Poslovni broj: Usž-1113/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ISTO Grupa d.d., Zagreb, Nikole Tesle 10, OIB: 78858201330, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 59951999361 , radi ovrhe naknade za uređenje voda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1177/2025-8 od 11. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1177/2025-8 od 11. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/24-02/550, URBROJ: 517-09-2-2-25-2 od 29. siječnja 2025., kojim se odbija žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-03/2023-13/00818, URBROJ: 251-10-30/002-23-1 od 25. srpnja 2023. Potonjim prvostupanjskim rješenjem ovršeniku, ovdje tužitelju, naloženo je podmiriti dugovanje po ovršnom rješenju Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325-08/2020-14/024441, URBROJ: 374-25-6- 20-1 od 24. siječnja 2020., za nekretninu na adresi [adresa] u [adresa] (garažni prostor), u odnosu na razdoblje od 1. siječnja 2021. (dospijeće 15. veljače 2021.) do 4. travnja 2023. (dospijeće 15. svibnja 2023.), u iznosu od 47,04 €/354,42 kn (na ime glavnice) i 3,44 €/25,92 kn (na ime zakonskih zateznih kamata), sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu, držeći pogrešnim stajalište suda da je činjenično stanje u upravnom postupku pravilno utvrđeno te da je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, prema članku 14. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva ("Narodne novine", broj: 153/09., 90/11., 56/13., 119/15., 120/16., 127/17., 66/19. i 36/24.), obveznik naknade za uređenje voda je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine, a što ovdje nije slučaj . Tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine, kako to proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka priloženog uz tužbu, radi čega je nedopustivo da snosi trošak naknade za uređenje voda. Nadalje, vezano uz tražene kamate, upire na članak 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine", broj: 53/20. – dalje u tekstu: Zakon o interventnim mjerama), prema kojem za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ne teku zatezne kamate, a na koju odredbu je tužitelj upirao i u tužbi, ali se sud na isto nije očitovao. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu preinačiti presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev i poništi rješenje tuženika, podredno, ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, u cijelosti ostaje kod navoda iz drugostupanjskog rješenja te predlaže ovom Sudu žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26.-odluka USRH – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

6. Naime, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno je da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojeg proizlazi da je tužitelj utvrđen obveznikom plaćanja naknade za uređenje voda rješenjem Hrvatskih voda od 24. siječnja 2020. (na koje je stavljena potvrda izvršnosti), za nekretninu na adresi u [adresa], u mjesečnom iznosu od 12,68 kn (1,68 €), te da nije platio dužnu naknadu za opisano razdoblje (siječanj 2021. – travanj 2023.), radi čega su se stekli uvjeti za prisilnu naplatu predmetnog duga na način kako je to učinjeno ovdje osporenim rješenjem o ovrsi.

7. Tužitelj žalbom ne dovodi u sumnju pravno odlučne činjenice utvrđene u odnosu na ovrhu dospjelog duga, već zakonitost osporene presude pobija prvenstveno razlozima koji se odnose na vlasništvo predmetne nekretnine, koje pritom osporava. Međutim, takav prigovor nije moguće s uspjehom isticati u postupku ovrhe, imajući u vidu članak 142. stavak 7. ovdje mjerodavnog Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22. i 152/24.), prema kojem se žalbom na rješenje o ovrsi ne može pobijati zakonitost ovršne isprave. Naime, činjenicu da je od 2017. godine vlasnik predmetne nekretnine društvo Industrogradnja d.d. (koju je isticao u žalbi protiv rješenja o ovrsi) tužitelj je imao mogućnost iznositi u žalbi protiv rješenja od 24. siječnja 2020., kojim je utvrđen obveznikom plaćanja naknade za uređenje voda (ovdje ovršne isprave), a što je propustio učiniti.

8. Nije pravno odlučan za ocjenu zakonitosti osporene presude ni prigovor kojim tužitelj osporava zatezne kamate, pri čemu upire na članak 7. Zakona o interventnim mjerama, ali istodobno ispušta iz vida članak 9. toga Zakona, prema kojem se ovaj Zakon ne primjenjuje na ovrhe koje se provode sukladno odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", broj: 68/18., 2/20., 46/20. i 47/20.), a o kakvoj se situaciji upravo ovdje radi. Ovo stoga jer iz obrazloženja rješenja o ovrsi jasno proizlazi da je to rješenje, pored ostalih, doneseno i primjenom navedenog Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, slijedom čega ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja niti po toj osnovi.

9. Kako je, dakle, iz dokaza priloženih spisu razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

10. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović