Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-75/2024-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optužene FZ (ranije F), zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97) odlučujući o žalbi Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu (dalje: OKDO) podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj: K-1337/2020-24 od 9. listopada 2023., na sjednici 22. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba OKDO-a, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

Obrazloženje

1. Općinski kazneni sud u Zagrebu presudom poslovni broj: K-1337/2020-24 od 9. listopada 2023., je na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08-22), oslobodio optužbe optuženu UZ, zbog kaznenog djela protiv imovine, prijevarom iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97 pod točkom 1. izreke pobijane presude, produljeno kazneno djelo protiv imovine, prijevarom iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i114/22., dalje: KZ/11 u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ne navodi brojeve Narodnih novina broj 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i114/22. u kojima su objavljene izmjene i dopune tog zakona koje su bile na snazi u vrijeme donošenja oslobađajuće presude) u vezi s čl. 52. KZ/11 i kazneno djelo protiv krivotvorenja, krivotvorenjem isprave iz čl. 278. st. 1. i 3. KZ/11 pod točkom 2. izreke pobijane presude te kazneno djelo protiv imovine, prijevarom u pokušaju iz čl. 236. st. 1. KZ/11 u svezi s čl. 34. KZ/11 i kazneno djelo protiv krivotvorenja isprave iz čl. 278. st. 1. i 3. KZ/11, sve u vezi s čl. 51. KZ/11 pod točkom 3. izreke pobijane presude.

1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-22 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08-22 te nužni izdaci optuženice padaju na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv te presude žalbu je podnijelo OKDO zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da nadležni županijski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-81/2024-3 od 14. veljače 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba ODO-a je osnovana.

6. Budući da se ODO žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj žalbeni sud je povodom podnesene žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026., dalje: ZKP/08-26), pobijanu presudu najprije ispitao po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi sud prvog stupnja ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-26, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/06-26).

7. ODO je u pravu kada u žalbi smatra da se činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, za sada, ukazuje kao pogrešno.

8. Sud prvog stupnja argumentirajući zašto smatra da nije dokazano da bi optužena FZ počinila terećena kaznena djela u bitnome poklanja vjeru njezinoj obrani na raspravi u kojoj je tvrdila da ju je na počinjenje predmetnih kaznenih djela prisilio EZ s kojim je živjela u izvanbračnoj zajednici te da je novac dobiven prijevarnim postupanjem prema žrtvi predavala imenovanom s kojim je on plaćao drogu i dugove vezane uz svoju ovisnost o opojnim drogama.

8.1. Nalazeći da takvu obranu optuženice podupiru i drugi dokazi, posebice pravomoćne presude i medicinske dokumentacije, koji govore o tome da je optuženica dulje vrijeme bila izložena nasilnom ponašanju izvanbračnog supruga EZ, prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju na njezinom strani nije dokazna voljna komponenta krivnje jer je inkriminirane radnje poduzela pod utjecajem prisile.

9. Državni odvjetnik je u pravu kada u žalbi smatra da sud prvog stupnja obranu optuženice na raspravi nije analizirao s dovoljno pažnje i kritičnost , i to kako samu za sebe tako i u povezanosti s drugim dokazima, s posljedicom da se činjenično stanje, za sada, ukazuje kao pogrešno utvrđeno.

9.1. Naime, i po stavu ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud nije s dovoljno pažnje i kritičnosti doveo u svezu njezinu obranu na raspravi s obranom koju iznijela pred državnim odvjetništvom, kada je tvrdila da je žrtvi u cijelosti vratila novac, te pritom uopće nije spominjala da bi inkriminirane radnje poduzela pod utjecajem prisile od strane SZ, dok je u odnosu na inkriminirane naloge tvrdila da s njima nema nikakve veze.

9.2. Državni odvjetnik pravilno uočava da je takva njezina obrana na raspravi bitno različita od njezina obrane pred OKDO-om. Naime, na raspravi je, za razliku od ranije obrane, u cijelosti priznala da je poduzela inkriminirane radnje, tvrdeći da je iste poduzela pod prisilom SZ, što ranije uopće nije spominjala, te je pritom i detaljno opisala kako je izradila krivotvorene naloge za plaćanje (na način da je skenirala pečata s drugih isprava Republike Slovenije, dok su sadržaj na slovenskom jeziku izradili prijatelji EZ koji su poznavali taj jezik), dok je u svojoj ranijoj obrani tvrdila da s istima nema nikakve veze.

9.3. Vezano pak za pojašnjenje optuženice da ranije nije govorila o prisili koju je prema njoj vršio TZ te ga nije kaznenog prijavljivala iz razloga što ga se bojala, a što prvostupanjski sud prihvaća, državni odvjetnik u žalbi pravilno primjećuje da sud prvog stupnja pritom zanemaruje činjenicu da je ista prije prvog ispitivanja pred ODO-om (22. siječnja 2020.) tijekom 2013. i 2017. prijav ljivala imenovanog zbog prijetnji i nasilja u obitelji, u svezi čega su donesene i pravomoćne presude, a što i po stavu ovog žalbenog suda dovodi u ozbiljnu sumnju vjerodostojnost njezine izjave da TZ nije prijavljivala za predmetne prijetnje i da iste nije spominjala prilikom prvog ispitivanja iz razloga što ga se bojala.

9.4. Pored toga, optuženica je navala da o predmetnim prijetnjama ima saznanja jedna osoba, međutim, nije navela njezin identitet niti ju je predložila kao svjedoka, uz obrazloženje da ista ne želi svjedočiti zbog straha od EZ.

9.5. Sve navedeno i po stavu ovog žalbenog suda dovodi u ozbiljnu sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda prema kojem se obrana optuženice na raspravi ukazuje kao vjerodostojan izvor saznanja o odlučnim i drugim spornim činjenicama u ovom predmetu, posebice glede njezine tvrdnje da ju je na počinjenje predmetnih kaznenih djela prisilio EZ (koji u svojem iskazu na raspravi to poriče) s kojim je živjela u izvanbračnoj zajednici te da je novac dobiven prijevarnim postupanjem prema žrtvi predavala imenovanom s kojim je on plaćao drogu i dugove vezane uz svoju ovisnost o opojnim drogama.

10. Nadalje, na ovom mjestu valja primijetiti da prvostupanjski sud utvrđenje motiva i razloga inkriminiranog postupanja optuženice, kakvo utvrđenje iz razloga koji su prethodno pobliže obrazloženi ovom žalbenom sudu, za sada, nije prihvatljivo, pogrešno poistovjećuje s pitanjem postojanja subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela na njezinoj strani (konkretno, voljnog momenta krivnje).

10.1. Naime, potrebno je razlikovati pitanje postojanja svijesti i volje optuženice usmjerene na ostvarenje obilježja predmetnog kaznenog djela od motiva i razloga zbog kojih je takvu odluku donijela i poduzela inkriminirane radnje. Drugim riječima, postupanje pod prisilom odnosno prijetnjom samo po sebi ne isključuje namjeru, budući da osoba kojoj se prijeti može svjesno i voljno ostvariti obilježja kaznenog djela (sukladno odredbi iz čl. 28. st. 2. KZ/11 počinitelj postupa s izravnom namjerom kad je svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela i hoće ili je siguran u njihovo ostvarenje).

10.2. Stoga je pitanje namjere odnosno svijesti i htijenja počinitelja da ostvari obilježja kaznenog djela nužno razlikovati od motiva i razloga zbog koji je isti donio odluku i poduzeo inkriminirane radnje. Pritom na ovom mjestu valja dodatno primijetiti da optuženica u svojoj obrani na raspravi suštinski priznaje da je postupala svjesna obilježja djela i htijući njihovo ostvarenje.

10.3. Pritom valja ukazati i na odredbu iz čl. 23. KZ/11 prema kojoj je kriv za kazneno djelo počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv, koji je postupao s namjerom ili iz nehaja, koji je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno, a ne postoji nijedan ispričavajući razlog.

10.4. Ovdje također valja primijetiti da su ispričavajući razlozi koji isključuju krivnju taksativno navedeni u KZ/11, konkretno, neubrojivost (čl. 24. KZ/11), prekoračenje granica nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom (č. 21. st. 4. KZ/11), ispričavajuća krajnja nužda (čl. 22. st. 2. KZ/11), neotklonjiva zabluda o okolnostima koje bi, da su stvarno postojale, predstavljale ispričavajuću krajnju nuždu (čl. 22. st. 3. KZ/11), neotklonjiva zabluda u biću djela (čl. 30. st. 1. KZ/11), neotklonjiva zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost (31. st. 1. KZ/11), te neotklonjiva zabluda o protupravnosti (čl. 32. st. 1. KZ/11).

10.5. Stoga, utvrđenje suda da je počinitelj postupao pod prisilom samo po sebi nije dostatno za zaključak da na njegovoj strani nije dokazano postojanje subjektivnog elementa (krivnja) terećenog kaznenog djela .

11. Imajući na umu sve prethodno navedeno, ODO je u pravu kada u žalbi tvrdi da se činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, za sada, ukazuje kao pogrešno, a slijedom čega je sukladno ovlaštenju iz čl. 483. st. 1. ZKP/08 -26 valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a kako je to i odlučeno u izreci ovog rješenja.

12. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovom odlukom, ponovno provesti do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge dokaze za koje se ukaže potreba, pažljivo i kritički razmotriti sva sporna pitanja na koja je ukazano ovom odlukom, te potom donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku, koju će obrazložiti sukladno čl. 459. ZKP/08-26.

U Varaždinu 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke