Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3552/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković , članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P-307/2023-16 od 12. lipnja 2026., dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P-307/2023-16 od 12. lipnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj [broj kredita]., zaključen dana 10.03.2005. godine između tužitelja DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., i ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6., OIB: 14036333877, u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke, te da ista ne proizvodi pravne učinke . U točki II nalaže se tuženiku da isplati tužitelju isplati iznos od 1.152,07 eura (slovima: jednutisućustopedesetdvaeuraisedamcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 04.02.2021. godine pa do isplate. U točki III nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.031,25 eura zajedno sa zateznom kamatom dok se u točki IV. Odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

2. Citiranu presudu žalbom pobija tuženik iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14- Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovoru o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i zahtjev za povrat iznosa plaćenog temeljem ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žalbom upire tuženik budući da je izreka pobijane presude jasna i neproturječna sadržaju izvedenih dokaza te sadrži dostatne i valjane razloge o odlučnim činjenicama u ovom sporu.

7. Nadalje prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako je postupajući u smislu citirane odredbe prvostupanjski sud odlučio o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, te potom postupajući u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

7.1.Također valja napomenuti a u pogledu žalbenih navoda tuženika o tome da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost troška financiranja kao i nastanka i visine štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita da iz stanja spisa proizlazi da tuženik takav dokazni prijedlog tijekom prvostupanjskog postupka nije niti iznio a da iz priložene dokumentacije te činjenice ne proizlaze radi čega se tako istaknuti žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.

7.2. Stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je u utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom ugovor o kreditu broj: [broj kredita]., u iznosu od 102.000,00 CHF, s rokom otplate od 25 godina, a da su stranke 01.03.2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu te je predmetni kredit konvertiran u valutu EUR prema ZID ZPK/15.

- da je navedenim Ugovorom u čl. 8. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, uz plaćanje naknade „prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke i da je tužitelj 04.02.2021. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita a tuženik mu je tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.152,07 eura/8.680,27 kuna.

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu podigao u svojstvu potrošača radi adaptacije kuće te da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu i sporne odredbe i da mu nije bilo objašnjeno na što se naknada za prijevremenu otplatu kredita konkretno odnosi i u čemu se konkretno sastoji, i da je za visinu te naknade saznao u trenutku prijevremene otplate kredita;

- da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja nije u postupku dokazao da se o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo, već je bila riječ o unaprijed o tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, te nije tužitelju prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je obrazložio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita;

- da je sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu neodređena, te ju nije bilo moguće utvrditi, što je dalo mogućnost tuženiku da bez sudjelovanja tužitelja, kao druge ugovorne strane odluči o visini te naknade;

- da je sporna odredba protivna čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO), jer se njome u biti nadoknađuje dio kamate koju je tuženik prema ugovoru trebao ostvariti do kraja kredita.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbi čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), u vezi čl. 295. i čl. 323. ZOO, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već ju je tuženik unaprijed formulirano, time da o sadržaju općih akata tuženika nije bilo niti moguće pregovarati, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da tužitelju vrati iznos koji je primio temeljem djelomično ništetne odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu temeljem stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda u primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. U smislu odredbe čl. 49. st. 4. ZZP/14 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o visini te naknade. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

12. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti banci naknadu sukladno aktima kreditora koji uređuju kreditiranje građana i plaćanje naknade, te da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 12.2. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 49. ZZP i ništetna u smislu odredbe čl. 55. st. 1. ZZP/14, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

13. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku (st. 2.), time da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (sr. 3.), a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

14. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

15. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (time da paušalno pozivanje na svoje akte i Tarifu kojom je propisana visina te naknade zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego naknadu za neostvarenu kamatu (izmaklu korist).

16. Stoga, budući da je predmetna odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, riječ je o ništetnoj odredbi.

17. Kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a time i ništetna, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenom odredbom i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznos koje je nepripadno primio na temelju ugovorne odredbe čl. 12. st. 2. koja je utvrđena ništetnom, to je u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

18. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.U tom smislu neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kako tužitelju nije bilo potrebno priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude jer isti po njegovoj ocjeni nije bio potreban za vođenje postupka budući da je taj trošak bio potreban i priznat temeljem TBR p toč. 4 Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022), Iz navedenih razloga pobijana presuda je potvrđena kao pravilna i zakonita temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a kao u izreci.

19. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom istom ne pripada pravo na naknadu sastava žalbe (čl. 154. st.1 ZPP-a).

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević