Poslovni broj: Usž-1388/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, u upravnom sporu tužiteljice JL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Monika Golub, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi usklađivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5336/2024-5 od 15. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5336/2024-5 od 15. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23- 014/144, URBROJ: 251-02-01/001-23-5 od 18. srpnja 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/1011, URBROJ: 251-09-22-1/004-23-8 od 11. svibnja 2023. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora (točka II. izreke).

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je, kao neosnovan, prigovor tužiteljice protiv citiranog rješenja prvostupanjskog tijela od 11. svibnja 2023., kojim je po službenoj dužnosti zamijenjen dio rješenja Grada Zagreba, Ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/16-013/1371, URBROJ: 251-10-01-16-2 od 30. studenoga 2016., novim dijelom, sukladno članku 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 25/22.), u svrhu usklađivanja iznosa novčane pomoći i pretpostavki za prestanak prava na novčanu pomoć, propisanih Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 10/18., 20/21., 25/22.).

3. Tužiteljica žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, prije svega, ističe da pobijana presuda ne sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama te da se obrazloženje pretežito svodi na iznošenje sadržaja podnesaka stranaka, zakonskih odredaba i sudske prakse, bez razmatranja okolnosti konkretnog slučaja. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka odbijanjem dokaznog prijedloga za njezino saslušanje kao stranke, čime joj nije omogućeno izjašnjavanje o odlučnim činjenicama i pravnim pitanjima. Smatra da razlozi kojima je sud odbio navedeni dokazni prijedlog nisu dostatni, osobito jer je istodobno zaključio da nije konkretizirala svoje socijalne i imovinske prilike niti dostavila dokaze o njima. Ističe da je upravo njezin iskaz bio odlučan za utvrđivanje okolnosti koje se odnose na njezino socijalno i imovinsko stanje, prihode, troškove života, zapošljivost te posljedice koje je ukidanje novčane pomoći imalo na njezin životni standard i egzistenciju. Dalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno usmjerio ocjenu na zakonitost Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, iako tužbom nije osporavala zakonitost općeg akta, nego način njegove primjene u njezinu slučaju. Smatra da sud nije utvrdio niti ocijenio okolnosti koje njezin predmet individualiziraju, niti je ispitao učinke primjene navedene Odluke na njezin socijalni i ekonomski položaj. Također ističe da je osporenim rješenjima povrijeđeno njezino stečeno pravo i legitimna očekivanja jer je pravomoćnim rješenjem stekla pravo na novčanu pomoć koje je naknadno izmijenjeno na njezinu štetu. Smatra da se radi o slučaju neprave retroaktivnosti, zbog čega je bilo potrebno provesti test razmjernosti i utvrditi opravdava li javni interes zadiranje u stečeno pravo te je li cilj bilo moguće ostvariti blažim mjerama. U tom smislu poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske o nepravoj retroaktivnosti te ističe da se prvostupanjski sud, umjesto ocjene okolnosti konkretnog slučaja, pozvao na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda kojom je ocjenjivana zakonitost općeg akta. Smatra da provedeni test razmjernosti nije utemeljen na okolnostima konkretnog slučaja te da nisu ocijenjene posljedice koje je osporena odluka proizvela u odnosu na nju i njezino maloljetno dijete. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije razmotrio ni tužbene prigovore koji se odnose na povrede pravila upravnog postupka, osobito prigovor nenadležnosti prvostupanjskog tijela, povredu prava na izjašnjavanje u upravnom postupku te povrede temeljnih načela Zakona o općem upravnom postupku. Ističe i da sud nije ocijenio prigovore kojima je osporavala razumljivost izreke i dostatnost obrazloženja upravnih rješenja. Zaključno smatra da su opisanim postupanjem povrijeđena njezina prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer pobijana presuda ne sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama niti odgovor na sve tužbene prigovore. Predlaže stoga usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu usvajanjem tužbenog zahtjeva, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu iskazanog troška zastupanja po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., 39/26., dalje: ZUS) , ovaj Sud nalazi da prvostupanjskom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Prvostupanjski sud za svoju je odluku dao dostatne i pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima spisa i mjerodavnom pravu, pri čemu nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba upravnog spora na koje tužiteljica upire.

7. Neosnovano tužiteljica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocjenjivao zakonitost općeg akta, umjesto zakonitosti njegove primjene na njezin pojedinačni slučaj. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud zakonitost osporenih rješenja ocijenio upravo u odnosu na njihov učinak prema tužiteljici, pri čemu je pravilno imao u vidu i pravni okvir koji je izmjenom općeg akta doveo do prestanka odnosno izmjene prava na novčanu pomoć te zauzeta pravna shvaćanja o pravnoj naravi predmetne novčane pomoći i mogućnosti izmjene njezinog uređenja (presuda ovog Suda, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023., Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1744/2023 od 14. studenoga 2023. godine).

8. Nadalje, nisu osnovani prigovori tužiteljice da je predmetnim odlukama povrijeđeno načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa. Pritom nije osnovano stajalište tužiteljice da je u postupku odlučivanja o njezinu pojedinačnom pravu trebalo utvrđivati njezine osobne, socijalne i imovinske prilike radi ocjene treba li na nju primijeniti kriterije propisane Odlukom. Odlukom su, naime, propisani iznosi novčane pomoći i kriteriji za prestanak prava vezani uz objektivno određenu činjenicu

– navršenje određene dobi djeteta – pa upravno tijelo, odlučujući o pojedinačnom pravu, nije ovlašteno od tih iznosa i kriterija odstupiti na temelju okolnosti pojedinog korisnika.

9. Pitanje razmjernosti izmjene mjere roditelj odgojitelj bilo je predmet ocjene zakonitosti općeg akta pred ovim Sudom, a ujedno je Ustavni sud RH ocijenio njegovu sukladnost s ustavnim načelima, stoga je u predmetnom pojedinačnom postupku bilo potrebno primijeniti važeći opći akt na konkretnu situaciju tužiteljice.

9.1. S tim u vezi, ovaj Sud ne prihvaća kao odlučno obrazloženje prvostupanjskog suda iz točke 4. presude u dijelu u kojem se zaključak o nepostojanju prekomjernog tereta povezuje s time da tužiteljica nije konkretizirala svoje osobne, socijalne i imovinske okolnosti. Takve okolnosti, same po sebi, nisu odlučne za primjenu objektivnog kriterija za prestanak prava propisanog Odlukom, kao niti za primjenu iznosa novčane pomoći propisanih Odlukom. Slijedom navedenog, neosnovan je i prigovor zbog odbijanja dokaznog prijedloga za saslušanje tužiteljice. Okolnosti za koje tužiteljica navodi da su se njezinim saslušanjem trebale utvrditi – njezino imovinsko i socijalno stanje, prihodi, troškovi života, zapošljivost te posljedice prestanka isplate novčane pomoći – nisu činjenice od kojih prema mjerodavnom pravnom uređenju ovisi primjena Odluke. Stoga njihovo utvrđivanje nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovoj upravnoj stvari.

10. Činjenica da je tužiteljica prethodnim pravomoćnim rješenjem ostvarila pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja sama po sebi ne znači da je stekla pravo na nepromijenjeni opseg ili visinu tog prava za cijelo buduće razdoblje. Postojanje ranijeg pojedinačnog rješenja ne isključuje mogućnost naknadne izmjene pravnog uređenja osnovom kojeg je prethodno odlučeno o predmetnom pravu.

11. U tom smislu, okolnost da je izmjenom općeg akta došlo do smanjenja odnosno prestanka novčane pomoći ne dovodi sama po sebi do zaključka o nedopuštenoj retroaktivnosti. Odlučno je da se na tužiteljicu primjenjuje novo pravno uređenje od njegova stupanja na snagu, odnosno na buduće učinke njezina prava, a ne da se mijenjaju pravne posljedice koje su već nastupile.

12. Neosnovan je žalbeni prigovor da pobijana presuda ne sadrži dostatne razloge, budući da iz obrazloženja presude jasno proizlaze odlučne činjenice, pravni razlozi na kojima se odluka temelji te razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tužbene prigovore.

13. Žalbeni navodi kojima se ponovno ističe povreda prava na izjašnjavanje, nenadležnost prvostupanjskog tijela, nerazumljivost izreke i nedostatnost obrazloženja osporenih rješenja također nisu osnovani. Prvostupanjski sud je te prigovore ocijenio, a žaliteljica u žalbi ne iznosi okolnosti koje bi dovele u pitanje pravilnost njegove ocjene. Osporena rješenja sadrže dovoljno jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama i pravnoj osnovi odluke, tako da je tužiteljici bilo omogućeno učinkovito korištenje pravnim sredstvima.

14. Slijedom navedenog, nisu osnovani ni žalbeni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pravo na obrazloženu sudsku odluku ne podrazumijeva obvezu suda da odgovori na svaki navod stranke, već na one navode koji su odlučni za ishod postupka, a pobijana presuda takve razloge sadrži.

15. Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da tužiteljica u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

16. Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom, to joj, temeljem članka 147. stavka 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka.

17. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao izreci.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić