Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3854/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice KL /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. /OIB: 02535697732/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P -7966/2025-12 od 27. travnja 2026., u sjednici održanoj 22. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalbe tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7966/2025-12 od 27. travnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom pod stavkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog 15. travnja 2011. između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, u dijelu članka 13.2. koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% od iznosa kredita." , a pod stavkom II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 803,10 eura sa zateznim kamatama od 27. travnja 2026. do isplate.
2. Protiv presude žali se tuženica pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. ZPP-a[1] . Tuženica predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu 312,50 eura.
3. U odgovoru na žalbu, tužiteljica predlaže odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu. Tužiteljica zahtijeva trošak odgovora na žalbu u iznosu 340,00 eura.
4. Žalba je neosnovana.
5. Ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 4. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje tuženica, a na koju bitnu povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).
6. Pogrešan je stav tuženice da tužiteljici ne pripada pravo na sudsku zaštitu po predmetnom deklaratornom zahtjevu u smislu odredbe članka 187. stavka 2. ZPP -a, samo zato što nije postavila i kondemnatorni tužbeni zahtjeva na isplatu i da je zbog toga tužbu trebalo odbaciti.
7. Naime, u skladu sa procesnim pretpostavkama pravnog interesa za traženje sudske zaštite prema ZPP-a, pravo na deklaratornu zaštitu, između ostalog postoji kad je to posebnim propisima predviđeno (neposredno zakonom), a u kojem slučaju je tužitelj oslobođen dužnosti dokazivanja pravnog interesa (članak 187. stavak 2/1. ZPP-a).
8. Prema odredbama ZOO-a[2] na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1.) i to pravo se ne gasi (članak 328.), a što znači da ovlaštenje tužiteljice na deklaratornu zaštiti koju traži u predmetnom postupku proizlazi neposredno iz ZOO-a i da nije bila dužna dokazivati pravni interes.
9. Nadalje, pravni interes za isključivo deklaratornu zaštitu u pravilu ne postoji samo kad se potpuna pravna zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom.
10. Budući da tužiteljica potpunu pravnu zaštitu po osnovi sporne odredbe Ugovora o kreditu ne može postići postavljanjem samo kondemnatornog zahtjeva , to je suprotno stavu tuženice, tužiteljica ovlaštena na traženje predmetne deklaratorne zaštite, kao samostalnog zahtjeva, neovisno o tome što u ovoj parnici nije postavila i restitucijski zahtjev kao posljedicu ništetnosti.
11. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi nema značaj žalbenog razloga nepravilno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a), niti pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP -a) vezano za odluku pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude.
1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 144/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP)
2 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO)
12. Nije sporno da je između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita u travnju 2011. realiziran kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.000,00 eura po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je u članku 13.2. Ugovora o kreditu navedeno da će se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem od iznosa kredita naplatiti naknada za obradu kredita u visini 2,00 % od iznosa kredita, da je u istom članku pod točkom 4. navedena obveza plaćanja i svih troškova povezanih sa sklapanjem i provedbom Ugovora o kreditu, izjave o suglasnosti i zadužnice, pristojbe, opomene, aktiviranje instrumenta osiguranja …i druge naknade …, da je u članku 4. ugovorena redovna kamata od 10,48% % godišnje (promjenjiva), članku 5. interkalarna, a u članku 6. zatezna u slučaju zakašnjenja.
13. Iz neosporavanog iskaza tužiteljice (list 73.) proizlazi da je ostvarena kreditna sredstva uložila u adaptaciju stana na adresi [adresa], u kojem i danas živi sa obitelji, da nikada nije bila nositeljicom obrta, trgovačkog društva, niti je to danas, a niti da je stan bio predmetom najma (kao nesporna činjenica da je tužiteljica potrošača).
14. Prema ZZP-u/2007[3] , koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (u kontinuitetu i propisima o zaštiti potrošača koji su kasnije doneseni, uz neznatna odstupanja koja nisu relevantna u predmetnom postupku), ugovorna odredba kojom se nameće određena obveza potrošaču, a da se potrošač nije mogao upoznati s tom odredbom prije sklapanja ugovora (unaprijed je formulirana) i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (potrošač nije mogao utjecati na istu) smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96., članak 97/10., članak 98. i 102. ZZP-a/2007).
15. S navedenim posebnim pravilima korespondiraju i opći propisi obveznog prava o bitnim elementima ugovora o kreditu (članak 1021. ZOO-a) prema kojima su kamate nuzgredno pravo, i o ništetnosti (i djelomičnoj ništetnosti) ugovora (članak 322., članak 342. ZOO-a) prema kojima je ništetan ugovor (dio ugovora) kojom strana koja ima jaču poziciju istu koristi za postupanje koje nije u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja (dobre vjere).
16. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala tuženica, da iz neosporavanog iskaza tužiteljice i Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica potrošač, da tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnila je li, kako i kada inače prezentirala korisnicima kredita zašto i na temelju kojih kriterija je odredila naknadu za obradu zahtjeva kredita, na temelju kojih okolnosti i kada je tužiteljica mogla znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju (između naknade za obradu zahtjeva kredita i naknada koje su navedene, te između tih naknada i ugovaranih kamata), kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je formirao i prvostupanjski sud, da je predmetna ugovorna odredbe o naknadi obrade zahtjeva za kredit (članak 13.2. Ugovora) nepoštena (ništetne), a u prilog čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet
3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP/2007)
ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, odnosno da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je i na temelju primjenjivih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.
17. Stoga, nije u pravu tuženica kada tvrdi da je odluka o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu suprotna nacionalnim propisima jer da je lako uočljiva i razumljiva, da je ugovaranje naknada za obradu kredita bila „normalna i uobičajena“, da bi po mjerodavnim odredbama ZZP-a bili nedopušteno ocjenjivati predmetnu odredbu Ugovora o krediti, da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana jer da se radi o uobičajenoj odredbi Ugovora, poglavito ako se ima u vida da iz spornog dijela članka 13. Ugovora o kreditu samim za sebe, a niti u vezi s ostalim odredbama Ugovora o kreditu nije moguće razaznati namjenu, a posljedično tome nit opseg naplaćene naknada za obradu zahtjeva za kredit.
18. Primjena i tumačenje pravila o ništetnosti dijela odredbe članka 13.2. Ugovora o kreditu, u okolnostima konkretnog slučaja, u skladu je i sa pravnom stečevinom Europske unije, prema kojoj „ … potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju, uz široko tumačenje pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača“ i ispitivanju znatnije neravnoteže (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG).
19. U konačnici, stav prvostupanjskog suda je u skladu sa ekvivalentnosti i djelotvornosti koji su temeljni principi pravnog sustava Republike Hrvatske, pravima koja proizlaze iz članka 47. Povelje[4] i ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ[5] , a prema kojima sud u tumačenju i primjeni propisa mora voditi računa o podređenom položaju potrošača u odnosu na trgovca, ne samo u pogledu pregovaračke moći, nego i u pogledu informiranosti, i da se potrošaču koji nije znao niti mogao znati kako ocijeniti opseg svojih prava (što je u konkretnom slučaju tužiteljica) ne može uskratiti pravo na deklaratornu pravnu zaštitu u subjektivno materijalnom smislu kada svoje pravo u potpunosti ne može ostvariti samo kondemnatornom tužbom.
20. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio pravne posljedice predložene tužbenim zahtjevima na utvrđenje (stavak I. izreke), nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženica, a u prilog čemu naravno treba imati u vidu da „zatvaranjem obveze“, nije prestalo subjektivno pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti budući da to pravo tužiteljice nije uvjetovano prestankom obveze (i nakon što se ispuni obveza iz ugovora može se tražiti utvrđenje ništetnosti u cijelosti ili djelomično ugovora na temelju kojeg je obveza ispunjena).
4 Povelja Europske unije o temeljnim pravima (SL C 326, 26. 10. 2012., str. 391.)
5 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21. travnja 1993.)
21. Žalbeni navodi vezano za prigovor zastare nisu razmatrani jer se pravo tužiteljice na isticanje ništavosti, kako je navedeno ne gasi (članak 328. ZOO-a), a što znači da njegovo ostvarenje u formalno obveznom smislu nije ograničeno pravilima o zastari.
22. I odluka o trošku pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude je pravilna u osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i visini (članak 151. u vezi s člankom 155. ZPP-a i Tarifom[6] ).
22.1. Tužiteljici prema vrijednosti predmeta spora u iznosu 1.330,00 eura /arg. članka 19. ZSP-a[7] / na ime nagrade za zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada iznos od 750,00 eura (sastav tužbe – 100 bodova /Tbr. 7/1./, podneska od 4. veljače 2026.
– 100 bodova /Tbr. 8/1./, i zastupanje na ročištu 23. veljače 2026. – 100 bodova ili ukupno 300 bodova x 2,00 eura /Tbr. 54./ = 600,00 eura + 150,00 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% /Tbr. 46./ = 750,00 eura), a što uz trošak sudske pristojbe na tužbu (26,55 eura) i presudu (26,55 eura) čini ukupan iznos od 803,10 eura koji je tuženica dužna naknaditi tužiteljici sa zateznim kamatama od 27. travnja 2026. do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a), kako je to odlučio i prvostupanjski sud.
22.2. Naime, suprotno neargumentiranim (time i neosnovanim) navodima žalbe utvrđeni i dosuđeni troškovi prvostupanjskog postupka tužiteljici su bili potrebni u vođenju predmetne parnice i posljedica su držanja tuženice prije i tijekom ove parnice (neosnovanog osporavanja prava i ustrajavanju na stavovima koji su bez pravnog uporišta).
23. Tuženici nije priznat zahtijevani trošak žalbe jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).
24. Radnja odgovora na žalbu nije bila potrebna u vođenju predmetne parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a) zbog čega trošak iste nije priznat tužiteljici na teret tuženice.
25. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7966/2025-12 od 27. travnja 2026. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženici, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II. i III.).
U Zagrebu 22. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Nika Grospić Ivasović
6 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023.) 7 Zakon o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023.)
