Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2881/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Jadranka Matić kao predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Lidija Bošnjaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataši Ružička, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-291/2023-17 od 16. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-291/2023-17 od 16. travnja 2024. pod točkom I. izreke te pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.261,58 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 437,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732 isplatiti tužitelju DP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.853,32 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to na iznos od:

-1,13 EUR počam od 16.5.2006. pa do isplate,

-5,27 EUR počam od 7.11.2008. pa do isplate,

-0,78 EUR počam od 8.12.2008. pa do isplate,

-12,62 EUR počam od 12.1.2009. pa do isplate,

-15,71 EUR počam od 9.2.2009. pa do isplate,

-9,18 EUR počam od 9.3.2009. pa do isplate,

-13,18 EUR počam od 8.4.2009. pa do isplate,

-11,68 EUR počam od 10.5.2009. pa do isplate,

-7,84 EUR počam od 12.6.2009. pa do isplate,

-10,98 EUR počam od 10.7.2009. pa do isplate,

-7,03 EUR počam od 14.8.2009. pa do isplate,

-10,20 EUR počam od 14.9.2009. pa do isplate,

-7,41 EUR počam od 16.10.2009. pa do isplate,

-9,06 EUR počam od 12.11.2009. pa do isplate,

-8,79 EUR počam od 15.12.2009. pa do isplate,

-16,10 EUR počam od 21.1.2010. pa do isplate,

-18,19 EUR počam od 16.2.2010. pa do isplate,

-17,77 EUR počam od 15.3.2010. pa do isplate,

-23,12 EUR počam od 19.4.2010. pa do isplate,

-23,41 EUR počam od 25.5.2010. pa do isplate,

-35,45 EUR počam od 24.6.2010. pa do isplate,

-35,82 EUR počam od 29.7.2010. pa do isplate,

-49,61 EUR počam od 26.8.2010. pa do isplate,

-50,89 EUR počam od 21.9.2010. pa do isplate,

-43,88 EUR počam od 22.10.2010. pa do isplate,

-48,57 EUR počam od 15.11.2010. pa do isplate,

-59,32 EUR počam od 15.12.2010. pa do isplate,

-63,80 EUR počam od 19.1.2011. pa do isplate,

-60,29 EUR počam od 18.2.2011. pa do isplate,

-65,91 EUR počam od 18.3.2011. pa do isplate,

-60,11 EUR počam od 19.4.2011. pa do isplate,

-67,29 EUR počam od 13.5.2011. pa do isplate,

-81,18 EUR počam od 16.6.2011. pa do isplate,

-95,20 EUR počam od 15.7.2011. pa do isplate,

-1,22 EUR počam od 4.8.2011. pa do isplate,

-134,41 EUR počam od 12.8.2011. pa do isplate,

-88,91 EUR počam od 15.9.2011. pa do isplate,

-80,86 EUR počam od 17.10.2011. pa do isplate,

-79,37 EUR počam od 15.11.2011. pa do isplate,

-81,38 EUR počam od 15.12.2011. pa do isplate,

-1.340,39 EUR počam od 19.12.2011. pa do isplate,

sve po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju DP, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.699,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) i predlaže isto preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troška žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 2.853,32 eura s osnove preplaćenog po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu broj 9011251270, sklopljenog 4. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora – banke (dalje: Ugovor o kreditu), kojima je valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedini mjesečni iznos preplate u razdoblju od svibnja 2006. do prosinca 2011.

5. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili predmetni Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 28.525,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je Ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i da je ista na dan zaključenja ugovora iznosila 5,17% te da je člankom 6.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

6. Sporno je mogu li se i kako na predmetni spor primijeniti pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, i to presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odnosno je li odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštena i stoga ništetna te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Prvostupanjski je sud pozivom na pravna shvaćanja iz prethodno navedenih pravomoćnih presuda, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a u svezi čl. 87. st. 1. do 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP) te čl. 323. st. 1. i 2., čl. 225., čl. 3., 4., 7. i 8., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO), ugovorne odredbe o valuti obveze ocijenio ništetnima i u cijelosti prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi preplate do koje je došlo zbog ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF uz obrazloženje:

- da je tuženik u ugovor o kreditu unio neodređenu i nerazumljivu odredbu o valuti obveze te da tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe, dok da je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF,

- da na temelju rezultata financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj svoju ugovornu obvezu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze preplatio za iznos od 2.853,32 eura, zbog čega mu isti dosuđuje sa zateznom kamatom koja u odnosu na tuženika kao nepoštenog stjecatelja teče na način kako je propisano odredbom čl. 1115. ZOO-a.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik jer je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima, stoga ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

9. Prvostupanjski je sud na temelju Ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku te saslušanja tužitelja u svojstvu parnične stranke, pravilno utvrdio da je ugovorna odredba iz čl. 6.2., kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna. Naime tužena je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznate su bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banka o tome ni na koji način nije informirala, tužitelj kao potrošač nije bio svjestan rizika kojeg preuzima jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe, dok je tuženik kao profesionalac bilo svjestan predmetnog rizika.

10. Uzimajući u obzir izneseno, promašen je žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud govori o apstraktnoj pravnoj zaštiti u kolektivnom sporu i zanemaruje konkretni ugovorni odnos, odnosno da ne utvrđuje pripada li tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Ovo osobito uzimajući u obzir da tuženik, koji je ujedno i sastavljač ugovora, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, nije predložio dokaze na okolnost obavještavanja tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba i da su stranke pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora . S druge strane tužitelj koji je predmetni ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje automobila za obiteljske potrebe, kao vatrogasni tehničar nedvojbeno nije imao saznanja o kretanjima tečaja i prilikama na financijskom tržištu, a što također proizlazi iz njegovog iskaza u kojem ujedno navodi da mu ništa nije rečeno o rizicima spornog kredita i da o odredbama nije mogao pregovarati, a koji je iskaz sud u cijelosti prihvatio.

11. Tuženiku nadalje valja odgovoriti da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista se kao takva veže na novčani iznos koji je isplaćen i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, stoga čini sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti kako bi potrošač imao stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, u konkretnom je slučaju pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita tužitelj kao korisnik kredita u cijelosti snosio rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st. 1. ZOO- a. U takvoj situaciji sud je imao ovlaštenje ocijeniti radi li se o odredbi koja za posljedicu ima neravnotežu između prava i obveza stanaka, a posljedično i utvrditi da je ista ništetna.

12. Budući da iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelju nisu pojašnjene posljedice sklapanja ugovora u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni su slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u presudama navedenim pod točkom 6. obrazloženja ove odluke, stoga prvostupanjski sud pravilno pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

13. Žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije koristio pravo da raskine ugovor neodlučni su za odluku u sporu, dok je navod tuženika da je ugovor u cijelosti ispunjen i da se radi eventualno o zabrani manjeg značaja pa da se ništetnost više ne može isticati paušalan i, s obzirom na sve naprijed izneseno, u cijelosti neosnovan.

14. Također, tuženik pogrešno smatra da odredba čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine ima značaj stava zakonodavca da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača jer to ne proizlazi iz citirane odredbe, a ujedno ista nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran u smislu ZIDZPK/15.

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja navesti da prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da, kada je ništetnost kao u ovom slučaju ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena 5. travnja 2023., neosnovano tuženik ustraje na prigovoru zastare u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu preplaćenog na ime valutne klauzule u CHF (čl. 225. ZOO), pri čemu su navodi tuženika kojim osporava ovlaštenje suda da tumači pravne norme o tijeku zastare u cijelosti neosnovani.

16. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Ujedno, budući da se tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je prilikom svake uplate znao da prima nešto što mu ne pripada, isti se smatra nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a te je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću na način kako je to odlučeno pobijanom presudom.

17. U odnosu na žalbene navode da je prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu potrebno u obzir uzeti „i više i manje plaćeno“, odnosno i razdoblje kad je tečaj bio niži od početnog te da nije potrebno isticati prigovor prijeboja, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. (odlučujući o reviziji u predmetu u kojem je bilo sporno treba li preplaćene iznose po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita), naveo: „...kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.“ U navedenoj odluci je, nadalje, izraženo sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.“ Predmetno je shvaćanje u potpunosti primjenjivo u konkretnom predmetu pa slijedi da su žalbeni navodi tuženika u cijelosti neosnovani.

18. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

19. Osporavajući odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane presude u cijelosti, tuženik ističe da naknadni podnesci tužitelja nakon podnošenja tužbe, kao niti prisustvovanje ročištima ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude pa da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice, kao i da tužitelj u podnescima ponavlja već iznesene navode.

20. Tuženiku valja odgovoriti da se tužitelj podneskom od 11. svibnja 2023. očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu pa nije riječ o ponavljanju navoda iz tužbe te je trošak toga podneska nedvojbeno bio potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP -a. Isto tako, navodi tuženika da prisustvo tužitelja na ročištima nije bilo potrebno u cijelosti su promašeni već uzimajući u obzir potencijalne negativne posljedice neopravdanog izostanka tužitelja s ročišta propisanih odredbama čl. 291. i 295. ZPP-a, a osobito jer se na istima raspravljalo o glavnoj stvari. Promašen je i žalbeni navod da sud nije obrazložio zašto smatra da tužitelju pripada trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, budući da sud tužitelju navedeni trošak nije ni dosudio.

21. Međutim, podneskom od 3. studenog 2023. (sud prvog stupnja pogrešno navodi podnesak od 31. listopada 2023.) tužitelj je izmijenio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa slijedi da je riječ o podnesku iz Tbr. 8.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) za sastav kojeg tužitelju pripada nagrada od 25% nagrade iz Tbr. 7.1., odnosno 25 umjesto dosuđenih 100 bodova (odnosno 62,50 umjesto dosuđenih 250,00 eura s PDV-om). Također, pravilno tuženik ističe da je podnesak tužitelja od 22. siječnja 2024. (za sastav kojega je sud tužitelju dosudio nagradu od 100 bodova odnosno 250,00 eura s PDV-om) bio nepotreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a jer tužitelj u istom ponavlja ranije iznesene navode i daje svoju ocjenu osnovanosti prigovora zastare.

22. Stoga je u odnosu na pogrešno dosuđene troškove postupka u iznosu od 437,50 eura na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. u svezi čl. 129. st. 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke, dok je u odnosu na preostali pobijani iznos troškova od 1.261,58 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tužbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu odluku o troškovima potvrditi.

23. Tuženik je sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na sporedni zahtjev (troškove postupka), dok sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari nije uspio pa isti nema pravo na naknadu troška žalbe, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić