Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3500/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ILL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Maji Šilić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. Br. P- 6661/2025-12 od 14. travnja 2026., dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6661/2025-12 od 14. travnja 2026.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. utvrđuje se da je ništetna odredba članka 13., stavka 13.2. Ugovora o stambenom kreditu br. [broj kredita] od 09.03.2011. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,60% od iznosa kredita.“ U točki II nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 499,54 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.03.2011. do isplate . U točki III nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 401,55 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Citiranu presudu žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 70/19 – dalje: ZPP), i predlažu ovaj sud preinači pobijanu presudu, odnosno tuženik nadalje predlaže podredno istu ukinuti i vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. U žalbenom stadiju postupka sporno je ima li banka pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koja je jasno ugovorena i određena ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama prema čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, to pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženica u žalbi.

7. Nadalje, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

.

8. Suprotno navodima žalbe tuženika, ugovarajući spornu naknadu tuženik je postupio suprotno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07, prema kojim se odredbama ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, kao i odredbi čl. 82. ZZP/03 odnosno čl. 97. ZZP/07 gdje je propisano, kako su ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ZZP/03 odnosno čl. 96 ZZP/07 mogle smatrati nepoštenim primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a potrošač se prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa tom odredbom. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 je, kao i prema čl. 102 st. 1 ZZP/07, ništetnost odredbe.

9. Imajući u vidu da se odredbama ZZP uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnih ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 0,60% od iznosa kredita.

10. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 odnosno čl. 99 ZZO/07 o nedopuštenosti ocjene ugovornih odredaba. Presudom suda EU br. C- 26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

11. Osim što se u predmetnim ugovorima ne navodi na što se naplaćena naknada odnosi, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije bilo jasno što i zašto zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci i da mu nitko nije objasnio zašto naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 0,60% od iznosa kredita, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi jer to podrazumijeva da je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

12. U postupku je utvrđeno na temelju iskaza tužiteljice da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su dio unaprijed tzv. tipski formuliranih standardnih ugovora tuženika, kao i da nisu jasne i razumljive iz razloga što tuženik u ugovorima nije naveo niti pojasnio što se navedenom naknadom podmiruje, da se o tim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, tim više jer je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a to korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

13. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud.

14. Stoga su netočni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su neosnovani navodi da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženik nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a s obzirom da je utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošten stjecatelj.

15. Zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, kako to pogrešno smatra tuženik.

16. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku kao nepoštenom stjecatelju platiti iznose koje je naplatio tužitelju temeljem tih ništetnih odredbi sa zateznom kamatom od dana uplate kao dana stjecanja, a sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO i 1115. ZOO. 24. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava EU iskazanog u presudi Suda EU broj C-485/19 od 22. travnja 2021. S obzirom da je ništetnost odredbi čl. 3. predmetnih ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. Stoga je pravilno prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare kao neosnovan.

17. U tom smislu neprihvatljiva su suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

18. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

19. Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku jer je tužitelj uspio u parnici pa mu pripada pravo na trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević