Poslovni broj: Us I-1483/2026-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R I J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sucu Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužiteljice HA iz [adresa], vlasnice obrta za ugostiteljstvo " [obrt]", OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Mladenu Oštro, odvjetniku u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 3/I, protiv tuženika, Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Zrinsko-Frankopanska 60, zastupanog po opunomoćenicima ČA i ĐA, višim inspektorima i zaposlenicima tuženika, radi naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (u daljnjem tekstu naknada s obilježjem naknade za koncesiju), nakon neposredne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2026. godine, u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/35, URBROJ: 513-02-8008/21-26-1 od 13. svibnja 2026. godine.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

1. Odgađa se izvršenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/35, URBROJ: 513-02- 8008/21-26-1 od 13. svibnja 2026. godine, do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

2. Izdaje se privremena mjera kojom se tuženiku zabranjuje provođenje ovrhe na temelju rješenja o ovrsi, KLASA: UP/I-415-03/26-20/329, URBROJ:513- 02-8010/34-26-1 od 28. srpnja 2026. godine i donošenje te provođenje bilo kojih daljnjih radnji prisilne naplate potraživanja prema rješenju Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26- 07/35, URBROJ: 513-02-8008/21-26-1 od 13. svibnja 2026. godine, do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Upravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-471- 01/26-07/35, URBROJ: 513-02-8008/21-26-1 od 13. svibnja 2026. godine tužiteljica je u bitnom navela: da ugostiteljsku djelatnost obavlja u ugostiteljskom objektu bistro u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Ispostava Korčula od 12. srpnja 2012. godine utvrđeno da navedeni ugostiteljski objekt ispunjava minimalne uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a da je u samom rješenju izričito navedeno da se usluživanje vrši i na vanjskom natkrivenom uslužnom prostoru – terasi; da je u obrazloženju navedenog rješenja od 12. srpnja 2012. godine izričito navedeno da je u postupku priložen dokaz da je građevina izgrađena prije 15. veljače 1968. godine, a da Elaborat o utvrđivanju starosti objekta, koji je izradio stalni sudski vještak za graditeljstvo Milan Roso, zaključuje da je prizemni objekt izgrađen na dijelu kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izgrađen prije 15. veljače 1968. godine. Isto tako tužitelj navodi da su elaboratu priložene i ovjerene izjave svjedoka prema kojima je objekt sagrađen odnosno dovršen između 1959. i 1962 godine; da dostavljena sudska praksa ističe da sama okolnost što je određeno zemljište upisano kao dobro u općoj uporabi ne znači da se doista radi o takvu dobru ako se faktično ne koristi kao javno dobro, te da i samo dio čestice može izgubiti svojstvo općeg dobra, dok drugi dio može ostati u tom režimu; da je predmetna čestica 6165 k. o. [katastarska općina] na kojoj je položen predmetni objekt je slijepo i paušalno upisana kao "Morska obalina – pomorsko dobro", te kao dokaz apsurdnosti cijelog upisa dostavlja posjedovni list br. 18417 k. o. [katastarska općina] u kojem je kao vlasnik upisanih nekretnina za cijelo (1/1) upisano - Pomorsko dobro, a u predmetnom posjedovnom listu su upisane brojne nekretnine – stambene i druge zgrade, položene u Splitu u Vukovarskoj, Krležinoj, Paraćevoj i dr. ulicama, koje su kilometrima udaljene od mora. Navodi se da u konkretnom predmetu tuženik nije dokazao da za predmetnu lokaciju postoji individualizirano utvrđenje granice pomorskog dobra, niti je iz osporenog rješenja razvidno da je provedena analiza svih elemenata koje zakon propisuje za određivanje granice; da sama činjenica formalnog upisa nekretnine kao pomorskog dobra nije dostatna u situaciji kada ZPDML, sam razlikuje pitanje statusa nekretnine po samom zakonu od pitanja utvrđenja granice kopnenog pojasa pomorskog dobra i kada za konkretan objekt postoji ozbiljna dvojba je li uopće u neposrednoj vezi s morem na način iz članka 6. ZPDML-a. Navodi da tuženik nije proveo geodetsko vještačenje niti je predočio rješenje o utvrđenju granice pomorskog dobra iz kojeg bi se moglo nedvojbeno zaključiti obuhvaća li predmetna linija upravo sporni objekt i terasu; da tuženik nije razmotrio ni činjenicu da elaborat o starosti objekta utvrđuje njegovu izgrađenost prije 15. veljače 1968. godine, niti je valjano ocijenio značaj rješenja iz 2007. godine kojim je istoj lokaciji država odobrila obavljanje ugostiteljske djelatnosti uz korištenje natkrivene terase; da je rješenjem iz 2007. godine utvrđeno ispunjavanje minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u predmetnom objektu; da je slijedom navedenog tužiteljica mogla legitimno očekivati da posluje u navedenom objektu; da nije prihvatljivo da država bez prethodnog jasnog i zakonskog rješenja granice pomorskog dobra, statusa objekta i odnosa prema postojećim privatnopravnim interesima, naknadno potpuno promjeni pravnu kvalifikaciju iste lokacije i istu djelatnost sankcionira kao nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije; da se navedenim postupanjem tuženika ozbiljno pogađa načelo pravne sigurnosti, predvidivosti i razmjernosti; da se osporeno rješenje temelji na članku 89. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 69/17. i 107/20, dalje: ZoK-a), prema kojemu se osobi koja djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije može utvrditi posebna naknada. Međutim, da primjena navedene odredbe pretpostavlja da je nedvojbeno utvrđeno da se na konkretnoj i individualiziranoj lokaciji doista radi o djelatnosti koja se smije obavljati samo na temelju koncesije; da u konkretnom slučaju navedena pretpostavka nije dokazana jer nije individualizirano utvrđena granica pomorskog dobra, nije provedena geodetska analiza položaja objekta. Ako status i obuhvat pomorskog dobra za predmetni objekt i terasu nisu prethodno pouzdano utvrđeni da nije moguće zakonito zaključiti da je tužiteljica obavljala onu vrstu djelatnosti koja bez koncesije nužno aktivira članak 89. ZOK-a. Tužitelj navodi da osporeno rješenje najprije utvrđuje posebnu naknadu s obilježjem naknade za koncesiju (stalni i promjenjivi dio) a zatim dodatno oduzima imovinsku korist, sve na temelju istog poslovanja i u istom razdoblju: da ovakav pristup je izrazito strog i da je konfiskatoran jer se na istoj činjeničnoj osnovi istodobno izriče i posebna novčana obveza (koncesijska naknada) i oduzima gotovo cjelokupan prihod ostvaren poslovanjem; da tuženik nije uvjerljivo objasnio zbog čega je u konkretnom predmetu bilo nužno kumulirati oba instrumenta, te da nije obrazložio razmjernost takvog zahvata u okolnostima u kojima status pomorskog dobra nije prethodno individualizirano razjašnjen; da je osporenim rješenjem počinjena povreda načela razmjernosti; da predmetnom rješenju tuženika nedostaje obrazloženje jer je rješenje moralo sadržavati potpuno i uvjerljivo svih odlučnih činjenica i pravnih razloga; da u rješenju nisu na zadovoljavajući način razmotreni tužiteljevi navodi i nepostojanju individualizirano utvrđene granice pomorskog dobra, starosti i naravi objekta, značenju rješenja iz 2007. godine, faktičnoj uporabi nekretnine dr. Tužbenim zahtjevom je zatraženo da se poništi osporeno rješenje tuženika od 13. svibnja 2026. godine.

2.Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod obrazloženja osporenog rješenja. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je u postupku poreznog nadzora nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica u razdoblju od 01.1. 2024. do 24. 9. 2025 godine obavljao gospodarsku djelatnost u ugostiteljskom objektu ukupne površine 141 m2, a koji objekt se sastoji od čvrstog objekta i pripadajuće terase i da je u cijelosti položen na kat. čest. Br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za koju je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige (broj uloška [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina] od 19. studenog 2025. godine utvrđeno da je u prvi odjeljak A upisano "MORSKA OBALINA", a u B vlastovnica "POMORSKO DOBRO"; da je provedenim nadzorom utvrđeno da se ugostiteljska djelatnost obavlja u čvrstom objektu u kojem se nalazi kuhinja i na natkrivenoj terasi koja je smještena uz more te terasi koja se nalazi na etaži ispod natkrivene terase objekta koja dijelom prelazi rub gornje etaže terase i koja je položena na stijene morske obale; da je za obavljanje gospodarske djelatnosti u navedenom ugostiteljskom objektu smještenom na pomorskom dobru u navedenom razdoblju, tužitelj nije imao sklopljen Ugovor o koncesiji, čime je postupio protivno odredbi članka 12. stavak 1. ZoK-ai; da je Općinsko Vijeće Općine Orebić na sjednici održanoj 16. ožujka 2026. godine (nakon nadziranog razdoblja), Odluku o dozvoli na pomorskom dobru (lokacija broj 88 Potomje – Dingač, Ispred Restorana Matuško), čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] donijelo, koja odluka je donijeta po Javnom natječaju za dodjelu dozvola na pomorskom dobru na području Općine Orebić koji je objavljen 30. siječnja 2026. godine, na kojem je tužitelj bio jedini prijavitelj; da iz navedenog proizlazi da je tužitelj unatoč tužbenim navodima da se njegov ugostiteljski objekt ne nalazi na pomorskom dobru, se je prijavio na Javni natječaj za dodjelu dozvola na pomorskom dobru za predmetnu lokaciju. Tuženik je osporio tužbeni navod da se predmetni ugostiteljski objekt ne nalazi na pomorskom dobru pozvavši se na spisu priloženi Izvadak iz zemljišne knjige. Tuženik se je očitovao na tužbeni navod da tuženik nije proveo geodetsko vještačenje, niti predočio rješenje utvrđenju granice pomorskog dobra iz kojeg bi se moglo nedvojbeno zaključiti obuhvaća li predmetna linija upravo sporni objekt i terasu, te da nije razmotrio činjenicu da elaborat o starosti objekta utvrđuje njegovu izgrađenost prije 15 veljače 1968. godine. I da nije valjano ocijenio značaj rješenja iz 2007. godine. U odnosu na navedeni tužbeni navod tuženik je istakao da za donošenje predmetnog rješenja nije bilo potrebno provoditi geodetsko vještačenje, niti pribavljati rješenje o utvrđenju granice pomorskog dobra, budući da je tuženik u upravnom postupku raspolagao dostatnim dokazima na temelju kojih je pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice; da je činjenično stanje utvrđeno na temelju službenih evidencija, dokumentacije prikupljene tijekom postupka te neposredno utvrđenog stanja, pri čemu nije postojala dvojba koja bi zahtijevala provođenje geodetskog vještačenja; da činjenica da je predmetni objekt izgrađen prije 15. veljače 1968 godine nije odlučna za zakonitost osporenog rješenja; da tužitelj pogrešno pridaje odlučujući značaj rješenju od 12. srpnja 2007. godine, jer isto rješenje ne zamjenjuje koncesiju, već se tim rješenjem uređuju uvjeti za obavljanje gospodarske djelatnosti; da samo postojanje istog rješenja ne dokazuje zakonitost korištenja pomorskog dobra, niti može predstavljati pravnu osnovu za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru; da je tužiteljica morala bit upoznata sa pravnim statusom nekretnine odnosno da se ista nalazi na pomorskom dobru jer se predmetna nekretnina u kojoj se u nadziranom razdoblju obavljala ugostiteljska djelatnost nalazi uz more, na morskoj obali i donja terasa je položena na stijene morske obale a da je iz zemljišno knjižnog izvatka vidljivo da je za predmetnu česticu na kojoj se objekt nalazi upisano POMORSKO DOBRO 1/1.; da sama činjenica da tužiteljica obavlja gospodarsku djelatnost na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama upisana kao pomorsko dobro predstavlja dostatnu osnovu za zaključak da se gospodarska djelatnost obavlja bez pravne osnove; da je predmetna nekretnina 2012. godine upisana u zemljišne knjige kao pomorsko dobro sukladno tada važećem Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama (NN br. 158/03) te da takav zemljišnoknjižni upis proizvodi pravne učinke sve dok nije izmijenjen ili brisan u zakonom propisanom postupku te predstavlja službenu javnu evidenciju na koju su tijela javne vlasti ovlaštena i dužna temeljiti svoje odluke. Tuženik se je očitovao na tužbeni navod kojim se ukazuje da se rješenjem tužiteljici određuje koncesijska naknada te istodobno oduzima cjelokupni prihod ostvaren poslovanjem, pritom se pozvavši na članak 11. Općeg poreznog zakona te članak 89. ZoK-a. Tuženik je predložio da se odbije tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje osporenog rješenja tuženika.

3.Osporenim rješenjem tuženika od 13. svibnja 2026. godine, u točki I.1. (1.1 do 1.8). izreke rješenja tužitelju je utvrđena obveza naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblja od 01. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024. godine te razdoblje od 01. siječnja 2025. do 24. rujna 2025. godine (stalni dio i promjenjivi dio), te kamate te zbog neplaćene naknade u iznosu od 25.936,84 eura. Točkom II. izreke rješenja utvrđuje se i oduzima imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez ugovora o koncesiji u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 24. rujna 2025. godine u iznosu od 243.089,52 eura. Točkom III. izreke rješenja naložena je uplata utvrđene naknade i kamata. Ostalim točkama izreke rješenja naloženo je da tužitelj obračun daljnje kamate, provede odgovarajuća knjiženja, da rješenje izvrši u roku od 8 dana od dana dostave rješenja, uz upozorenje da u slučaju neizvršene uplate po rješenju, da će se naplata izvršiti ovrhom, a da tužba izjavljena protiv rješenja ne odgađa izvršenje istog.

4.Opunomoćenik tužiteljice je dana 14. kolovoza 2026. godine dostavio podnesak kojim je zatražio da sud rješenjem odredi da tužba ima odgodni učinak i da se odgađa izvršenje rješenja tuženika KLASA: UP/I-471-01/26-07/35, URBROJ: 513- 02-8008/21-26-1 od 13. svibnja 2026. godine, te da izda privremenu mjeru kojom se tuženiku zabranjuje provođenje i nalaže obustava svih radnji prisilne naplate po rješenju o ovrsi KLASA: UP/I-415-03/26-20/329, URBROJ:513-02-8010/34-26-1 od 28. srpnja 2026. godine i donošenje te provođenje bilo kojih daljnjih radnji prisilne naplate potraživanja prema rješenju Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/35, URBROJ: 513-02-8008/21-26- 1 od 13. svibnja 2026. godine, do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora, uključujući i nalog Financijskoj agenciji za pljenidbu i prijenos novčanih sredstava s računa tužiteljice, te se nalaže tuženiku da o izdanoj privremenoj mjeri bez odgode obavijesti Financijsku agenciju radi povlačenja odnosno neizvršavanja naloga za pljenidbu, sve do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora. Navedeni prijedlog je tužiteljica do donošenja presude posebnim podneskom dopunila i potkrijepila dokazima.

5.Opunomoćenik tužiteljice je dana 16. rujna 2026. godine dostavio podnesak sa prilozima kojim je dopunio prijedlog da sud donese rješenje o odgodnom učinku tužbe i izdavanje privremene mjere te priložio dokaze kojima potkrjepljuje svoje navode da je u konkretnom slučaju opravdano da se odgodi izvršenje osporenog rješenja odnosno da tuženik ne poduzima radnje koje bi bile usmjerene na prisilnu naplatu obveze utvrđene predmetnim rješenjem tuženika. U istom podnesku je istaknuto da je tuženik nakon podnošenja tužbe donio rješenje o ovrsi od 28. srpnja 2026. godine kojim traži prisilnu naplatu duga u ukupnom iznosu od 269.510,07 eura, koja obveza je tužiteljici utvrđena predmetnim rješenjem koje se osporava tužbom. Navodi se da je tužiteljica vlasnica obrta predmetnim a da se radi o sezonskom ugostiteljskom obrtu koji posluje u razdoblju od lipnja do rujna , te navodi podatke o ostvarenim primicima, izdacima u razdoblju od 2019. do 2025. godine, za što prilaže dokaze (prijave poreza na dohodak za navedene godine); da iz iznijetih podataka proizlazi da je tužiteljičin obrt u sedam godina poslovanja ostvario ukupan promet od 625.672,61 eura, uz ukupne izdatke od 508.738,04 eura te ukupan dohodak (dobitak) u iznosu od 116.934,57 eura što prosječno godišnje 16.704,94 eura. U navedenom podnesku je iznio podatke o broju zaposlenik radnika u obrtu tužiteljice te iznos bruto plaća, a prema tim podacima proizlazi da je u 2025. godini u obrtu bilo zaposleno sedam radnika tijekom sezone; da tužiteljica redoviti podmiruje sve javne obveze te navodi podatke za predmetno sedmogodišnje razdoblje. Navodi se da tužiteljica ne raspolaže nekretninama koje bi mogle poslužiti kao osiguranje naplate predmetnog duga, a da isto proizlazi iz Uvjerenja Državne geodetske uprave od 14. rujna 2026. godine, koji se prilaže kao dokaz. Navodi se da je tužiteljica samohrana majka i da brine o djetetu od 2 godine, te u vezi s time prilaže rodni list za dijete; da su prihodi navedenog obrta tužiteljici jedini izvor sredstava za život nje i djeteta; da iznos utvrđene obveze je veći od dvostrukog dohotka koji je obrt ostvario u cijelom sedmogodišnjem poslovanju i da odgovara iznosu šesnaest godina prosječne godišnje dobiti; da bi naplata utvrđenog duga dovela do blokade poslovnog računa i potpunog prestanka rada, nemogućnosti isplate plaća radnicima i nemogućnost podmirenja doprinosa, nemogućnost podmirenja obveza prema dobavljačima te prekida nabave, nemogućnost podmirenja tekućih javnih davanja; da bi sve navedeno imalo za posljedicu prestanak rada obrta kao jedinog izvora sredstava za život tužiteljice i djeteta; da naknadnim mogućim uspjehom u ovom upravnom sporu se ne bi moglo vratiti izgubljeno; da odgoda izvršenja osporenog rješenja i izdavanje privremene mjere nisu protivne javnom interesu, što se obrazlaže.

6.Sud je u predmetu održao glavnu raspravu na koju je pozvao stranke te im omogućio da iznesu svoje stavove i da se očituju o stavovima protivne stranke. Na ročištu od 11.rujna 2026. godine zamjenik opunomoćenika tužitelja je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva te prijedloga za donošenje odgodnog učinka i privremene mjere. Naveo je da je tužiteljica u međuvremenu od nadležnog Ministarstva pribavio potvrdu (e-mail) da je za predmetnu česticu u tijeku utvrđivanje stvarne granice pomorskog dobra, a da je u vezi s time pribavljen i geodetski elaborat sa pripadajućim skicama, koordinatnim točkama, koji elaborat je izradio ovlašteni geodet prema nalogu Dubrovačko-neretvanske županije, sa prijedlogom utvrđenja granice pomorskog dobra, prema kojem prijedlogu će predmetni objekt tužiteljice izostavljen iz pomorskog dobra. S obzirom na navedeno da je izvjesno očekivati utvrđenje upravo predložene granice pomorskog dobra, a samim time ukoliko tako bude prihvaćeno i na navedeni način bude utvrđena granica pomorskog dobra, da predmetno rješenje tuženika bi bilo ništavno jer nema ostvarenja bića djela koje se tužiteljici stavlja na teret. Predložio je da se prekine ovaj upravni spor dok se pravomoćno ne utvrdi granica na pomorskom dobru na navedenom dijelu, navodeći da je utvrđivanje granice na pomorskom dobru je prethodno pitanje za rješavanje ove upravne stvari.

Opunomoćenici tuženika su iskazali da u cijelosti ostaju kod svih navoda iz odgovora na tužbu te osporenog rješenja.

Sud je odbio prijedlog da se prekine upravni spor do pravomoćnog utvrđivanja granice na pomorskom dobru na predmetnom dijelu, jer je ocijenjeno da nema zakonske osnove za prekid ovog upravnog spora.

7.U dokaznom postupku pregledana je tužba, osporeno rješenje od 13. svibnja 2026.godine, odgovor na tužbu, podnesak opunomoćenika tužiteljice od 14. kolovoza 2026. godine, te se pregledao sudski spis i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

8.Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je osporenim rješenjem zakonito tužiteljica za razdoblja 2024. te razdoblje od 01.01. do 24.9.2025. godine obvezana na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ( stalni dio i promjenjivi dio) te kamate, u iznosima navedenim u rješenju.

10.Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split kod tužiteljice kao vlasnice obrta za ugostiteljstvo, [adresa], obavilo carinski obavljanja djelatnosti za koju je potrebna koncesija, za razdoblje od 01. siječnja 2024. do 24. rujna 2025. godine, o čemu je sastavljen zapisnik od 23. ožujka 2026. godine, na koji je tužitelj izjavio prigovor.

11.Među strankama je prvenstveno sporno da li je tuženik zakonito proveo postupak, zakonito utvrdio sve činjenice bitne za donošenje predmetnog rješenja i da li je tužitelju zakonito utvrđena obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju za navedeno razdoblje i u iznosima navedenim u rješenju.

12.Člankom 12. stavak 1. ZoK-a, propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dane koncesije.

13.Člankom 89. st. 1. ZoK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Prema stavku 6. istog članka utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

Stavkom 7. istog Zakona propisano je da ako posebnim propisom nije drugačije propisano, imovinska korist ostvarena nezakoniti obavljanjem djelatnosti oduzet će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procijeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

14.Prema stanju spisa proizlazi da su ovlašteni carinski službenici obavili očevid kod tužiteljice, vlasnice obrta za ugostiteljstvo " [obrt]", [adresa], koji objekt se nalazi na kat. čest. Br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] o čemu je sastavljen Zapisnik. Neposrednim nadzorom ovlaštenih carinskih službenika utvrđeno je da se ugostiteljska djelatnost obavlja na terasi površine cca 120 m2, koja je smještena uz more a da se ista prema javno dostupnim podacima nalazi na kat. čest. Br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Uvidom u neslužbeni Izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Dubrovniku, Zemljišnoknjižnog odjela Korčula za k. o. [katastarska općina], utvrđeno je da je u dijelu A Posjedovnica, prvi odjeljak za kat. čest. Br. [katastarska čestica] upisana oznaka zemljišta "Morska obalina", a u B Vlastovnica – vlasnički dio 1/1 Pomorsko dobro. Također proizlazi da je na traženje tuženika Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, Zemljišnoknjižni odjel Korčula dostavio Izvadak iz zemljišne knjige, k. o. [katastarska općina] iz kojeg je razvidno da je za kat. Čest. [katastarska čestica] pod A Posjedovnica, Prvi odjeljak upisano "Morska Obalina", a u B Vlastovnica, vlasnički dio 1/1 Pomorsko dobro. Dakle, u postupku nadzora je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica u nadziranom razdoblju obavljala gospodarsku djelatnost u ugostiteljskom objektu ukupne površine 141 m2, a koji objekt se sastoji od čvrstog objekta i pripadajuće terase i da je u cijelosti položen na kat. čest. Br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za koju je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige (broj uloška [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina] od 19. studenog 2025. godine utvrđeno da je u prvi odjeljak A upisano "MORSKA OBALINA", a u B vlastovnica "POMORSKO DOBRO";

15.Tijekom nadzora od tužiteljice je zatražena dostava podataka o površini ugostiteljskog objekta koja se koristila za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u razdoblju od 01.01.2024. do 24.9.2025. godine. Tužiteljica je dostavila izjavu o površinama te je navela da površina terase gore iznosi 100 m2, površina terase dolje da iznosi 24 m2, a površina kuhinje da iznosi 17 m2.

Slijedom navedenog utvrđeno je da se priprema jela i napitaka obavljala u čvrstom objektu površine 17 m2 dok se usluživanje jela, pića i napitaka odvijalo na vanjskoj natkrivenoj terasi istog objekta površine 100 m2 i terasi koja se nalazi na etaži ispod natkrivene terase objekta čija površina je 24 m2, te da ista prelazi rub gornje etaže i koja je položena na stijene morske obale.

Slijedom navedenog je utvrđeno da ukupna površina pomorskog dobra koju je tužiteljica zauzela i na kojoj je obavljala djelatnost pripreme i usluživanja jela, pica i napitaka iznosi 141 m2 (17m2+100 m2 +24 m2).

16.Nadzorom je utvrđeno da se ugostiteljska djelatnost obavlja u čvrstom objektu u kojem se nalazi kuhinja i na natkrivenoj terasi koja je smještena uz more te terasi koja se nalazi na etaži ispod natkrivene terase objekta koja dijelom prelazi rub gornje etaže terase i koja je položena na stijene morske obale.

17.U postupku je temeljem uvida u Registar koncesija, da tužiteljica za nadzirano razdoblje nije imala sklopljen Ugovor o koncesiji s Dubrovačko- neretvanskom županijom. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica u nadziranom razdoblju u navedenom ugostiteljskom objektu obavljala ugostiteljsku djelatnost pripreme i usluživanja jela, napitaka i pića, za obavljanje koje djelatnosti je potrebna koncesija, obavljala istu djelatnost bez dane koncesije, čime je postupila protivno članku 12. stavak 1. ZoK-a.

18.Iako tužiteljica tužbenim navodima ne prihvaća zemljišnoknjižni upis za predmetnu čest. 6165 k. o. [katastarska općina] i osporava da se radi o pomorskom dobru, prema podacima spisa proizlazi da je sama tužiteljica podnijela prijavu po Javnom natječaju za dodjelu dozvola na pomorskom dobru koji je objavljen 30. siječnja 2026. godine (nakon nadziranog razdoblja), za označenu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] o čemu je Općinsko Vijeće Općine Orebić donijelo odluku, koja činjenica sama po sebi ukazuje da i je i tužiteljica bila svjesna da je predmetna nekretnina na kojoj se nalazi ugostiteljski objekt - Pomorsko dobro , kako je u upisano zemljišnoj knjizi, što tuženik ističe u osporenom rješenju i odgovoru na tužbu.

Pravilno prema ocijeni suda tuženik ističe da za donošenje predmetnog rješenja nije bilo potrebno provoditi geodetsko vještačenje, niti pribavljati rješenje o utvrđenju granice pomorskog dobra, budući da je tuženik u upravnom postupku raspolagao dostatnim dokazima na temelju kojih je pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice 19.Činjenično stanje u konkretnom slučaju je utvrđeno na temelju službenih evidencija, dokumentacije prikupljene tijekom postupka, tj. podataka iz zemljišne knjige za predmetnu čest. 6165 k. o. [katastarska općina] i pribavljenom Izvatku iz zemljišne knjige, te neposredno utvrđenog stanja, obzirom da su ovlašteni carinski službenici imali neposredan uvid na licu mjesta, tako da nije postojala dvojba koja bi zahtijevala provođenje geodetskog vještačenja.

20.Tužbeni navod koji se odnosi na vrijeme izgradnje objekta u kojem je tužiteljica obavljala ugostiteljsku djelatnost i da je predmetni objekt izgrađen prije 15. veljače 1968 godine nije odlučna za zakonitost osporenog rješenja.

21.Tužiteljica pogrešno pridaje odlučujući značaj rješenju od 12. srpnja 2007. godine, jer isto rješenje ne zamjenjuje koncesiju, već se tim rješenjem uređuju uvjeti za obavljanje gospodarske djelatnosti; da samo postojanje istog rješenja ne dokazuje zakonitost korištenja pomorskog dobra, niti može predstavljati pravnu osnovu za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru.

22.Iz zemljišnoknjižnog izvatka je vidljivo da je za predmetnu česticu upisano Pomorsko dobro 1/1, te kako su ovlašteni službenicu neposrednim zapažanjem utvrdili da se nekretnina nalazi uz more, na morskoj obali i da je donja terasa položena na stijene obale, iz čega proizlazi da se radi o pomorskom dobru.

Kako je tužiteljica u nadziranom razdoblju obavljala gospodarsku djelatnost na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama upisana kao pomorsko dobro čini osnovanim utvrđenjem tuženika da se gospodarska djelatnost odnosno ugostiteljska djelatnost u predmetnom objektu obavljala bez pravne osnove što je protivno članku 12. ZoK-a.

23.Sagledavajući sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je tuženik zakonito je tužiteljici sukladno članku 12. stavak 1. i članku 89.ZoK-a, utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju (stalni dio i promjenjivi dio), za nadzirano razdoblje 2024. i 2025.godine, te da je zakonito, sukladno članku 89. stavak 7. ZoK-a utvrđena te se oduzima imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije, u iznosima navedenim u rješenju tuženika.

24.Tuženik je u odgovoru na tužbu dao detaljno i pojedinačno očitovanje po svim tužbenim navodima koje očitovanje tuženika sud u potpunosti prihvata kao osnovano i na zakonu utemeljeno, te stoga ne nalazi razloga da se u obrazloženju po istim navodima sud ponovo očituje, pritom polazeći od načela ekonomičnosti (nema razloga za ponavljanje).

25.Istaći je da je u sličnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, vezano za primjenu odredbi Zakona o koncesijama (čl. 12. i 89.) ovaj sud već donio više presuda u kojima je iznesen istovjetan stav vezano za obvezu plaćanja koncesijske naknade i da su u postupku po žalbi tužitelja te presude potvrđene presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

26.Tužiteljica je u tijeku upravnog spora (na ročištu glavne rasprave) iznijela prijedlog da se ovaj upravni spor prekine dok se pravomoćno ne dovrši postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra na predmetnoj lokaciji. Navedeni prijedlog sud nije prihvatio jer su u ovom upravnom sporu odlučuje o zakonitosti osporenog rješenja kojim je tužiteljici utvrđena obveza radi nezakonitog obavljanja gospodarske (ugostiteljske) djelatnosti na pomorskom dobru, bez koncesije za razdoblja 2004. i 2005. godine. Sama činjenica je se vodi postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra na predmetnoj lokaciji pa i činjenica da je od nadležnog tijela kao podloga izrađen elaborat (prema kojem predmetna čestice ne bi bila na pomorskom dobru), po ocijeni suda ne daju osnove za prekid upravnog spora, s obzirom da bi se granica pomorskog dobra trebala utvrditi naknadno – u budućnosti, da se ne zna točno kada niti na koji način bi se utvrdila granica pomorskog dobra. Sud ovu upravnu stvar treba riješiti s obzirom na stanja kako je bilo u vrijeme obavljanja nadzora.

27.Predmetna nekretnina je 2012. godine upisana u zemljišne knjige kao pomorsko dobro upisana zakonito, sukladno tada važećem Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama (NN br. 158/03), te takav zemljišnoknjižni upis proizvodi pravne učinke sve dok nije izmijenjen ili brisan u zakonom propisanom postupku te predstavlja službenu javnu evidenciju na koju su tijela javne vlasti ovlaštena i dužna temeljiti svoje odluke.

28.Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

29.Prijedlog za odgodu izvršenja osporenog rješenja (određivanje odgodnog učinka tužbe), i da se izda privremena mjera kojom se zabranjuje tuženiku poduzimanje bilo kakvih radnji u svrhu prisilne naplate potraživanje i da odustane od započetih radnji, do pravomoćnog okončanja upravnog spora, je osnovan.

30.Odredbom članka 42. stavak 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je za to zakonom propisano. Stavkom 2. istog članka propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Stavkom 3. istog članka propisano je je da sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki. Stavkom 4. istog članka propisano je da o odgodnom učinku tužbe i privremenoj mjeri sud odlučuje rješenjem. Stavkom 5. istog članka propisano je da se protiv rješenja o odgodnom učinku i privremenoj mjeri može izjaviti žalba. Stavkom 6. istog članka propisano je da odgodni učinak tužbe i privremene mjere vrijede do pravomoćnog okončanja spora ili drugačije odluke suda.

31.Imajući u vidu citirane odredbe Zakona, navode stranke iznijete u tužbi u odnosu na razloge za određivanje privremene mjere kao i cjelokupnu dokumentaciju priloženu u spisu predmeta, Sud smatra da je prijedlog za odgodu izvršenja osporenog rješenja (odgodni učinak tužbe), te prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom se tuženiku zabranjuje poduzimanje radnji radi prisilne naplate odnosno da odustane od takvih poduzetih radnji, do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora, sud ocjenjuje osnovanim, budući da je tužiteljica priloženim dokazima učinila vjerojatnim na dostatnom stupnju vjerojatnosti, da bi mu izvršenjem predmetnog rješenja tuženika odnosno poduzimanjem radnju usmjerenim na prisilnu naplatu duga, nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, u vidu blokade poslovnog računa obrata, prestanka rada obrta, nemogućnosti isplate plaća zaposlenicima, podmirivanje obveza prema dobavljačima, podmirivanje obveza po osnovi javnih davanja, te osiguranja egzistencije tužiteljicu i njezino dijete.

Navedena ocjena Suda utemeljena je na dokazima koje je tužiteljica dostavila sudu na okolnost nastanaka štete koja bi joj nastala a koja bi se teško mogla kasnije otkloniti i u slučaju uspjeha u sporu. Naplata javnih davanja- posebne naknade i imovinske koristi je u javnom interesu, odnosno ne naplata i odgoda naplati bi se protivila javnom interesu. Međutim, sagledavajući konkretnu situaciju, sve navode, tj. činjenice i dokaze tužiteljice polazeći od načela razmjernosti sud je ocijenio da bi i naplatu utvrđenog duga od tužiteljice također bila protivna javnom interesu jer nije u javnom interesu da neki obrt koji radi i zapošljava te podmiruje javna davanja, prestaje s radom.

Svakako je istaći da odgodni učinak i određivanje predmetne privremene mjere je privremenog karaktera, do pravomoćnosti odluke u ovom upravnom sporu, te se smatra kako se ovom odlukom neće nanijeti veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci, ovdje tuženiku.

U Splitu 22. rujna 2026.

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istog, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 42. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, Mladenu Oštro, Split, Trg hrvatske bratske zajednice 3/I,

- tuženiku Ministarstvu financija RH, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Zrinsko-Frankopanska 60,

- u spis.