1

Poslovni broj: Gž-3404/2020-4

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-3404/2020-4

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz H., OIB: ….zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku u O., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj: P-279/2019-22 od 8. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 2. svibnja 2024.,

 

r i j e š i o  j e

              Prihvaća se žalba tuženika te ukida presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj: P-279/2019-22 od 8. srpnja 2020. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

              Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku, na ime ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutu CHF, isplatiti 60.480,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama i naknaditi mu trošak postupka od 9.650,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

              Pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP), tuženik podnosi žalbu te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

             

Odgovorom na žalbu tužitelj osporava žalbene navode te predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu.

              Žalba je osnovana.

              Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu bez depozita broj: 5140030250 – 63000125018/2007 koji je potvrđen po javnom bilježniku A. N. iz O. pod brojem: OV-4734/2007 od 29.8.2007., a koje se odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu te valutu CHF.

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu bez depozita broj: 5140030250-63000125018/2007 29. kolovoza 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 58.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 20 godina. Nadalje, nesporno je da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta temeljem odluke o kamatnim stopama banke te da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

 

Nesporno je i da je sklopljen Anex ugovoru o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' br. 102/15, dalje ZIDZPK) od 29. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR i da je tuženik temeljem konverzije kredita priznao tužitelju iznos preplate od 26.750,90 kn, koji je tužitelj iskoristio na način da je od 1. travnja 2016. do 1. srpnja 2018. na ime isplate anuiteta kredita isplaćivao banci anuitet umanjen za 50%.

 

Sporna je ništetnost ugovorne  odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, kao i pripada li tužitelju, s obzirom na izvršenu konverziju kredita, pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kao i zastara novčane tražbine tužiteljice.

 

              Prvostupanjski sud, cijeneći da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, imajući u vidu da je pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., dalje: ZZP/14) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i pozivom na čl. 81.st.4. i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti

 

 

potrošača  ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje:ZZP/03), zauzima pravno shvaćanje da su sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa temeljem ništetnih spornih ugovornih odredbi.

 

Naime, pri tome, vezano za konverziju kredita, prvostupanjski sud imajući u vidu da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, zauzima pravno shvaćanje da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na restitucijski zahtjev.

              U odnosu na tužbeni zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da razlika koja je nastala uslijed promjene visine kamatne stope te tečajne razlike iznosi 60.480,84 kn. Stoga, a imajući u vidu da je navedene iznose tuženik stekao na temelju  ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pozivom na čl. 1111. st. 1. u vezi sa čl. 323. st. 1. i 2.  Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti.

              Prvostupanjski je sud otklonio tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. ZOO-a, što je u skladu s pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. na kojoj je zauzet stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga, cijeneći da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. svibnja 2019. te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prigovor zastare nije osnovan.

              Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa tužitelju dosuđuje zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli ništetne te da tužitelju pripada pravo na restituciju preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

Naime, imajući u vidu direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, zbog čega je sud u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan

 

za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije pružio dokaze da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje tog ugovora, to je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pravo Europske Unije nije bilo dio pravnog sustava Republike Hrvatske, ista je kao potpisnica sporazuma o pridruživanju bila u obvezi prane norme tumačiti u duhu pravne stečevine EU.

Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj, kao potrošač, bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplato po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.  Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača

Valja istaknuti da iako je valutna klauzula izričito dopuštena čl. 22. st. 1. ZOO-a, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude navodi tuženika, s obzirom da iako je odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule, takva ugovorna odredba nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ.

Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Naime, konverzija kredita obavljena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

Odredbama ZID ZPK-a, a niti aneksom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi

 

kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na  temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja aneksa ugovora dostavljen tužitelju spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita.

Stoga, prema stavu ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom aneksu ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

Suprotno stavu tuženika, takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 14. ožujka 2019., Z. D. protiv E. B. H. Z..,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni

 

ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv I. B.,S., C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF, kako to pravilno  zaključuje prvostupanjski sud.

Međutim, prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi nije vodio računa o iznosu preplate koji je tužitelju priznat prilikom konverzije kredita, a koji iznos proizlazi iz sklopljenog aneksa ugovora i na koji jasno ukazuje nalaz vještaka financije struke, koji je nalaz sačinjen sukladno nalogu suda.

Iz predmetnog aneksa ugovora te nalaza vještaka proizlazi da je temeljem konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 24.750,90 kn, a koji iznos se trebao koristiti za namirenje budućih mjesečnih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru koji će dospijevati nakon sklapanja aneksa, na način da se kod plaćanja budućih anuiteta iznos 50% anuiteta namiruje pretplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. No, prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu za isplatu nije vodio računa o utvrđenom iznosu preplate na temelju konverzije kao odlučnoj činjenici.

Naime, ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, kako to proizlazi iz sadržaja aneksa ugovora, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a.

Budući da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije vodio računa o aneksom ugovora utvrđenoj preplati, kao niti o nalazu vještaka financijske struke, činjenično je stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te je prihvaćanjem žalbe

 

tuženika pozivom na čl. 370. ZPP-a valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku, prvostupanjski će sud upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom (utvrditi je li iznos preplate iskorišten za daljnju otplatu prema aneksu ugovora, nadopuniti vještačenje primjenom čl. 172. ZOO-a, dakle primjenom pravila o uračunavanju), nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka pa i o troškovima nastalim u ovom žalbenom postupku.

 

U Rijeci 2. svibnja 2024.

 

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec, v.r.