Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3975/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Bulatović, odvjetnik iz Daruvara, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. OIB 18736141210 Zagreb, Samoborska cesta 145, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knežević, Metelko i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4074/2023-24 od 18. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4074/2023-24 od 18. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a broj ... sklopljenog 7. studenoga 2007. između tužitelja CK i tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog tečajne razlike iznos od 2.108,59 eur sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.775,53 eur sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2026. do isplate (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (točka IV. izreke)

2. Tuženik je podnio žalbu kojom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koju određeno upire tuženik u žalbi.

5. Kako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

6. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o financijskom leasingu sklopljenog između tužitelja i tuženika 7. studenoga 2007. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te posljedično tome isplata preplaćenog iznosa od 2.108,59 eur zbog ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

8. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga 7. studenoga 2007. sklopili Ugovor o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a broj 19611/07 (dalje u tekstu: Ugovor), radi nabavke objekta leasinga – vozila Fiat Grande Punto te da je taj ugovor sadržavao odredbu o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Ocjenom iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ovdje pobijanoj odredbi Ugovora prije sklapanja Ugovora, da nije postojala mogućnost pregovora oko predmetnih odredbe, da je tužitelj potpisao unaprijed sastavljeni ugovor od strane tuženika. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj ugovor sklopio radi nabave objekta leasinga, osobnog vozila koje koristi za osobne potrebe.

10. Prvostupanjski sud je zaključio kako je predmetna odredba ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te da tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi i dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Stoga da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga (najamnine) i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz provedenih dokaza (iskaz tužitelja, sadržaj ugovora) proizlazi da je tužitelj fizička osoba koja je vozilo pribavila za osobne potrebe. Time su ispunjene pretpostavke iz članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07; dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Status potrošača sud utvrđuje prema objektivnoj svrsi ugovora u trenutku njegova sklapanja. Tuženik tijekom postupka nije ponudio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je vozilo pribavljeno radi obavljanja profesionalne djelatnosti.

12 Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da prvostupanjski sud nije izjednačio leasing s kreditom, već je ispitao transparentnost i poštenost odredbi o valutnoj klauzuli i obračunu tečajnih razlika, a činjenica da se ne radi o ugovoru o kreditu ne isključuje kontrolu nepoštenosti ugovornih odredbi.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tome i ništetne (članak 96. ZZP-a). Da bi se odredba ugovora utvrdila kao nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

14. Prilikom ocjene nepoštenosti spornih odredbi prvostupanjski sud je ocijenio postojanje tih pretpostavki te je uzeo u obzir i ostale relevantne okolnosti sklapanja ugovora i zaključio je da je na štetu tužitelja kao potrošača, ovim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

15. I prema stavu ovoga drugostupanjskog suda, odredbe Ugovora o financijskom leasingu kojima je ugovoren iznos leasinga i mjesečni obrok leasinga vezan uz valutu CHF prema tečaju Zagrebačke banke d.d., kao i promjene u visini obveza tužitelja vezane za promjenu uvjeta refinanciranja predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju tuženik kao profesionalac, nije sukladno načelu savjesnosti i poštenja, informirao tužitelja kao potrošača o svim rizicima koje sklapanjem predmetnog ugovora prihvaća te je također propustio te informacije uklopiti u sadržaj ugovora, a sve kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Stoga bi se kao pružanje cjelovite informacije tužitelju, mogla smatrati samo situacija da je tužitelj od tuženika izričito, jasno i razumljivo upoznat s specifičnim rizicima valutne klauzule u švicarskim francima pa da bi tužitelj kao potrošač, imajući u vidu to saznanje mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe, a što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao.

16. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi utvrđenim da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelj pokušao i mogao promijeniti navedenu ugovornu odredbu, bez da bi pri tome promijenio sam ugovor iz čega proizlazi da je tužitelj pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim odredbama te ih nije mogao promijeniti već samo odustati od sklopljenog ugovora.

17. Pravilan je stoga zaključak suda prvog stupnja da tuženik prilikom ugovaranja predmetne odredbe nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja te nije tužitelja informirao o svim rizicima koje tužitelj kao potrošač sklapanjem tog ugovora prihvaća te je cijeneći sadržaj predmetnog ugovora ujedno i propustio te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, a sve kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

18. Ugovaranje predmetne odredbe o valutnoj klauzuli uz izostanak jasnog objašnjenja valutnog rizika, uzrokovalo je znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Naime, u konkretnom slučaju je prilikom sklapanja predmetnog ugovora između stranaka u svrhu definiranja načina otplate, ugovorena valutna klauzula s valutom švicarski franak, a koja je u vrijeme sklapanja tog ugovora predstavljala povećani rizik za tužitelja, a koji rizik se ubrzo i realizirao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta u odnosu na početni.

19. Tuženik u žalbi pravilno navodi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a,. Međutim, ugovorna odredba ugovora o leasingu, prema čijem sadržaju je tužitelj pristao na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa po ocjeni ovog suda nije u pravom smislu odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a pa se može isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti u smislu Direktive. Sud Europske unije doista je presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredbi koje su odraz ''obaveznim zakonskih ili regulatornih odredaba'' ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, a kako to navodi i tuženik u žalbi pozivajući se na odluke Suda Europske unije u predme tima C-81/91, C-243/20 i C-593/22. Sud Europske unije je, također, u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

20. Kako sporna odredba ugovora o leasingu, kojom je ugovoreno da se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF ispunjavaju u hrvatskim kunama koristeći tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan plaćanja, ima učinak da valutni rizik snosi isključivo korisnik leasinga bez ograničenja, to je jasno da takva ugovorna odredba stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika leasinga ovdje tužiteljice, pa je i prema shvaćanju ovog suda riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz čl. 96. st. 1. ZZP-a, koja je primjenom čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.

21. Slijedom iznijetoga, žalbeni navodi tuženika kojima osporava ocjenu suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ocijenjeni su u cijelosti kao neosnovani. Okolnost da je tužitelj mogao prijevremeno raskinuti ugovor nije odlučna za ocjenu poštenosti ugovornih odredbi u trenutku sklapanja ugovora.

22. Što se tiče prigovora zastare, valja navesti kako je isti neosnovan stoga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020.

23. Stoga, s obzirom da je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena tek u odluci suda prvog stupnja, nije nastupila zastara u odnosu na isplatu zatraženog iznosa utvrđenog u postupku provedenim financijskim vještačenjem.

24. Suprotno stavu tuženika, sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako u slučaju ništetnosti ugovora u smislu odredbi člana 323. stavak 1. ZOO -a, tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kao razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

25. Kako je utvrđeno da je ništetne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF posljedica takve ništetne odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora , te je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 2.108,59 eur, koja visina je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

26. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

27. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

28. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

30. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. ZPP).

31. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

32. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije usp io sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP-u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu, 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić