Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3282/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja stvari tužitelja ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu u posl. br. P- 3895/2025-13 od 21. travnja 2026., dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u posl. br. P-3895/2025-13 od 21. travnja 2026.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troška sastava žalbi kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije: [broj kredita], sklopljenog dana 30.04.2007. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i tužitelja ŠA kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 2. stavak 3. Ugovora kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

U točki II. nalaže se tuženiku, isplatiti tužitelju, trošak parničnog postupka u iznosu od 370,29 EUR. U točki III. odbija se zahtjev tužitelja ŠA za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan,dok se u točki IV odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

2. Citiranu presudu točkama I, II i IV žalbom pobija tuženik dok tužitelj istu presudu pobija u točki III izreke iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. U postupku nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 30. travnja 2007 g., sklopio potrošački Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije: [broj kredita], kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.686,75 CHF. Člankom 2. stavak 3. Ugovora, određeno je: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” Tuženik je tužitelju dana 10. svibnja 2007., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.181,31 kn.

6. U postupku i u žalbenom stadiju je sporno jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknada prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, protivne prisilnim propisima, odnosno je li ugovaranjem navedenih naknada prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj predmetnih ugovora o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđuje da je tužitelj kao korisnik kredita naveden kao fizička osoba koja je sklopila ugovor s tuženikom i da je sredstva kredita koristio kupnju motornog vozila u osobne svrhe te je nastavno zaključio da je tužitelj na taj način stekao svojstvo potrošača, a da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno, ni pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, već da su te odredbe Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirane od strane tuženika. Slijedom toga, zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj spornih ugovorni odredbi, cijeneći da se radilo o formaliziranom, tipskom Ugovoru.

8. Neosnovana je žalbena tvrdnja da tužitelj nije dokazao status potrošača. Tu je činjenicu prvostupanjski sud valjano utvrdio izvedenim dokazima i to uvidom u sadržaj ugovora i iskazom tužitelja iz kojeg proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba kredit uzeo za kupnju vozila za osobne svrhe pa je s obzirom na navedeno na tuženika prebačen teret dokazivanja postojanja okolnosti koje bi tužitelju status potrošača oduzele.

9. Pored toga, iz sadržaja spornih ugovornih odredbi utvrđuje da obveza korisnika kredita da plati naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, nije određena, odnosno odrediva. U spornim ugovornim odredbama nije naveden iznos naknade, bilo u apsolutnom iznosu bilo u određenom postotku, niti su navedeni bilo kakvi kriteriji i parametri prema kojima bi korisnik kredita mogao izračunati visinu spornih naknada te iako sadržaj spornih odredaba Ugovora upućuje na primjenu Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno Opće uvjete poslovanja kreditora, tuženik da nije dokazao da su navedene odluke tužitelju predane ili predočene prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnih ugovora.

10. S obzirom na sve navedeno, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da tužitelj kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji, nije mogao predvidjeti opseg obveze koju je preuzeo sklapanjem predmetnih ugovora.

11. Razmatrajući spornu ugovornu odredbu u primjeni čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) i čl. 87. ZZP/03 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene od strane tuženika o kojima se nije unaprijed pregovaralo i na koje tužitelj nije mogao utjecati, da ugovorna kamata u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja, već i očekivana dobit kreditora i da se stoga nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatne naknade za obradu zahtjeva za kredit, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu sklopljen i kada su stranke ugovorile da će korisnik kredita banci plaćati ugovorene kamate, slijedom čega se osnovano može zaključiti da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne, te da tužitelj sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO/05) čime tužitelj ostvaruje pravo na povrat nesporno naplaćenih iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

12. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud pravilno je dosudio zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos pozivom na čl. 1115. ZOO/05, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita i prijevremenu isplatu kredita o kojim odredbama ugovora se nije pregovaralo.

13. Sama činjenica da tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne ističe i zahtjev za isplatu ne znači da nema pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

14. Naime, prema odredbi članka 327. stavak 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Dakle tužitelj bez obzira što u ovom parničnom postupku ne potražuje isplatu stečenog od strane tuženika s osnove ništetni ugovornih odredbi, ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovome postupku kako bi na temelju deklaratornog dijela zahtjeva ostvario pravo na isplatu iznosa stečenog temeljem tih odredbi, pa se u tom smislu ukazuju neosnovani žalbena navodi kojima tuženik upire na nedostatak pravnog interesa tužitelja i zloupotrebu prava na pristup sudu.

15. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 143/12, 103/14, 118/14, 107/15- dalje: Tarifa).

16. U odnosu na pobijanu odluku o trošku iz točke III izreke utvrđeno je kako osnovano tužitelj u žalbi navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio odluku o trošku u pogledu visine predmeta spora, no budući da je sve odlučne činjenice za donošenje odluke o istaknutim žalbenim navodima tužitelja bilo moguće utvrditi na temelju stanja spisa utvrđeno je da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

17. Iako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu, poznat je iznos koji je plaćen uslijed ništetnih odredaba pa nije riječ o situaciji iz Tbr. 45. odvjetničke Tarife već je prvostupanjski sud pravilno odredio vrijednost predmeta spora u visini od 156,83 eura /1.181,31 kn / euro što predstavlja iznos naplaćene naknade za obradu kredita.

18. Stoga se pobijana odluka o trošku kojom je tužitelju priznata vrijednost radnji od 25 bodova/Tbr. 7. toč 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 ), ukazuje pravilnom i zakonitom radi čega je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana.

19. Pobijana presuda je stoga potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Budući da stranke nisu uspjele sa žalbama istima ne pripada pravo na naknadu troškova sastava žalbi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević