Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3355/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinku Brajku, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Eugenu Kujundžiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-214/2022-18 od 21. svibnja 2026. godine i rješenja istog suda poslovni broj P-214/2022-20 od 21. svibnja 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-214/2022- 18 od 21. svibnja 2026. godine u dijelu pod točkom I. i IV. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja IA za isplatu iznosa od 8.293,13 eura s osnove pretplate u CHF, kao i zahtjev za naknadu troška u iznosu od 1.668,08 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

II Svaka stranka snosi svoje troškove.

III Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

Ukida se navedena presuda u dijelu pod toč. III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 8.293,13 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na iznos od 5.205,59 eura i na iznos od 1.780,61 eura tekućim od 1. listopada 2015. do isplate , kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 1.668,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 21. svibnja 2026. pa do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 1.306,93 eura teče od 25. srpnja 2025. do isplate.

2. Ujedno se odbacuje se prigovor tuženice radi prebijanja za iznos od 552,51 eura.

3. Protiv te presude žali se tuženica, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1.-

3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinač i, odnosno ukine i traži troškove sastava žalbi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nisu osnovani su žalbeni navodi, jer sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničkog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Međutim, osnovani su žalbeni navodi, jer sud prvog stupnja glede isplate dosuđenog iznosa nije pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravi lnu primjenu materijalnog prava.

8. Tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 8.293,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama s osnove ništetnosti odredbi kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, navedenih u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenim između stranaka 20. siječnja 2006. godine.

9. Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev navodeći da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZSP), a da se Dodatkom ugovora o kreditu broj 9010962612 (dalje; Dodatak) sklopljenog između stranaka 16. prosinca 2015. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje ZID ZPK/15), nisu otklonile posljedice ništetnosti spornih ugovornih odredbi, niti je tužitelj u cijelosti obeštećen, te svoju odluku temelji na nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

10. Navedeni Dodatak sklopljen je na temelju ZID ZPK/15 i predstavljao je jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao v jerovnike.

11. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka, u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji, dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

12. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja Dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženica, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

13. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominirana i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

14. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

15. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, a koji su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu bez osnove prešle u njezinu imovinu, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate na način da je ista korištena za namiren je budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove.

16. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetnih ugovornih odredbi iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala, pa tužitelju ne pripada isplata koja se traži tužbom

17. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane u odredbi čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

18. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, prije sklapanja Dodatka informiran o značajkama konverzije i o njenim posljedicama, te dodatno upozoren na rizik promjene tečaja, kao i na moguće promjene iznosa ugovorne obveze u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, što je tužitelj potvrdio i prihvatio, kako je to izričito navedeno u članku desetom Dodatka, i predmetni Dodatak potpisao, te je očito da je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

19. Sklapanjem predmetnog Dodatka na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a isplate koje je tužitelj izvršio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka tužitelja kao potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj kao korisnik kredita slobodno pristao.

20. Stoga je tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

21. Naime, predmetnom konverzijom je kredit vezan uz CHF retroaktivno preračunat kao da je od početka zahtjev na isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose bio vezan uz EUR uz odgovarajuću prilagodbu kamatne stope i otplatnog plana, što znači da se tužitelj kao korisnik kredita u CHF dovede u isti položaj s onim u kojem bi bio da je od početka imao kredit vezan uz EUR, zbog čega je konverzija ostvarila temeljni cilj restitucije.

22. Dodatnom isplatom navedenih iznosa dovelo bi do toga da tužitelj kao korisnik kredita u CHF dobije povoljnije uvjete od onih koji su bili dostupni na tržištu u tom razdoblju, što znači da bi bio u povoljnijem položaju u odnosu na korisnike koji su uzimali kredite u kunama ili eurima, odnosno povlaštenijem položaju u odnosu na te korisnike.

23. Isto tako i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Rev - 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. navedeno je da korisnik kredita koji je na temelju ZIDZPK/15 ugovaranjem Dodatka konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog Ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF.

24. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti zahtjev tužitelja za isplatu tih iznosa, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

25. Sukladno tome, valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu glede odluke suda prvog stupnja o prigovoru tuženice radi prebijanja, s obzirom na to da je pobijana odluka preinačena i da je odbijen tužbeni zahtjev, pa je žalba u odnosu na odluku o prijeboju bespredmetna jer ne postoji potraživanje tužitelja prema tuženici, a stoga niti prijebojni zahtjev tuženice prema tužitelju, s obzirom na to da je prigovor radi prebijanja akcesoran tužbenom zahtjevu, a taj zahtjev je u ovom slučaju odbijen.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je, unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh i nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse, zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, jer cjelokupni tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužitelj izgubio parnicu.

27. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu, a sukladno tome na temelju odredbe čl. 369. st. 5. ZPP ukinuti navedenu presudu bez vraćanja na ponovno suđenje.

28. Tuženici, iako je uspjela sa žalbom, nije dosuđen trošak sastava žalbe iz razloga koji su navedeni glede odluke o trošku.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb