Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2694/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Marijan Ruždjak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, koje zastupa Goran Mikuličić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-187/2025-94 od 13. travnja 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice AĐN kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-187/2025-94 od 13. travnja 2026. godine, u dijelu pod točkom I. i IV. izreke.

II Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. i V. izreke i sudi:

1. Tuženik Hrvatski ured za osiguranje dužan je tužiteljici AĐN na dosuđeni iznos od 617,57 EUR, platiti i zakonske zatezne kamate od 23. listopada 2018. godine do 16. siječnja 2026. godine po stopi koja tužiteljici pripada kao sudioniku u ostalim odnosima usmislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje za naknadu troška u iznosu od 1.738, 55 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

III Tuženik Hrvatski ured za osiguranje dužan je tužiteljici AĐN naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 5.085,28 eura, sa kamatama od donošenja drugostupanjske presude do isplate po stopi koja tužiteljici pripada kao sudionicima u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 741,32 eura sa zateznim kamatama od 23. listopada 2018. do isplate, te zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 617,57 eura od 23. listopada 2018. do isplate, kao i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.000,00 eura sa zateznim kamatama od 23. listopada 2018. do isplate, te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 617,57 eura sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Ujedno se nalaže tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od od 1.738,55 eura sa zateznim kamatama od 13. travnja 2026. do isplate, te se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 464,53 eura sa zateznim kamatama od 13. travnja 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žali se tužiteljica u dijelu pod točkom I., III., IV., V. i VI. izreke iz svih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači i traži trošak sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja, glede odluke o glavnoj stvari, nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući da prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

8. Nisu osnovni žalbeni navodi tužiteljice, jer je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 741,32 eura s osnove izgubljene zarade, budući da tužiteljica nema pravo na naknadu ovog vida štete u bruto iznosu.

9. Naime, točno tužiteljica navodi da, sukladno Zakonu o radu radnik ima pravo u postupcima radnika protiv poslodavca utužiti plaću u bruto iznosu, međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica ne zahtjeva isplatu plaće, ili naknadu plaće, već zahtjeva naknadu štete u vidu izgubljene zarade, sukladno odredbi članka 1095. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO).

10. Imajući u vidu odredbu članka 1090. ZOO, prema kojoj će sud dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, tužiteljica se mora dovesti u situaciju kao da štetnog događaja nije bilo, odnosno u situaciju realne zarade koju bi ostvarila, pa ona ima pravo na naknadu štete u visini u kojoj je tu štetu zaista pretrpjela, a to je neto iznos plaće, pa i da nije bilo štetnog događaja tužiteljica ne bi ostvarivala zaradu u visini bruto plaće, već u visini neto plaće, jer bi to bila realna zarada koju bi stvarno ostvarila (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-976/2023), što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

11. Sud prvog stupnja pravilno je odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.000,00 eura na ime neimovinske štete, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci proizlazi da je tužiteljica u nesreći zadobila prijelom dijafize goljenične i lisne kosti, te natučenje desnog kuka, zbog kojih ozljeda su joj nakon provedenih mjera liječenja zaostale posljedice koje joj smanjuju opću, životnu i radnu sposobnost za 10%, u kojem omjeru će ona morati ulagati pojačane napore u daljnjem životu i radu.

12. Ocjenjujući nalaz vještaka, te sve okolnosti slučaja, kao i činjenicu da je tužiteljica mlada osoba koja već dugo i još će dugo osjećati posljedice nesreće, pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO, utvrdio pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 10.000,00 eura, vodeći pri tome računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli i straha, te smanjena životne aktivnosti i naruženosti kod tužiteljice, cilju kojem služi ta naknada, ali o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, pa suprotni navodi u žalbi tužiteljice nisu osnovani.

13. Međutim, sud prvog stupnja nije pravilno odbio tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 617,57 eura, s osnove tuđe pomoći i njege za razdoblje od 23. listopada 2018. godine do isplate, budući da je tužiteljica već u odštetnom zahtjevu zatražila naknadu imovinske štete s te osnove, pa je sud prvog stupnja taj zahtjev trebao prosuđivati sukladno odredbi članka 12. stavak 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14), a s obzirom na to da tuženik nije postupio po toj zakonskoj odredbi, to sukladno stavku 6. istog članka tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, dakle, od 23. listopada 2018. godine.

14. Pri tome neosnovano sud prvog stupnja navodi da tužiteljici pripadaju zatezne kamate na taj iznos od 16. siječnja 2026. kada je postavila odgovarajući zahtjev, budući da je tužiteljica tek nakon provedenog medicinskog vještačenja i utvrđenog opsega potrebe tuđe pomoći i njege uredila visinu zahtjeva prema tom nalazu čim su joj bili poznati svi elementi i opseg te štete, koji joj bez njezine krivnje nisu bili poznati ranije jer nije raspolagala svim odlučnim činjenicama niti stručnim znanjem potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva s te osnove.

15. Stoga je preinačenjem prvostupanjske presude valjalo tužiteljici dosuditi isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 617,57 eura od 23. listopada 2018. do 16. siječnja 2025. godine, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

16. Osnovani su i žalbeni navodi glede odluka o trošku, jer sud prvog stupnja u tom dijelu nije pravilno primijenio materijalno pravo.

17. Naime, prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici kojoj su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojim su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

18. Sud prvog stupnja dosudio je svakoj stranci određeni iznos troška postupka, navodeći pri tome da je tužiteljica uspjela u parnici s omjerom od 18,39% dok je tuženik uspio s omjerom od 81,61%, pa kad se od tog većeg postotka omjera uspjeha tuženika odbije omjer uspjeha tužiteljice, tuženik je uspio u parnici sa 63,22%.

19. Međutim, takvim izračunom troška parničnog postupka suda prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo.

20. Naime, tužiteljica je tužbom postavila konačni zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 19.723,43 eura, te joj je ukupno utvrđen iznos neimovinske i imovinske štete od 11.280,78 eura, a isplatom tuženika tijekom postupka i pravomoćnom presudom suda prvog stupnja broj Pn-96/19-59 od 8. svibnja 2024. godine, tužiteljica je primila ukupno iznos od 10.663,21 eura, dok joj je presudom suda prvog stupnja dosuđen daljnji iznos od 617,57 eura, što sve ukupno iznosi 11.898,35 eura.

21. U ovom postupku osnova tužbenog zahtjeva nije bila sporna jer je tuženik tijekom postupka nije osporavao, nego je osporavao samo visinu, a tužiteljica je uspjela sa zahtjevom u iznosu od 11.898,35 eura od ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva od 19.723,43 eura, koji predstavlja konačno postavljeni tužbeni zahtjev, s obzirom na to da se tuženik nije protivio sniženju tužbenog zahtjeva, a koji iznos predstavlja visinu predmeta spora.

22. Uspjeh tužiteljice ne čini samo iznos dosuđen prvostupanjskom presudom u odnosu na vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, već i iznos naknade štete koji je tužiteljici u vezi ovog štetnog događaja tuženik već namirio.

23. Stoga, a s obzirom na to da osnova nije sporna, glede visine zahtjeva omjer uspjeha u sporu uzima se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, te tako omjer uspjeha tužiteljice iznosi 60%, a tuženika 40%. Uspjeh stranke u sporu dobiva se razlikom između omjera uspjeha tužiteljice u odnosu na omjer uspjeha tuženika, pa je konačni uspjeh tužiteljice u ovom postupku utvrđen u omjeru od 20% ( tako i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-724/2025-2 od 10. rujna 2025. i Revd- 612/2026-3 od 11. veljače 2026.).

24. Tužiteljici je valjalo priznati trošak sastava tužbe - 250 boda prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa); trošak pristupa na ročišta 5. ožujka 2019., 3. ožujka 2021., 10. listopada 2023., 29. travnja 2024. – 250 bodova za svako, prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife; trošak pristupa na ročište 5. rujna 2022.

– 62,5 boda prema Tbr. 9. toč. 5. Tarife; trošak pristupa na ročište 10. ožujka 2026. – 100 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife; trošak sastava podnesaka od 1. ožujka 2019., 25. ožujka 2019., 17. svibnja 2019. i 4. prosinca 2019. – 250 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife; trošak sastava podneska od 6. rujna 2021., 5. travnja 2024., 6. veljače 2025., 18. ožujka 2025. i 16. siječnja 2026. - 100 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, što ukupno iznosi 2.912,50 boda, te uz primjenu Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife ukupno iznosi 7.906,25 eura. Tom trošku treba pribrojiti i trošak sastava žalbe od 22. svibnja 2024. godine u iznosu od 625,00 eura, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 306,59 eura, te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 377,68 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 243,69 eura, pa, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, utvrđeni trošak tužiteljice iznosi 8.834,21 euro, te uz omjer uspjeha u parnici utvrđen trošak tužiteljice iznosi 1.766,84 eura.

25. Tom trošku valjalo je dodati iznose troškova svih medicinskih vještačenja i njihovih dopuna, jer su ti troškovi bili potrebni sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom na to da su postojala dva različita nalaza vještaka glede ocjene smanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice, koja su se bitno razilazila, pa je vještake trebalo dopunski saslušavati, kako bi se, u smislu odredbe čl. 261. ZPP, otklonile sve nejasnoće u datim nalazima i mišljenjima.

26. Međutim, kako se vještaci nisu usuglasili u datim mišljenjima, nego su ostali kod svojih nalaza i mišljenja, a sud prvog stupnja nije nedvojbeno usuglasio njihove nalaze i utvrdio opseg smanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice, to je radi tog utvrđenja bilo potrebno provesti novo vještačenje po vještacima Medicinskog fakulteta u Rijeci, pa je očito da je trošak tog vještačenja bio potreban, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Tim više što je na temelju tog vještačenja utvrđen i opseg tuđe pomoći i njege i sud prvog stupnja je tužiteljici s te osnove dosudio daljnji iznos od 617,57 eura.

27. Stoga je tužiteljici valjalo priznati te troškove vještačenja, pa bi ukupno utvrđen trošak tužiteljice iznosio 5.549,81 eur, a kako je prvostupanjskom presudom dosuđen tužiteljici trošak u iznosu od 464,53 eura, to je tužiteljici valjalo dosuditi daljnji trošak u iznosu od 5.085,28 eura.

28. Pri tome užiteljici nije dosuđen trošak sastava podnesaka od 11. siječnja 2019., 13. ožujka 2019., 4. prosinca 2020., 20. travnja 2021., 14. rujna 2021., 25. kolovoza 2023., 3. lipnja 2024., 10. srpnja 2024. i 18. lipnja 2025., jer trošak tih podnesaka nije bio potreban, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, budući da tužiteljica tim podnescima obavještava sud o dostavi uplatnica, a sve uplate izvršene na račun suda odmah su vidljive, pa ne treba sud posebno izvjestiti o izvršenoj uplati, te požuruje sud tražeći zakazivanja ročišta, a sud određuje ročišta prema slobodnim terminima.

29. Trošak sastava podnesaka od 4. srpnja 2024. kojim je tužiteljica odgovorila na žalbu tuženika, te sastav podneska od 2. lipnja 2025. godine, kojim traži produljenje roka za uplatu predujma, također nije bio potreban sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

30. Stoga je, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, valjalo dosuditi tužiteljici daljnji iznos troška parničnog postupka u iznosu od 5.085,28 eura sa kamatama u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP

31. Imajući u vidu sve navedeno valjalo je u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, čime je materijalno pravo pravilno primjenjeno.

32. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu u dijelu odluke o trošku.

33. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava žalbe, budući da je sa žalbom uspjela samo glede kamata i troška parničnog postupka koji predstavljaju sporedno potraživanje u odnosu na glavni zahtjev.

U Zagrebu, 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb