Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4032/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JE iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vukšiću, odvjetniku u Osijeku, [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-559/2023-30 od 20. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-559/2023-30 od 20. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I., IV., V. VI. te pod točkom VII. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini zaključenim između tužitelja s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., i to: - u članku 1.: „… CHF … iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti ... CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. - u članku 4.: „... obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno odluci banke, ... kamata se obračunava u CHF mjesečno dekurzivno proporcionalnom metodom…„ u članku 10.: „... u tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu aktima banke ...“, odredbe iz članka 12. stavka 3. ugovora: „Korisnik kredita obvezuje se ... platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% ... . Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF iznos od 1.962,59 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospjelosti do isplate kako je pobliže navedeno u izrec i prvostupanjske presude, dok je pod točkom III. odbijen tužbeni zahtjev u dijelu iz točke I. kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 8. Ugovora o [broj kredita] od 26. rujna 2005. koji glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akt i Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune ...“ te kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 9. Ugovora o kreditu koji glasi: “Korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF ...„ Zatim, pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime ulazne naknade iznos od 206,75 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. do isplate, dok je pod točkom V. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade za osiguranje potraživanja iznos od 496,21 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. do isplate. Nadalje, pod točkom VI. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime izlazne naknade: iznos od 132,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15. prosinca 2010. te iznos od 90,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2010. do isplate, dok je pod točkom VII. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni trošak u iznosu od 2.038,86 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2026. do isplate, a pod točkom VIII. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki VII. izreke presude, kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. IV., V. VI. kao i protiv rješenja o trošku u točki VII. žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je utvrđenje ništetnosti odredbi članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,00% te isplata iznosa od 206,75 € zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. pa do isplate na ime ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te isplata iznosa od 496,21 € zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. pa do isplate na ime ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za osiguranje kredita, kao i zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu prema kojoj je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu aktima banke i isplata iznosa od 132,73 € i 90,42 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime ništetne odredbe,

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje tuženik ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje žalitelj.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 26. rujna 2005. za kupnju vozila prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 32.608,65 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseci;

- da iz odredbe čl. 12. 3. navedenog ugovora proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja;

- da iz odredbe čl. 10. navedenog ugovora proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate;

- da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2005. podigao kredit kod PBZ banke Zagreb i to za kupnju automobila u iznosu oko 32.000,00 CHF-a te je u auto kući J podnio zahtjev za kredit za kupnju automobila i bilo mu je bitno da mu se odobri kredit, niti su oni njemu išta objašnjavali, niti je on išta njih pitao u banci jer su svi dizali kredite dok što se tiče valute CHF u banci su mu predložili da je to najpovoljnija valuta. Isto tako, proizlazi da mu nitko nije ništa govorio za uvjete ugovaranja, samo su mu rekli da donese knjižicu vozila, a dobio je već napisan Ugovor o kreditu;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da na dan isplate kredita 28. rujna 2005. su plaćene ulazne naknade za kredit u protuvrijednosti od 206,75 eura, zatim, na dan isplate kredita 28. rujna 2005. plaćena je naknada za osiguranje kredita u protuvrijednosti od 496,21 €, a isto tako naplaćena je i izlazna naknada plaćena dva puta i to: uplatom od 15. prosinca 2010. u protuvrijednosti od 132,73 € i dijelom uplate od 30. prosinca 2010. u protuvrijednosti od 90,42 €.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik na kojem je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik. Nadalje, tužitelj nije mogao utjecati niti na odredbu koja se odnosi na naknadu za osiguranje kredita, time da tuženik ničim nije dokazao da je taj trošak imao odnosno da li je stvarno osigurao kredit, a jednako tako, u odnosu na naknadu za prijevremenu obradu kredita, nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika tako da prvostupanjski sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tuženika i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe prvostupanjski sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tuženika da ta naknada predstavlja uslugu banke. Prema tome, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da plaćanje troškova obrade kredita, odnosno troška za osiguranje kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% iznosa kredita odnosno 2,00%, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te odredba o troškovima obrade kredita i odredba o naknadi za osiguranje kredita su transparentne u smislu članka 85. ZZP - a, jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknada, ali sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su te odredbe poštene. Slijedom navedenog, budući da se o odredbama članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te su iste bila unaprijed formulirane od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da kraj utvrđenja da se o odredbi o prijevremenoj otplati kredita nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), da je predmetna odredba (članak 10.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava.

10. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da budući da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne te se odredbe među strankama ne mogu se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovorenih odredbi, slijedom čega je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO), pa je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom tako da je valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa na ime naknade za obradu kredita, naknade za osiguranje i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao stečenih bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1., u svezi čl. 183. st. 1. ZOO., kao pod točkom I., IV., V. VI. izreke pobijane presude.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita i osiguranje te naknade za prijevremenu isplatu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 12. 3. i 10. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora, kako to jasno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03-dalje ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i osiguranje kao i visini tih naknada kao i o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade za obradu kredita i osiguranje kredita kao niti o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, a niti ne proizlazi da mu je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna i izlazna naknada i na što se odnosi, a platio ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita te nije mogao pregovarati niti išta mijenjati u vezi tih odredbi, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje.

14. Nadalje, valja reći da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Prema tome, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetn im naknadama što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

16. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o odredbi čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, (konkretne usluge, troškovi i dr.), a niti je tužitelj mogao utjecati kao i išta p romijeniti u predmetnom ugovoru.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Dakle, imao je informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

21. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, slijedom čega je zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa, tako da je neodlučno da navedeni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje u visini od 2,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji su neznatni u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj budući da tužitelj nije imao utjecaj na ugovaranje navedenih odredbi.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita i naknade za osiguranje, te naknade za prijevremenu otplatu, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu iz navoda tužitelj tijekom postupka proizlazi da je morao platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade kao i naknade za osiguranje, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknade za osiguranje te naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te naknada za osiguranje, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

26. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

27. Nadalje, vezano za naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za prijevremenu obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

28. Pritom valja naglasiti da navedeno ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

29. Stoga, u takvim okolnostima, neovisno o tome je li davatelju kredita nastala šteta zbog prijevremenog vraćanja kredita prema odredbi članka 1024. ZOO, odnosno je li tuženik imao troškove zbog prijevremenog zatvaranja kredita, pravilno je sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članka 87. stavka 1. ZZP/03) te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

30. U odnosu na daljnje žalbene navode glede utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita jer neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženik na tužitelju prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

31. Isto tako, s obzirom na utvrđenu ništetnost predmetne ugovorne odredbe pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita te naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, to je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz citiranih odredbi ZZP kada je naložio tuženiku vratiti tužitelju primljeno po osnovi te ništetne odredbe (čl. 323. ZOO).

32. Kako je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje te izlazne naknade u trenutku plaćanja tih naknada kako je to odlučeno pobijanom presudom.

33. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

34. Također, tuženik u žalbi pogrešno tumači presudu Suda Europske unije broj C - 561/21 od 25. travnja 2024. Naime, suprotno žalbenim navodima u istoj je navedeno da čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te načelo pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se ne protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova, počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, iz te presude, suprotno žalbenim navodima, ne proizlazi da nema osnove da se početak tijeka zastare veže uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jer iz tumačenja Suda Europske unije sadržanog u toj presudi proizlazi upravo suprotno.

35. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu."

36. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud odlučio da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u cijelosti iako je pogrešno primijenio materijalno pravo primjenom odredbi članka 154. stavka 1. ZPP - a, budući da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. ZPP jer tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

37. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., IV., V. VI. te pod točkom VII. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

38. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, tako da je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke. (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić