Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3764/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-437/2019-46 od 25. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-437/2019-46 od 25. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., III. (pravilno IV.), te pod točkom V. izreke u dijelu gdje je odlučeno da tuženik snosi svoj parnični trošak.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-437/2019-46 od 25. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke kojim je odbijena tužiteljica sa zahtjevom za isplatu iznosa glavnice od 13.408,56 eura (na ime naplaćenih kamata po kreditu) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, glede isplate iznosa glavnice od 11.995,20 eura (na ime preplate nastale kao posljedica prom jene početnog tečaja CHF) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, te glede isplate iznosa glavnice od 5.929,42 eura (na ime više kunske protuvrijednosti kredita i nedovoljno umanjene glavnice) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, te pod točkom V. izreke u dijelu gdje je odlučeno da tužitelj ica snosi svoj parnični trošak.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tuženika i tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. 1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6.2. i 6.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.09.2006.god. a koje glase: « … ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom“. Nadalje, pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.09.2006. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi: « … važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi čl.3.II.2. koja glasi: « (Kamata se obračunava) u CHF a (naplaćuje u kunama) po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.,» u odredbi čl.4. st.3. koja glasi: « ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime preplaćene kamate zbog promjene kamatne stope isplati samo propisane zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose kako je pobliže navedenog pod točkom III. izreke i to na svaki prethodno navedeni iznos do 30.9.2015., dok je pod točkom III. izreke (pravilno točke IV. izreke) naloženo tuženiku da isplati tužiteljici samo propisane zakone zatezne kamate na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno u izreci presude od dospijeća do 30. rujna 2015. (provedene konverzije). Nadalje, pod točkom IV. izreke (pravilno točka V. izreke), odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za isplatu iznosa glavnice od 13.408,56 eura (na ime naplaćenih kamata po kreditu) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, glede isplate iznosa glavnice od 11.995,20 eura (na ime preplate nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, te glede isplate iznosa glavnice od 5.929,42 eura (na ime više kunske protuvrijednosti kredita i nedovoljno umanjene glavnice) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, kao neosnovanim, dok je pod točkom V. određeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

1. 2. Isto tako, rješenjem istog suda je utvrđeno da je tužba tužiteljice prema tuženoj u dijelu u kojem je tužiteljica tražila u podnesku od 22.9.2020.godine list 232 poleđine spisa kroz primarni tužbeni zahtjev utvrđenje da je Anex uz ugovor o kreditu od 17.2.2016.godine nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka, te podredno kroz eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da je ništetan aneks uz ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 17.2.2016.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II., III., III. (pravilno IV. izreke) i V. izreke odnosno u dosuđujućem dijelu izreke, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč . 1.- 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom IV. te pod točkom V. kojim je određeno da snosi svoj parnični trošak, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. ZPP s prijedlogom drugostupanjskom sudu da presudu u dijelu u kojem tužitelj nije usp io s tužbenim zahtjevom ukine i predmet vrati na ponovni postupak ili preinači uz dosudu cjelokupno traženih iznosa iz tužbe uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate, a nakon provedene konverzije.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. Nadalje, tuženik ističe kako je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 186.b, odnosno članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, budući da je tužitelju dopustio postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka.

8. Na takve žalbene navode valja odgovoriti da je tužitelj u ovom predmetu postavio tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b st. 3. ZPP prema kojoj odredbi u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Stavkom 4. članka 186.b ZPP propisano je da u slučaju postavljanja zahtjeva sukladno stavku 3. ove zakonske odredbe, tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

9. Tužiteljica je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogla znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije, pri čemu valja dodati da tužitelj ica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo b i povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konk retnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

10. Stoga je bez utjecaja na zakonitost prvostupanjske presude to što je sud prvog stupnja pripremno ročište po predmetnoj takozvanoj stupnjevitoj tužbi zaključio prije nego li je tužiteljica odredila visinu tužbenog zahtjev (nakon izvedenog dokaza vještačenjem i dostavljene relevantne dokumentacije po tuženiku potrebne za vještačenje), s obzirom da su do održavanja glavne rasprave razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenih zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano o rezultatima njihovog izvođenja.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je iskorišten u svrhu kupnje stambenog prostora te da prije toga nije imala ugovor o kreditu niti u švicarcu niti u drugoj valuti te se prije tog ugovora nije susrela s valutom švicarca pri čemu joj je bilo jasno da se ugovor sklapa u valuti chf, ali nije očekivala takvu promjenu, a nije joj niti ponuđen drugi ugovor jer su joj rekli da ne ispunjava uvjete. Isto tako, proizlazi da je sama otplaćivala taj kredit, a zaključila je Aneks jer su rate kredita stalno rasle;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno pozitivne tečajne razlike za razdoblje do 30. rujna 2015. ukupno iznose *11.995,20 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5, da razlike između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamata koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je korisnik kredita trebao plaća ti prema ugovoru i početnom otplatnom planu do 31.12.2013. godine, a od 01. siječnja 2014. pa nadalje primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % za razdoblje do 30. rujna 2015. godine ukupno iznose *13.408,56 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6, da kunska protuvrijednost nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu s primjenom ks 3,23% p.a. i obračunata po početnom tečaju iznosi 667.223,31 HRK, da razlika između glavnica nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu do 31.12.2013. godine, a nadalje kamatnu stopu 3,23%, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. i početnom tečaju iznosi *9.274,94 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita. Međutim, vještak ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužiteljice nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga: utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža, dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana, koja je iznosila 147.482,45 CHF i nedospjele glavnice konvertiranog kredita. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *5.929,42 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od *979,32 EUR koju je tužiteljica iskoristila za namirenje do 50% budućih dospijevajućih obroka konvertiranog kredita s vk u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika list 302 spisa.

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su u navedenim spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe te tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tuženik kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje temeljem priležećih dokaza u spisu da ukazuju da je tuženik ponudio ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj toga i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, to je po ocjeni prvostupanjskog suda uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika kao ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužen ik se kao banka nije pridržavao u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te odlučuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane odluke.

13. Isto tako, prvostupanjski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu koji je sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) pa valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se time prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15, pri čemu je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, u skladu s čim je odbijena tužiteljica sa zahtjevom za isplatu iznosa glavnice od 13.408,56 eura (na ime naplaćenih kamata po kreditu) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, glede isplate iznosa glavnice od 11.995,20 eura (na ime preplate nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, te glede isplate iznosa glavnice od 5.929,42 eura (na ime više kunske protuvrijednosti kredita i nedovoljno umanjene glavnice) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, kao neosnovanim.

14. Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) tako da prvostupanjski sud zaključio da bi tužiteljici pripadale samo propisane zakonske zatezne kamate i to obračunate na sve pojedinačne iznose glavnica sukladno nalazu vještaka koje teku od njihova dospijeća pa do dana izvršene konverzije tj. 30.9.2015.godine, stav III. i IV. izreke pobijane presude.

15. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

16. Među strankama nije sporno da su tužiteljica (korisnik kredita / potrošač) i prednik tuženika (kreditor / trgovac) dana 15. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 175.200,00 CHF, na rok otplate kredita od 30 godina u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke za CHF s promjenjivom kamatnom stopom od 3,88 %. Isto tako, nije sporno da je 17. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim su stranke provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i da je tužitelj ica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., te da iznos preostale glavnice nakon konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 96.494,51 €, kao i da iznos preplate iznosi 7.378,65 kn/979,32 € koji će koristiti za podmirenje obveza iz osnovnog ugovora.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine",br.102/15 – dalje:ZID ZPK/15).

19. Najprije valja reći da budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. – dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužiteljicu dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužiteljica kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

20. Naime, tužiteljica kao korisnik kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

21. Isto tako, odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula jednostranom odlukom tuženika i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao pod točkom I. i II. izreke). Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze pa u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

21. Pri tome valja reći da čak i upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njom nije pojedinačno pregovarala, ne bi bilo od utjecaja na drugačiju odluku. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka za zaključiti je da navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Iz izloženog jasno slijedi da je tuženik propustio na jasan način informirati tužiteljicu o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u CHF, pa se stoga i prema ocjeni ovog suda radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo, koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i odnosima stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača te se radi o ništetnim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), što je sve sud jasno obrazložio u pobijanoj presudi.

22. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska odluka nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati (što je ovdje slučaj).

23. Stoga, prvostupanjski sud time što se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, nije u dijelu odluke koja se odnosi na utvrđenja iz navedenog spora počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi.

24. Valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

25. Stoga, su neosnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije razmotrio i utvrdio sve tuženikove navode o pravnim pitanjima u ovom konkretnom sporu, a niti žalitelj nije određeno naveo koje to dokaze prvostupanjski sud nije izveo budući da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem PČ, izvršnog direktora (list 174 spisa), zatim je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem javnog bilježnika (list 475), da bi na kraju i odustao od izvođenja dokaza saslušanjem osobnog bankara CČ, pri čemu je na ročištu 14. svibnja 2026. na kojem je zaključena glavna rasprava izričito naveo da suglasan da se zaključi glavna rasprava temeljem postojećih dokaza u spisu.

26. Nadalje, tuženik u žalbi prigovara da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja. Smatra da prvostupanjski sud nije cijenio niti obrazložio je li ugovaranjem valutne klauzule zaista došlo do neravnoteže u pravima i obvezama te da nije obrazložio niti zašto pretpostavlja da je tuženik uopće mogao predvidjeti toliki rast tečaja CHF.

27. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani, jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a s t. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu zbog činjenice da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te kod tih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužiteljice izazvalo neizvjesnost cijene kredita, a što je već detaljno navedeno.

28. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je konverzija ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

30. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

31. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO -a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

32. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelj ice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Aneks ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 17.2.2016. kojim su stranke provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., te da iznos preostale glavnice nakon konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 96.494,51 € kao i da iznos preplate iznosi 7.378,65 kn/979,32 € te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

33. Prema tome, suprotno žalbenim navodima tužiteljice navedenim Aneksom uz Ugovor o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 15. rujna 2006., u skladu sa od tužiteljice prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužiteljica je pristala, tako da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 15. rujna 2006., odnosno zaključenjem tog Aneksa osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksu ugovoru od 17. veljače 2016. Sklapanjem tog Aneksa tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa uz Ugovor o kreditu u EUR.

34. Prema tome, imajući u vidu da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U- I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - Narodne novine br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici iznose glavnice koje potražuje tako da je pravilno odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa glavnice od 13.408,56 eura (na ime naplaćenih kamata po kreditu) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, glede isplate iznosa glavnice od 11.995,20 eura (na ime preplate nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, te glede isplate iznosa glavnice od 5.929,42 eura (na ime više kunske protuvrijednosti kredita i nedovoljno umanjene glavnice) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

35. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu od 17. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

36. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

37. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelj ice uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

38. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

39. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

40. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 - dalje: ZID ZPK) sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio, pa tako i one iznose koji se odnose na razliku početnog tečaja CHF. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužitelj ica kao korisnik kredita dao svoj pristanak.

41. Naime, ne može tužiteljica, s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

42. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu.

43. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

44. Tu treba uzeti u obzir i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

45. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

46. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C-308/156 GČŠ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

47. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica izričito prihvatila, neutralizirani su štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., pa je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO -a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, to je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom IV. izreke (ispravno V.) u kojem je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa glavnice od 13.408,56 eura (na ime naplaćenih kamata po kreditu) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, glede isplate iznosa glavnice od 11.995,20 eura (na ime preplate nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, te glede isplate iznosa glavnice od 5.929,42 eura (na ime više kunske protuvrijednosti kredita i nedovoljno umanjene glavnice) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, kao neosnovanim te žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

48. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj ica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 15. rujna 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. , valja zaključiti da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.). Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a. nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 15. rujna 2006. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužiteljici i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 15. rujna 2006. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelj ice preuzete valjanim Aneksom tom ugovoru.

49. Suprotno žalbenim navodima tuženika, izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljičine obveze prema Aneksu sklopljenom prema tom propisu tako da Aneks ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljice u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO, tužiteljici u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 15. rujna 2006. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim Aneksom (30. rujna 2015.), a kako je pravilno odlučio prvostupanjski sud kao pod točkom III. i III. (pravilno IV. ) izreke pobijane odluke.

50. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1. i Rev 457/2025 -21 od 27. svibnja 2026., točka 26. (prošireno vijeće).

51. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 15. rujna 2006. tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena točka III. i III. (pravilno IV.). izreke prvostupanjske presude.

52. Visina iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi i dan kada su plaćeni tuženiku pravilno je utvrđena financijskim vještačenjem.

53. Slijedom navedenog, s obzirom na shvaćanje ovog drugostupanjskog suda da su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koji je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006. kako je detaljno navedeno te da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužitelja (potrošača), to nema mjesta niti prebijanju tražbine tuženika kako to neosnovano ističe tuženik u žalbi.

54. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 27. svibnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF).

55. U odnosu na odluku o troškovima postupka, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno odredio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

56. Naime, kako je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji jer mu ne pripada uopće glavnica potraživanja) posljedica neustaljene sudske prakse pa je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe čl. 154. st. 5. ZPP -a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje, uključujući i trošak žalbe i sudske pristojbe na žalbu. Tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. Naime, ograničenje u obliku izricanja znatnog financijskog tereta tužiteljici nakon završetka postupka neće biti spojivo s njezinom pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju (odvraćanja od neutemeljenih parnica) i ako postoji razuman odnos razmjernosti između odluke o naknadi troškovima postupka i legitimnog cilja koji se teži postići. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom tako da su neosnovane žalbe stranaka te je pravilno prvostupanjski sud odlučio pod točkom V. izreke da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, a odbijeni su zahtjevi i za naknadom troškova žalbenog postupka. (točka III. izreke).

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić