REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1634/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Zorić & Bahat, sa sjedištem u Zagrebu, protiv tuženice 1. Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB 18683136487, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, i tuženika 2. SC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ob-1216/2021-3 od 14. listopada 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-24/2019-26 od 9. rujna 2021., u sjednici održanoj 22. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužiteljice se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ob-1216/2021-3 od 14. listopada 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-24/2019-26 od 9. rujna 2021. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica nalazi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda i neujednačene prakse drugostupanjskih sudova. Pritom je ukazano na odluke Vrhovnog suda RH broj Revt-42/2013-2 od 13. ožujka 2013., Gzz-21/2006-25 od 26. listopada 2006., Rev-433/2006 od 18. srpnja 2007. i Rev-792/2004-2 od 20. rujna 2005., Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1962/2017 od 12. ožujka 2019., Županijskog suda u Splitu, broj Gž- 137/2024-3 od 15. siječnja 2015. i Gž Ob-602/2017-2 od 2. svibnja 2019. Ujedno je predloženo reviziju dopustiti i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje „zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava“.

2. Pitanja naznačena u prijedlogu tužiteljice glase:

1) Može li biti valjana pravna radnja raspolaganja udjelom u zajedničkoj imovini bračnih drugova koja nije učinjena sporazumno u smislu odredbi ZBPO -a koje su prisilne naravi i zahtijevaju sporazum bračnih drugova prilikom bilo kakvih raspolaganja zajedničkom imovinom, uključujući i ugovor na raspolaganja, a čime bi jedan bračni drug prenio više prava nego što ih sam ima te može li prednost imati načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige nad odredbama ZBBO koje uređuju bračnu stečevinu osobito kada se time ozakonjuju radnje protivne prisilnim zakonskim odredbama; 2) Može li tvrdnja jedne osobe o određenim činjenicama odlučiti o pravima druge osobe koja s istom tvrdnjom nije bila upoznata te postoji li onda zaista valjan pravni posao između ugovornih strana ako jedna osoba bez ovlaštenja prenosi neko pravo na treću osobu u cijelosti bez da o tome obavijesti drugu osobu koja je također nositelj prava koje se prenosi, a ovakvim ga raspolaganjem za koje nije znala cijelosti gubi te je li takvo što u skladu s vladavinom prava i pravne države;

3) Postoji li nesavjesnost i propust dužne pažnje Fonda za razvoj i zapošljavanje, odnosno Republike Hrvatske Ministarstva financija I. tuženice kao stjecatelja založnog prava na predmetnoj nekretnini budući da je prvotuženica zbog svoje pozicije kao voditelja matičnih knjiga jednostavnom provjerom u svojim evidencijama mogla ustanoviti postojanje braka između tužiteljice i drugotuženika koji su hrvatski državljani i njegove učinke na pravni posao, budući da nije neuka stranka te je li propustila postupiti savjesno i s dužnom pažnjom te postoji li tada njezina pozicija dobre vjere u odnosu na drugu ugovornu stranu i tužiteljicu čak i kada se uzme u obzir načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige?

3. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP i stoga ne opravdavaju dopuštenje revizije.

5. Naime, predmet je postupka zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe na ½ dijela nekretnina koje su predmet ovrhe (nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]) određene rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Ovr-5588/2015 od 27. srpnja 2015. jer je tužiteljica istakla prigovor da je suvlasnica tih nekretnina za ½ dijela po osnovi bračne stečevine.

5.1. Njezin je zahtjev odbijen zato što su nekretnine u pogledu kojih se traži proglašenje nedopuštenosti ovrhe u 1/2 dijela, uknjižene na 2. tuženika kao vlasnika za cijelo jer je upravo 2. tuženik zaključujući Sporazum broj 136/09 o zasnivanju zajedničkog založnog prava (simultane hipoteke) na tim nekretninama jamčio da zemljišnoknjižno stanje istih odgovara stvarnom stanju, kao i zbog toga što u vrijeme podnošenja prijedloga za upis založnog prava iz zemljišnoknjižnog izvatka nije bilo vidljivo da na nekretninama postoje tuđa prava i jer tužiteljica sve do isticanja prigovora u ovršnom postupku 27. rujna 2016. koji se vodi između 1. tuženice kao ovrhovoditeljice i 2 . tuženika kao ovršenika nije reagirala, niti poduzela niti jednu od mogućih radnji u zaštiti svog izvanknjižnog stvarnog prava (zahtijevala upis svog izvanknjižnog prava, pokrenula parnični postupak radi utvrđenja bračne stečevine, zahtijevala zabilježbu spora). U takvim je okolnostima u postupku pred nižestupanjskim sudovima zaključeno da je 1. tuženica stekla založno pravo u dobroj vjeri slijedom čega uživa zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige.

5.2. U postupku je, štoviše, utvrđeno da tužiteljica tijekom postupka nije ničim dokazala da bi predmetne nekretnine bile stečene radom za vrijeme trajanja bračne zajednice nje i 2. tuženika, pa time da bi iste predstavljale bračnu stečevinu, iako je upravo na tužiteljici bio teret dokaza postojanja navedene bračne stečevine. Neovisno o tome, ocijenjeno je da sve i kad bi te nekretnine predstavljale bračnu stečenu, da se tužiteljica vlastitim propustima izložila riziku da netko treći u međuvremenu, pozivajući se na načelo povjerenja u zemljišne knjige, stekne stvarna prava i na njezinom suvlasničkom dijelu nekretnina. Uporište za takav zaključak sudovi nalaze u odredbi članka 130. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 6/98, 137/99, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,m 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) prema kojoj se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

6. Prema ocjeni revizijskog suda, o prvom i drugom naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu zbog toga što se ova pitanja činjenično ne naslanjaju na sadržaj pobijane presude budući da polaze od netočne činjenične tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o pravnom raspolaganju udjelom u zajedničkoj imovini odnosno da je tužiteljica imala stvarnopravna ovlaštenja na predmetnim nekretninama, dok je u postupku utvrđeno da tužiteljica nije dokazala da su predmetne nekretnine uopće stečene radom za vrijeme trajanja bračne zajednice između nje i 2. tuženika odnosno nije dokazala da te nekretnine predstavljaju njihovu bračnu stečevinu. U tom smislu ova pitanja skrivaju osporavanje činjenica utvrđenih u postupku, pa se imaju smatrati činjeničnima, a ne pravnima. Važna pravna pitanja u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP nisu činjenična, već pravna.

6.1. Treće naznačeno pitanje odnosi se na tvrdnje o nesavjesnosti 1. tuženice pri stjecanju založnog prava na predmetnim nekretninama. Pritom se tvrdi da je „prvotuženica zbog svoje pozicije kao voditelja matičnih knjiga jednostavnom provjerom u svojim evidencijama mogla ustanoviti postojanje braka između tužiteljice i drugotuženika koji su hrvatski državljani i njegove učinke na pravni posao“. Ni ovo pitanje nema potrebno obilježje važnosti najprije zbog toga što tužiteljica ni u ovom postupku nije dokazala da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu. Potom, pitanje nije važno ni zbog toga što sama činjenica da država ima saznanja o postojanju braka nekih osoba, sama po sebi ne znači da je sva imovina koju pojedini bračni drug stekne za vrijeme trajanja braka ujedno i bračna imovina. Konačno, iz sadržaja prijedloga i svih njegovih priloga ne proizlazi da je tužiteljica tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima isticala činjenice kojima sada ukazuje na prigovor nesavjesnosti 1. tuženice, pa ih u tom smislu ne bi mogla po prvi put istaknuti ni u izvanrednom pravnom lijeku (članak 399. stavak 1. u vezi s člankom 352. ZPP).

7. U takvim je okolnostima prijedlog tužiteljice u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke.

8. Što se, pak, tiče dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji je utemeljen na odredbi članka 385.a stavka 2. ZPP, kojim tužiteljica ukazuje na povredu temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje, uočava se da tužiteljica ne ukazuje jasno i određeno u čemu bi se sastojala ta povreda, osim što ukazuje na sadržaj spomenute zakonske odredbe, posebno kod činjenice da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala činjenice da je predmetna imovina uopće bračna stečevina, a na toj je tvrdnji, među ostalim, utemeljila tužbu. Pored toga, u postupku je pred nižestupanjskim sudovima svakoj stranci bilo omogućeno izjasniti se o navodima protivne stranke, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku, a sudovi su u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tužitelj ice i tuženika. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene ozbiljnim, relevantnim, razboritim i dostatnim razlozima i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje.

9. Stoga je prijedlog tužiteljice utemeljen na odredbi članka 385.a stavka 2. ZPP valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. i 5. ZPP. i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil