025-9 od

2. travnja 2026. suđeno je:

" I. Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 22. listopada 2007. godine zaključenog između tužitelja AČO , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 2. travnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pod pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/122, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine ili preinači. Traži naknadu troška žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezulta ta cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, vraćanje nezakonito isplaćenog iznosa, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 22. listopada 2007. Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] (dalje u tekstu: ugovor) temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 66.700,00 CHF, na rok otplate od 25 godina;

-u točci 2. ugovora ugovorena je jednokratna naknada za obradu kredita u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora u iznosu od 2.045,14 kuna / 271,44 eura, a koja mu je naplaćena 31. listopada 2007;

-tuženik je povrijedio prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštenu ugovornu odredbu o takozvanoj "ulaznoj naknadi", a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 4., čl. 29., čl. 240. do 246., čl. 247., čl. 269., čl. 272, čl. 322., čl. 323., čl. 323., čl. 324., čl. 326., čl. 328. i čl. 1114. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 3., čl. 96., čl. 97. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/2009, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), pa odlučio kao u izreci.

9. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U obrazloženju prvostupanjske presude sud prvog stupnja navodi: „… tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju utvrđenja navedenog.“

11. Ovaj viši sud prihvaća gornja utvrđenja i pravne stavove kao pravilne.

12. Sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je odlučivao o takozvanoj ulaznoj naknadi ugovorenoj u čl. 2. ugovora. Nesporno je kako je ista ugovorena i kako je tužiteljica s ove osnove platila tuženiku 2.045,14 kuna / 271,44 eura 31. listopada 2007. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako je ova klauzula neodređena. Definirana je u ugovoru kao „naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“. O njoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača te je ništetna po čl. 270. st. 1. ZOO i čl. 102. st. 1. u svezi čl. 96. st. 1. i čl. 97. alineja 3. ZZP/07. Ovaj viši sud prihvaća izloženo pravno shvaćanje koje žalitelj svojim žalbenim razlozima nije doveo u sumnju. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača je dokazana i lako uočljiva jer je tužiteljica platila za uslugu tuženika više no što je trebala.

13. Na žalbeni navod tuženika valja odgovoriti kako opisanu neravnotežu i ovaj viši sud smatra znatnom.

14. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica pristupila u poslovnicu tuženice gdje je informirana o uvjetima kredita te je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali joj nije rečen njen točan iznos. Ona je doduše mogla izvesti zaključak o njenoj visini jer se u ugovoru upućuje na internu odluku tuženika zvanu Odluka o Tarifi naknada za usluge Kreditora, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

15. Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir i jeli odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a sve u smislu odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 u svezi odredbi čl. 98. i 99. ZZP/07. Istovjetno shvaćanje je zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

16. Nije osnovan žalbeni razlog kako zahtjev za naknadom s osnova ulazne naknade preuranjen i nedopušten u smislu čl. 215. st. 1. ZOO i čl. 186.c st. 2. ZPP. Ovdje vrijede opći propisi o posljedici ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO, dakle o obvezi vraćanja svega što je druga strana primila na temelju takvog ugovora, a ta obveza nastaje, u konkretnom slučaju, već u času kad je tužiteljica platila ulaznu naknadu tuženoj banci, dakle 21. travnja 2008. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. odnosi se na produljeno trajanje zastare te obveze, ne na njenu dospjelost.

17. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz okolnosti što je tuženik visoko specijalizirani stručnjak za poslove ove vrste, a koji spadaju u samo središte njegove poslovne djelatnosti, zbog čega mu je bila poznata, odnosno nije mu mogla biti nepoznata, činjenica o znatnoj neravnoteži koju uzrokuje predmetna ništetna odredba o ulaznoj naknadi.

18. Žalbeni razlog tuženika kako sud nije pravilno utvrdio činjenicu da se ovdje radi o formularnom (tipskom) ugovoru također nije osnovan. Naime, sud je prvog stupnja prihvatio iskaz tužitelja kog je ocijenio kao „iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid“, pa na temelju njega utvrdio činjenicu o tome kako je sporna odredba čl. 2. ugovora „odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ Tuženik nije ni ponudio dokaze koji bi ukazivali da tome nije tako .

19. U svezi žalbenog razloga kako tužiteljica nema pravnog interesa na tužbu za utvrđenje ovaj viši sud smatra kako isti nije osnovan. Naime, utvrđenje kako je predmetna ugovorna klauzula ništetna je preduvjet za usvajanje kondemnatornog zahtjeva za isplatom. U protivnom bi sud morao o ništetnosti odlučivati kako o prethodnom pitanju. Stoga je pravni interes tužiteljice jasan i nedvojben.

20. To što je tužiteljica u ovoj tužbi ustala samo s deklaratornim, a ne i s kondemnatornim zahtjevom za isplatom, već će s njim ustati tek naknadno, ne predstavlja zloupotrebu prava i ponašanje suprotno načelu procesne ekonomičnosti, kako to u žalbi tvrdi tuženik. Postavljanje predmetnog deklaratornog zahtjeva je legitimno pravno sredstvo i suglasno je propisima iz članaka 327. i 328. ZOO prema kojima svatko može u svako doba (pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se) zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora ili ugovorne odredbe.

21. Zato je odluka o troškovima postupka načelno zakonita, ali ne u cijelosti. Kako je tužitelj uspio u parnici tuženik mu je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi sav potreban troška postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Sud je prvog stupnja uglavnom pravilno odmjerio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice. Vis inu troška zastupanja po odvjetniku sud je prvog stupnja obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT).

22. U žalbi tuženik prigovara kako je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o troškovima postupka prihvatio u tužbi istaknutu vrijednosti predmeta spora od 1.327,01 eura mada je tuženik od tužitelja temeljem predmetne sporne odredbe naplatio svega 2.045,14 kuna / 271,44 eura. Zato tuženik drži kako bi i VPS trebao biti 271,44 eura te bi se po tom VPS trebao odmjerit i tužiteljev potrebni trošak postupka. Ovaj viši sud prihvaća navedeno pravno shvaćanje tuženika. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-688/2000-2 od 7. siječnja 2004. i Rev- 374/2013-3 od 6. prosinca 2017. Slijedom navedenog, vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj situaciji, računa se prema vrijednosti zahtjeva za činidbu te konkretno iznosi 271,44 eura, a to napose uzimajući u obzir da se ni jednoj od stranaka u postupku ne smiju nepotrebno uzrokovati veći troškovi postupka nego što su potrebni i to određivanjem vrijednosti predmeta spora deklaratornog zahtjeva znatno više od visine iznosa koji ima za cilj stvarnu restituciju.

23. Stoga, kad se tužiteljevi troškovi zastupanja po odvjetniku izračunaju kao da je VPS 271,44 eura, onda taj trošak, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25, dalje: OT) izgleda ovako:

-sastav tužbe po Tbr. 7./1. OT 25 bodova;

-zastupanja na jednom (30. ožujka 2026) ročištu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po Tbr. 9./1. OT 25 bodova;

-sastav jednog obrazloženog podneska (17. veljače 2026) radnja po Tbr. 8./1. OT 25 bodova.

Zbir bodova iznosi 75, a umnožen vrijednošću boda od 2.00 eura rezultira iznosom od 150,00 eura. Tome treba dodati 25% na ime PDV u iznosu od 37,5 eura pa zbir svega iznosi 187,50 eura. Tužitelj je potraživao i naknadu sudskih pristojbi. Prema podacima u spisu i u sustavu e-spis tužiteljica nije platila nikakvu pristojbu pa tog troška nema. Stoga je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici plati 187,50 eura na ime naknade troška prvostupanjskog dijela postupka, a ne 750,00 eura kako je odlučio sud prvog stupnja pod točkom II. izreke osporene presude.

24. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke.

25. Što se tiče točke II. izreke predmetne odluke, koja sadržajno predstavlja rješenje o naknadi troškova postupka, nju je valjalo dijelom potvrditi a dijelom preinačiti i odbiti jedna dio zahtjev za naknadom troškova postupka, sve po čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP te odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke predmetnog drugostupanjskog rješenja.

26. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan jer s žalbom nije uspio u odnosu na glavni zahtjev već je uspio samo djelomično u odnosu na odluku o parničnim troškovima, pa ga je slijedom čl. 166. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, valjalo odbiti.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević