Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3681/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 189/2025-14 od 25. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-189/2025-14 od 25. veljače 2026. u točkama I. i II. izreke te u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 656,17 eura sa zateznom kamatom od

25. veljače 2026. do isplate.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-189/2025-14 od 25. veljače 2026. u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 437,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. veljače 2026. do isplate na način da se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u tom dijelu odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih u povodu podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđena je ništetnim odredba

- iz čl.7.st.1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita], sklopljenog 23. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedesetposto) jednokratno,unaprijed.“;

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 739,53eura sa zateznom kamatom od 13. travnja 2006. do isplate,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.093,67 eura sa zateznom kamatom od 25. veljače 2026. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. i 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećano za porez na dodanu vrijednost od 62,50 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7.1. Ugovor o kreditu od 23. ožujka 2006. te zahtjev za isplata iznosa od 739,53 eura.

4. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. sklopili 23. ožujka 2006. ugovor o kreditu te da je prilikom isplate kredita 12. travnja 2006. tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 739,53 eura.

5. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje kuće u kojoj živi te da nikada nije imao obrt niti je bio vlasnik trgovačkog društva te nije imao registriran OPG;

- da tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa rečeno o naknadi za obradu kredita, niti mu je službenik banke tumačio odredbe ugovora.

6. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO), te čl. 4. ZOO, čl. 7. ZOO, čl. 8. st. 1. ZOO te čl. 322. st. 1. ZOO, zaključio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i nejasna, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i što u svojoj ukupnosti čini ništetnim tu ugovornu odredbu te je iz navedenih razloga prihvatio tužbeni zahtjeva.

6.1. U točki III. izreke sud je odlučio na temelju čl. 154. st. 1. ZPP o troškovima postupka.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

9. Ovaj sud je ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Tuženik u žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 7.1. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,50% jednokratno, unaprijed.

11.1. Naime, prema odredbi čl. 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 45/97, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11.2. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

11.3. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11.4. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

11.5. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 7.1. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

12. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

13. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare.

13.1. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 7. predmetnog ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

14. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

14.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

14.2. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna a ništetnost nastaje na temel ju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od 13. travnja 2006. kao dana nakon izvršene uplate, od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja.

15. Stoga je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP valjalo djelomično odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

16. Na žalbene navode kojima tuženik pravilno osporava odluku o troškovima postupka navodeći da je sud trebao trošak odrediti prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, valja reći da je tužitelj podnio tužbu u kojoj je istaknuo deklaratorni tužbeni radi djelomične ništetnosti ugovora o kreditu kao i kondemnatorni, restitucijski zahtjev radi isplate iznosa od 739,53 eura, pa se u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji mjerodavna vrijednost predmeta spora za odluku o naknadi troškova na ime zastupanje po punomoćniku odvjetniku određuje prema novčanom iznosu iz zahtjeva za isplatu, jer deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017.).

17. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava dosuđeni trošak za pristup na ročišta za objavu presude, valja reći da je odredbom čl. 335. ZPP propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

17.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP stranci mora uručiti presudu, jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koji ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela je u parnici, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno priznao i dosudio tužitelju trošak za pristup njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude.

18. U žalbi tuženik osnovano osporava dosuđeni trošak za pribavu dokumentacije, jer iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj podnio tuženiku pisani zahtjev vezano uz ugovor o kreditu na koji mu je tuženik odgovorio dopisom od 3. travnja 2025., pa se stoga ne radi o pribavi drugih isprava u smislu Tbr. 36/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje: OT)

19. Osnovano tuženik osporava i dosuđeni trošak za sastav podneska od 25. lipnja 2025., jer se radi o podnesku kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu. U podnesku je tužitelj zatražio odobrenje za podnošenje očitovanja, sukladno čl. 299a. st. 2. ZPP, ali se sud na taj zahtjev nije očitovao, pa sama činjenica da je predan zahtjev za odobrenje ne stvara automatizmom pravo na naknadu troška ako sud to odobrenje nije izričito i dao. Međutim, kako se prema sadržaju podneska ne radi o podnesku koji je bio potreban odnosno nužan u ovoj parnici (čl. 155. ZPP), to je zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav tog podneska neosnovan.

20. Dakle, slijedom navedenog tužitelju prema vrijednosti predmeta spora od 739,53 eura pripada naknada troška od ukupno 656,17 eura, koja se odnosi za sastav tužbe (Tbr. 8/1 OT i Tbr. 54 OT), za zastupanje na ročištima 28. listopada 2025. i 18. veljače 2026. (Tbr. 9/1 OT i Tbr. 54 OT), za pristup na ročište 3. rujna 2025. koje je odgođeno prije raspravljanja (Tbr. 9/5 OT i Tbr. 54 OT), za ročište za objavu presude (Tbr. 9/3 OT i Tbr. 54 OT) te trošak pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od ukupno 93,67 eura.

20.1. Stoga je iz svih navedenih razloga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u točki III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 656,17 eura, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 437,50 eura za dosuđenom zateznom kamatom na taj iznos i u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbiti.

21. S obzirom na to da je tuženik djelomično uspio samo u dijelu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe.

U Zagrebu, 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić