Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-260/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Klaudije Grubišić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika VF, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 3. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj; 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 - dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: K-57/2025-11 od 12. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana, 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika VF, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: K-57/2025-11 od 12. lipnja 2025., optuženik VF proglašen je krivim, zbog dva kaznena dijela i to kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom – opisano po članku 139. stavak 2. i 3. KZ/11., a kažnjivo po članku 139. stavak 3. KZ/11, te kaznenog djela protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom – opisano po članku 117. stavak 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 117. stavak 2. KZ/11, sve uz primjenu članka 51. KZ/11, te mu je sud utvrdio za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11, uz primjenu članka 48. i 49. stavak 1. točka 5. KZ/11, kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 117. stavka 2. KZ/11, uz primjenu članka 48. i 49. stavak 1. točka 4. KZ/11, kazna zatvora 8 (osam) mjeseci, nakon čega ga je na temelju članka 51. KZ/11, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 (godinu) godinu, s tim da mu je na temelju odredbe članka 56. KZ/11, izrekao uvjetnu osudu tako da se kazna zatvora 1 (jedne) godine na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 4 (četiri) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13,152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24 – dalje: ZKP/08) nalaženo je optuženiku VF u roku od 30 (trideset) dana po pravomoćnosti presude, podmiriti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 400,00 (četiri stotine) eura.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik, po branitelju Antunu Franetoviću, odvjetniku iz Splita, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i okrivljenik oslobodi od optužbe, odnosno podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08, spisi su dostavljeni županijskom državnom odvjetniku u Vukovaru, koji je spise nakon razgledanja vratio sudu.

4. Žalba optuženika VF, nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka niti povredu kaznenog zakona na štetu optuženika.

6. Optuženik prvenstveno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je pri utvrđivanju činjenice da je optuženik prijetio oštećenom ŠF uzeo u obzir iskaz svjedoka DF dan policijskom istražitelju, iako je taj svjedok na raspravi bitno odstupio od sadržaja ranijeg iskaza.

7. Iz razloga pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio isključivo na ranijem iskazu svjedoka DF, već je njegovu dokaznu vrijednost ocijenio u povezanosti s ostalim izvedenim dokazima, osobito s iskazom oštećenog ŠF, iskazima ostalih svjedoka, te okolnostima u kojima se događaj odvijao.

8. Prvostupanjski sud je izričito analizirao razliku između iskaza koji je svjedok DF dao pred policijskim istražiteljem i njegova kasnijeg iskaza pred sudom. Pri tome je zaključio da je iskaz dan neposredno nakon događaja vjerodostojniji, jer je tada svjedok događaj neposredno opažao, dok je na raspravi, nakon proteka vremena, iskazivao da se konkretnih riječi više ne sjeća.

9. Okolnost da je svjedok na raspravi iskazivao drugačije od ranijeg iskaza sama po sebi ne znači da je prvostupanjski sud bio dužan nekritički prihvatiti kasniji iskaz, već je bio dužan ocijeniti razloge zbog kojih prihvaća jedan dio iskaza, a drugi ne prihvaća. Upravo je to prvostupanjski sud učinio. Pri tome je od osobite važnosti da se utvrđenje o sadržaju prijetnji ne temelji samo na ranijem iskazu svjedoka DF.

10. Oštećeni ŠF neposredno je i određeno iskazivao da mu je optuženik uputio riječi kojima mu je prijetio da će ga zaklati nožem, da će njega i njegovu obitelj ubiti iz puške, te da će ih sve pobiti. Njegov iskaz prvostupanjski sud je detaljno analizirao, te ga je ocijenio vjerodostojnim, pri čemu je uzeo u obzir i činjenicu da je ŠF s optuženikom bio u dugotrajnim lošim odnosima. Sud je, međutim, zaključio da njegov iskaz nije posljedica nastojanja da optuženika neosnovano tereti, osobito imajući u vidu da je ŠF izrijekom naveo da ne želi da njegov stric bude kažnjen zatvorskom kaznom.

11. Nadalje, činjenica da je svjedok DF na raspravi iskazao da se više ne sjeća točnih riječi koje je tada čuo ne znači da je njegov raniji iskaz bez ikakve dokazne vrijednosti. Njegovo kasnije prisjećanje, odnosno nedostatak sjećanja nakon proteka vremena, predstavlja okolnost koju je prvostupanjski sud pravilno ocijenio u sklopu cjelokupnog dokaznog materijala.

12. Stoga se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da bi raniji iskaz svjedoka DF predstavljao jedini ili odlučujući dokaz na kojemu se temelji osuda. Takav zaključak ne proizlazi ni iz izreke ni iz obrazloženja pobijane presude. U tom smislu treba razlikovati dokaznu vrijednost ranijeg iskaza od pitanja njegove procesne uporabljivosti. Samo postojanje ranijeg iskaza koji nije dan uz neposrednu nazočnost obrane ne znači automatski da je cijeli postupak nepravičan. Odlučno je je li taj dokaz bio jedini ili odlučujući temelj osude i postoje li drugi dokazi koji ga podupiru.

13. U konkretnom slučaju takvi drugi dokazi postoje, prije svega neposredan i detaljan iskaz oštećenog ŠF, kao i okolnosti događaja koje je prvostupanjski sud cijenio u njihovoj međusobnoj povezanosti. Stoga nije osnovan žalbeni navod o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

14. Optuženik ponavlja svoju obranu da oštećenom ŠF, nije prijetio na način opisan u izreci presude, ukazuje na iskaze članova svoje obitelji, te ističe da prilikom pretrage njegova doma nije pronađeno oružje. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice nakon što je proveo opsežan dokazni postupak i ocijenio svaki dokaz zasebno i u međusobnoj povezanosti.

15. Oštećeni ŠF detaljno je opisao mjesto, vrijeme, povod i sadržaj prijetnji. Njegov iskaz nije ostao bez ikakve potvrde u drugim dokazima. Iz iskaza svjedoka DF proizlazi da je predmetnog dana čuo verbalni sukob između okrivljenika i oštećenog ŠF, dok je iz ostalih dokaza razvidno postojanje dugotrajnog sukoba između obitelji oko imovinskopravnih odnosa i korištenja stepeništa.

16. Okolnost da svjedokinje CF i GF nisu čule konkretne prijetnje ne dovodi u pitanje pravilnost prvostupanjskog zaključka. Iz činjenice da određeni svjedok nije čuo pojedini dio događaja ne proizlazi da taj dio događaja nije postojao, osobito kada je isti svjedok događaj opažao iz drugog položaja i u drugačijem trenutku.

17. Jednako tako, činjenica da prilikom pretrage doma optuženika nije pronađeno vatreno oružje ne isključuje postojanje kaznenog djela prijetnje. Za postojanje tog kaznenog djela nije potrebno da počinitelj u trenutku izricanja prijetnje stvarno posjeduje sredstvo kojim prijeti niti da je dokazano da je imao stvarnu namjeru prijetnju ostvariti. Odlučno je, je li prijetnja, s obzirom na svoj sadržaj i okolnosti u kojima je izrečena, bila ozbiljna.

18. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da riječi kojima se oštećenom prijeti klanjem i usmrćenjem njega i članova njegove obitelji, izrečene u okolnostima dugotrajnog sukoba i uz vikanje i galamu, objektivno predstavljaju ozbiljnu prijetnju.

19. Nije odlučno niti to što oštećeni ŠF nije izrijekom naveo da je osjećao strah. Kod kaznenog djela prijetnje odlučna je objektivna ozbiljnost prijetnje i njezina prikladnost da kod adresata izazove osjećaj straha ili ugroženosti, a ne nužno subjektivni opis njegova emocionalnog stanja. Stoga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da su ostvarena sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. KZ/11.

20. Optuženi osporava zaključak da je upravo on drvenom letvom nanio ozljede oštećenom IF, te ističe da nitko osim oštećenog nije neposredno vidio udaranje letvom.

21. Prvostupanjski sud pravilno je prihvatio iskaz oštećenog IF, koji je detaljno opisao tijek događaja, način na koji mu je optuženi prišao, riječi kojima mu je prijetio, drvenu letvu kojom ga je udarao, te način na koji je rukama štitio glavu. Takav iskaz nije ostao sam za sebe. Njegovu bitnu sadržajnu jezgru potvrđuje nalaz i mišljenje sudskog vještaka za sudsku medicinu.

22. Vještak je utvrdio da su kod oštećenog utvrđene oguljotina kože gornje strane desnog ručnog zgloba, te oguljotina i krvni podljev unutarnje strane lijeve podlaktice, pri čemu je zaključio da takve ozljede odgovaraju djelovanju tupotvrdog predmeta, poput drvene letve, te da po svojoj lokalizaciji predstavljaju obrambene ozljede.

23. Činjenica da je vještak na pitanje obrane naveo da je takva ozljeda u hipotetskom smislu mogla nastati i djelovanjem stisnute šake ne znači da je time utvrđeno da su ozljede doista nastale na taj način. Vještak je, naprotiv, na temelju medicinske dokumentacije i karakteristika ozljeda dao mišljenje koje je prvostupanjski sud osnovano povezao s neposrednim iskazom oštećenika.

24. Jednako tako, okolnost da svjedok DF nije neposredno vidio svaki pojedini udarac ne znači da njegov iskaz nema nikakvu dokaznu vrijednost. On je opisao stanje u kojem je zatekao događaj i neposredne posljedice sukoba, uključujući činjenicu da je vidio optuženika s drvenim predmetom i oštećenika nakon sukoba.

25. Prvostupanjski sud je stoga osnovano ocijenio sve ove dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti. Činjenica da je od optuženika oduzeta upravo drvena letva dodatno se uklapa u iskaz oštećenika o sredstvu kojim je napad izvršen. Žalbeni navodi kojima se nastoji dokazati da je do ozljeda moglo doći na neki drugi način predstavljaju drugačiju ocjenu izvedenih dokaza od one koju je prihvatio prvostupanjski sud. Međutim, sama mogućnost drukčije interpretacije pojedinog dokaza nije dos tatna za zaključak da je prvostupanjski sud činjenično stanje utvrdio pogrešno.

26. Optuženi dalje tvrdi da je oštećeni IF prvi fizički napao njega, udario ga šakom i potom ga davio, zbog čega bi ozljede oštećenika eventualno predstavljale posljedicu njegove samoobrane. Ni ovaj navod ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane presude. Prvostupanjski sud je takvu obranu razmotrio, ali je osnovano nije prihvatio jer nije našao objektivne i uvjerljive dokaze koji bi potvrdili da je oštećeni prvi započeo protupravni napad na optuženika. Naprotiv, prihvaćeni iskaz oštećenog IF, poduprt nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka, upućuje na zaključak da je upravo optuženika započeo napad drvenom letvom.

27. Sama okolnost da je svjedokinja MF iskazivala o davljenju optuženika ne može dovesti do zaključka da je takav događaj prethodio napadu letvom, niti da je postupanje optuženika predstavljalo nužnu obranu. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio taj iskaz u vezi s ostalim dokazima. Prema tome, nisu ostvarene pretpostavke za primjenu instituta nužne obrane.

28. Nije osnovan niti žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud nejednako vrednovao iskaze svjedoka. Prvostupanjski sud nije odbio iskaze svjedoka koji su iskazivali u korist optuženika samo zbog njihova obiteljskog odnosa s optuženikom, već je naveo konkretne razloge zbog kojih njihove iskaze ne prihvaća, odnosno zbog kojih ih prihvaća samo u pojedinim dijelovima. Posebno je obrazloženo da su pojedini iskazi bili proturječni drugim dokazima, osobito sudsko-medicinskom vještačenju i međusobno utvrđenim činjenicama.

29. S druge strane, iskazi oštećenika ŠF i IF prihvaćeni su nakon njihove usporedbe s ostalim izvedenim dokazima. Činjenica da su oštećenici bili u lošim odnosima s optuženikom sama po sebi ne čini njihove iskaze nevjerodostojnima, već je riječ o okolnosti koju je sud dužan uzeti u obzir, što je prvostupanjski sud i učinio.

30. Stoga žalitelj, osporavajući ocjenu vjerodostojnosti svjedoka, zapravo daje vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, koja nije dostatna da bi se utvrdilo postojanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

31. Žalitelj općenito ističe i povredu kaznenog zakona, ali ne navodi konkretno koju bi odredbu kaznenog zakona prvostupanjski sud pogrešno primijenio. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj sud nije našao povredu kaznenog zakona na štetu optuženika iz članka 469. ZKP/08. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe članka 139. stavka 3. i članka 117. stavka 2. KZ/11, kao i odredbu članka 51. KZ/11.

32. Nije osnovana niti žalba zbog odluke o kazni.

33. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti relevantne za izbor i odmjeravanje kazne. Kao olakotne okolnosti uzeo je u obzir raniju neosuđivanost optuženika, protek vremena od počinjenja kaznenih djela, činjenicu da u tom razdoblju nije počinio nova kaznena djela, njegovu visoku životnu dob , te zdravstveno stanje. Kao otegotnu okolnost pravilno je cijenio izraženu netrpeljivost prema oštećenicima.

34. Imajući u vidu navedene okolnosti, prvostupanjski sud je za oba kaznena djela utvrdio kazne ispod odnosno na donjoj granici zakonom propisanih kaznenih okvira primjenom odredaba o ublažavanju kazne, potom izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te opravdano zaključio da se svrha kažnjavanja može ostvariti i bez njezina izvršenja.

35. Izrečena uvjetna osuda, uz rok provjeravanja od četiri godine, primjerena je težini počinjenih kaznenih djela, stupnju krivnje, okolnostima počinjenja i osobnim okolnostima optuženika. Nisu utvrđene okolnosti koje bi opravdavale blažu sankciju od one koju je već izrekao prvostupanjski sud.

36. Pravilna je i odluka o troškovima kaznenog postupka.

37. Prvostupanjski sud je, imajući u vidu trajanje i složenost postupka , te imovinske prilike optuženika, pravilno primijenio odredbe članka 145. i članka 148. ZKP/08 , te mu naložio podmirenje troška sudsko-medicinskog vještačenja u iznosu od 350,00 eura i paušalnog iznosa troškova postupka.

38. Slijedom svega navedenog, ovaj sud nalazi da žalbeni navodi nisu osnovani, da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio kazneni zakon, te pravilno odlučio o kazni i troškovima postupka.

39. Budući da nisu utvrđene niti povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Bešenski