Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-5093/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 10/2024-7 od 2. rujna 2024., na sjednici vijeća 22. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-10/2024-7 od 2. rujna 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja je odlučeno:
„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 5.556,34 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
kao neosnovan.“
2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) kojom predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukinuti presudu ili predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena koja od bitnih povreda parničnog postupka na koje sud, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.556,34 eura zajedno sa zateznim kamatama koji se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine priznate po osnovi ozljede izvan rada (prometna nesreća) korisniku mirovine NR za razdoblje od 1. veljače 2021. do 31. prosinca 2023. Utuženi iznos odnosi se na isplate invalidske mirovine, koji su umanjeni su za 10% doprinosa osiguranika tužitelja prometnoj nesreći.
6. U žalbenom postupku sporno je po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu te je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos. Tužitelj osporava primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) te smatra da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, dalje: ZOMO), odnosno da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Člankom 27., stavcima 1. – 3. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), stvarnom štetom u smislu st. 1. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
8. Nadalje, odredbama ZOMO-a, za kojeg tužitelj smatra da se ima primijeniti u konkretnom predmetu, člankom 161. stavak 1. propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a člankom 161. stavak 2. točka 1. istog članka da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to, među ostalim, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Člankom 164. stavak 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).
9. Pobijanom presudom sud nalazi da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine te da slijedom navedenog, tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe članka 27. ZOOP-a.
10. Ovakvo shvaćanje prihvaća i ovaj sud.
11. Naime, u konkretnom postupku radi se o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja motornog vozila štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine pa treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Odredbama ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a prema kojem je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ZOOP-u i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (čl. 8. st. 1. ZOOP-a), isti uređuje opseg osiguranog pokrića, odnosno rizike koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića. S obzirom na navedeno, na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP, pa se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik već je njegova obveza regulirana ZOOP- om temeljem kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa stoga tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022., a istovjetna shvaćanja zauzeta su, među ostalim, i u odlukama Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.). Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj valjalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP-a, kako to sud prvog stupnja pravilno zaključuje.
12. Nadalje, pravilno sud navodi da je teret dokazivanja u vezi utvrđivanja postojanja razmjernog iznosa mirovine kojeg bi u situaciji, kada tužitelj potražuje isplatu naknadu štete od osiguravajućeg društva (kao u ovom slučaju) u smislu članka 27. ZOOP-a, na tužitelju, a tužitelj u ovoj parnici nije dokazao da bi tuženik bilo kakav novčani iznos od utužene svote trebao isplatiti tužitelju na ime naknade štete jer u ovoj parnici nije niti utvrđivano postoji li ikakav razmjeran iznos između isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tuženika u utuženom razdoblju i onog iznosa mirovine koji bi mu bio isplaćen u slučaju povrede na radu. Dakle, tužitelj nije predložio kakav dokaz u odnosu na ovu okolnost, odnosno radi utvrđivanja visine, jer je smatrao da mu pripada naknada štete po odredbama ZOMO-a u vidu isplaćenog iznosa invalidske mirovine u utuženom razdoblju.
13. Stoga u ovom postupku, u kojem se o pravnom osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja trebalo raspravljati temeljem članka 27. ZOOP-a, nije utvrđeno da je tuženik ovdje utuženi iznos dužan platiti tužitelju po osnovi stvarne štete nastale tužitelju na teret tuženika, kao osiguravatelja, a ne kao štetnika, s obzirom na to da nije utvrđeno postojanje ikakvog razmjernog iznosa mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku i koja bi predstavljala razliku u skladu s člankom 27. stavak 3. ZOOP -a i koju bi bio dužan podmiriti tuženik u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
14. Dakle, nije utvrđeno da je isplatom dijela priznate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, tužitelju nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
15. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.
16. Kako nisu osnovani žalbeni navodi, a niti su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 22. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
