REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] N 5

Poslovni broj: Us I-77/2026-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja D SPED transport d.o.o., Duga Resa, Samovojskina 38, OIB: 27352349469, zastupan po opunomoćenici Jasmini Brkić Kristanić, odvjetnici u Karlovcu, Sarajevska 8a/I, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Karlovac, Trg hrvatskih redarstvenika 6, OIB: 36162371878, radi izdavanja dozvole za boravak i rad, 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: NK- UP/I-216-02/25-09/204074, URBROJ: 511-05-06-25-3 od 16. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: NK-UP/I-216-02/25-09/204074, URBROJ: 511- 05-06-25-3 od 16. prosinca 2025. (str. 5/2-6/2 spisa) odbijen je zahtjev tužitelja kao poslodavca za izdavanje dozvole za boravak i rad za državljanina treće zemlje NU uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 97. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine br. 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.; dalje: Zakon o strancima).

2. Obzirom na veći broj predmeta pokrenut pred ovim sudom iste pravne i činjenične prirode sud je rješenjem posl.br. Us I-77/2026-9 od 29. travnja 2026. odlučio da će se ovaj predmet riješiti u oglednom sporu (čl. 108. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS).

3. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da iz obrazloženja mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) od 12. studenoga 2025., na kojem se temelji rješenje tuženika, nije jasno koji razlog tužitelj kao poslodavac ne ispunjava, odnosno je li razlog negativnog mišljenja da tužitelj ne gospodarsku djelatnost u registriranoj djelatnosti ili da nisu iscrpljene mogućnosti zapošljavanja radnika na hrvatskom tržištu rada. Obrazlaže da je registriran za obavljanje prijevoza, a što predstavlja njegovu osnovnu djelatnost, kao i da je potrebe za vozačima kontinuirano oglašavao putem HZZ-a i drugih službenih kanala, ali da se na oglase nije javljao niti jedan odgovarajući kandidat, niti mu je HZZ uputio raspoložive vozače. Dodatno obrazlaže kako većinu prihoda ostvaruje od Poslovni broj: Us I- Us I-77/2026-19

inozemnih naručitelja jer obavlja djelatnost međunarodnog cestovnog prijevoza, međutim poslovni računi, administrativni i logistički centar su u Republici Hrvatskoj te su ovdje zaključeni i svi ugovori o radu s radnicima, poreze i doprinose plaća u Republici Hrvatskoj te podliježe poreznom nadzoru hrvatskih tijela. Posebno osporava tumačenje tuženika u pogledu potvrda A1, navodeći da činjenica da vozači u obavljanju međunarodnog prijevoza prolaze kroz druge države ne znači da u tim državama obavljaju rad niti da je njihovo radno mjesto izvan Republike Hrvatske. Time smatra neosnovanim oba razloga na koji se u mišljenju HZZ-a poziva, slijedom čega smatra da ispunjava sve zakonom propisane pretpostavke iz čl. 99. Zakona o strancima za izdavanje pozitivnog mišljenja HZZ-a. Nadalje, prigovara stajalištu da bi mišljenje HZZ-a bilo obvezujuće za tuženika te smatra da je isto samo procesna pretpostavka za odlučivanje o zahtjevu. Ukazuje na, prema njegovu mišljenju, nelogičnost postupanja HZZ-a, s obzirom na to da mu je u približno istom razdoblju za zapošljavanje drugog stranog državljanina izdano pozitivno mišljenje, na temelju kojeg je dozvola za boravak i rad izdana, dok je u ovom slučaju izdano negativno mišljenje, iako se provjera odnosi na istog poslodavca i njegove uvjete za zapošljavanje stranih radnika. Prihvaćanjem negativnog mišljenja HZZ-a bez odgovarajuće provjere činjenično stanje da je ostalo nepravilno i nepotpuno utvrđeno. Slijedom navedenog, predlaže sudu poništiti pobijano rješenje i sam riješiti upravnu stvar.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe da je u provedenom postupku utvrđeno kako je HZZ dao negativno mišljenje u vezi sa zahtjevom tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad državljaninu treće zemlje zbog neispunjavanja uvjeta iz čl. 99. Zakona o strancima. Poziva se na čl. 97. Zakona o strancima prema kojem je pozitivno mišljenje HZZ-a pretpostavka za izdavanje dozvole za boravak i rad te da, u slučaju negativnog mišljenja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njezino izdavanje. Nadalje ističe da nije ovlašten preispitivati način i razloge zbog kojih je HZZ dao pozitivno ili negativno mišljenje, već je njegova uloga ograničena na provedbu provjera iz njegove nadležnosti. U odnosu na navode tužitelja o nejasnoći razloga negativnog mišljenja, tuženik se poziva na naknadno očitovanje HZZ-a od 18. ožujka 2026. prema kojem je u mišljenju od 12. studenoga 2025. riječ „ili“ pogrešno navedena umjesto riječi „i“, pa su kao razlozi negativnog mišljenja trebali biti navedeni neobavljanje gospodarske aktivnosti u registriranoj djelatnosti i postojanje opravdane sumnje da nisu iscrpljene mogućnosti zapošljavanja radnika na domaćem tržištu rada. Tuženik pritom navodi i da je tužitelju u drugom postupku izdano pozitivno mišljenje za drugog državljanina treće zemlje, ali smatra da se navedeno ne može izjednačavati s ovim predmetom jer je taj radnik u trenutku podnošenja zahtjeva bio u dopuštenoj nezaposlenosti. Posebno ističe da je tužitelj tijekom 2026. godine dostavio više potvrda A1 Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za državljane trećih zemalja zaposlene kod tužitelja, iz kojih proizlazi da će ti radnici posao obavljati u drugim državama članicama pa tuženik iz toga zaključuje da tužitelj svoju poslovnu aktivnost ne obavlja u Republici Hrvatskoj, nego hrvatske dozvole za boravak i rad koristi radi upućivanja stranih radnika na rad u druge države članice. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

5. Rješenjem suda posl.br. Us I-77/2026-17 je Hrvatski zavod za zapošljavanje pozvan na sudjelovanje u ovom sporu kao zainteresirana osoba u smislu odredbe čl. 20. st. 2. ZUS-a, no do dana pisanja ove presude nije primljeno očitovanje o istome.

6. U sporu je održana rasprava te je strankama u skladu s čl. 6. ZUS -a dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Poslovni broj: Us I- Us I-77/2026-19

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja SU jer isto nije adekvatno dokazno sredstvo za utvrđivanje mjesta obavljanja gospodarske aktivnosti niti iscrpljenosti mogućnosti zapošljavanja na tržištu rada, a koje okolnosti se utvrđuju na temelju objektivnih podataka i dokumentacije. Također, sud je ocijenio suvišnim dokazni prijedlog pribave dodatnih podataka od Porezne uprave jer je dokumentacija u spisu dostatna za utvrđivanje relevantnih okolnosti, a posebno obzirom na potvrdu Porezne uprave dostavljenu po tužitelju na ročištu.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, utvrđeno je da je tužitelj kao poslodavac 19. kolovoza 2025. podnio zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za državljanina Nepala VU, da je HZZ dalo negativno mišljenje o predmetnom zahtjevu zbog neispunjenja uvjeta iz čl. 99. st. 1. Zakona o strancima (na str. 7/3 sudskog spisa), da je sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.) tužitelju pružena mogućnost izjašnjavanja o činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje upravne stvari (zapisnik od 15. prosinca 2025.), te da je slijedom navedenoga tuženik donio osporavano rješenje pozivom na odredbe čl. 91. st. 1. i čl. 97. st. 1. Zakona o strancima.

10. Iz očitovanja HZZ-a od 5. svibnja 2026. (str. 113/1-116/2 spisa) proizlazi da je negativno mišljenje dano iz dva razloga: prvenstveno zato što nije utvrđeno da tužitelj obavlja gospodarsku djelatnost u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na to da je prema podacima za 2024. godinu 98,4 % njegovih prihoda ostvareno iz inozemstva, te nadalje zbog opravdane sumnje da nisu iscrpljene sve mogućnosti zapošljavanja radnika na hrvatskom tržištu rada, a budući da je u vrijeme odlučivanja bilo raspoloživo 80 vozača teretnih vozila i 50 vozača teretnih vozila s prikolicom, od kojih je većina bila u dopuštenom razdoblju nezaposlenosti. HZZ je pritom naveo i da je poslodavac od 2021. do 2025. godine ostvario 860 pozitivnih mišljenja, a u studenome 2025. da je imao zaposlenog 163 strana radnika, što je ocijenio pokazateljem izražene fluktuacije stranih radnika.

11. Vezano uz prigovor tužitelja da nije jasno koji je razlog negativnog mišljenja, sud nalazi da iz sadržaja mišljenja HZZ-a od 12. studenoga 2025. i naknadnih očitovanja od 5. svibnja 2026. i 17. ožujka 2025. (str. 200/1 -201/1 spisa) proizlazi da su navedena dva razloga predstavljala kumulativne, a ne alternativne razloge za donošenje negativnog mišljenja. Činjenicu da je u mišljenju od 12. studenoga 2025. riječ „ili“ navedena omaškom, umjesto riječi „i“, sud prihvaća na temelju naknadnih očitovanja kojima je jasno pojašnjeno da su oba razloga predstavljala osnovu negativnog mišljenja. Navedena omaška sama po sebi ne dovodi do nezakonitosti osporenog rješenja jer se tužitelj tijekom upravnog postupka, kao i u ovom sporu, izrijekom očitovao o oba razloga i osporavao njihovu osnovanost. Stoga navedena omaška nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost konačne odluke.

12. Odredbom čl. 97. st. 1. Zakona o strancima propisano je da Ministarstvo unutarnjih poslova, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, može izdati dozvolu za boravak i rad državljaninu treće zemlje koji ispunjava propisane uvjete, na temelju pozitivnog mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iz čl. 99. toga Zakona. Odredbom čl. 97. st. 2. istoga Zakona propisana je obveza tuženika po službenoj Poslovni broj: Us I- Us I-77/2026-19

dužnosti od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje zatražiti mišljenje iz stavka 1. istoga članka. Dalje, odredbom čl. 97. st. 3. t. 2. Zakona o strancima propisano je da se zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad prilaže, među ostalim, dokaz o ispunjavanju zahtjeva poslodavaca traženih u testu tržišta rada koji se odnose na razinu obrazovanja, obrazovnu kvalifikaciju, radno iskustvo i sve druge uvjete koje zahtijeva poslodavac.

13. Slijedi da mišljenje HZZ-a nije samo procesna pretpostavka za odlučivanje o zahtjevu, kako to smatra tužitelj, već zakonom propisan uvjet za izdavanje dozvole za boravak i rad jer se, sukladno čl. 97. st. 1. Zakona o strancima, dozvola može izdati samo na temelju pozitivnog mišljenja HZZ-a iz čl. 99. toga Zakona.

14. Povezano, prema odredbi čl. 99. st. 1. Zakona o strancima (koji se primjenjuje na konkretan zahtjev sukladno prijelaznoj odredbi iz čl. 68. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, Narodne novine br. 55/26.), pozitivno mišljenje HZZ-a dostavlja se nadležnoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji ako su, među ostalim, ispunjeni uvjeti iz točke 2., odnosno ako poslodavac obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa].

15. Navedeni uvjet ne može se tumačiti tako da je za njegovo ispunjenje dostatna sama činjenica da je poslodavac registriran u [adresa]. Formulacijom uvjeta kojom je propisano da „obavlja gospodarsku aktivnost“ zakonodavac traži stvarno obavljanje gospodarske djelatnosti, dok okolnost da ta djelatnost mora biti „registrirana u [adresa]“ određuje njezinu povezanost s domaćim pravnim i gospodarskim sustavom. Stoga je za ocjenu ispunjenja ovoga uvjeta odlučno gdje se gospodarska aktivnost poslodavca, za potrebe zapošljavanja konkretnog državljanina treće zemlje, stvarno ostvaruje, a ne samo gdje je poslodavac formalno registriran.

16. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj registriran u [adresa] za obavljanje međunarodnog cestovnog prijevoza (izvadak iz sudskog registra sa str. 8/4-11/4 spisa) te da tu djelatnost stvarno obavlja. Međutim, iz prirode i načina obavljanja njegove konkretne djelatnosti, podataka o strukturi prihoda te podataka o radu njegovih vozača proizlazi da se gospodarska aktivnost za koju traži zapošljavanje državljanina treće zemlje pretežito ostvaruje izvan Republike Hrvatske. Prema podacima koje je HZZ uzeo u obzir, 98,4 % prihoda tužitelja u 2024. godini ostvareno je iz inozemstva, dok potvrde A1 dostavljene u postupku upućuju na to da njegovi zaposleni vozači u okviru međunarodnog prijevoza obavljaju rad na području drugih država članica.

17. Činjenica da međunarodni cestovni prijevoz po svojoj prirodi uključuje prekogranično kretanje vozila i robe sama po sebi ne znači da se gospodarska aktivnost poslodavca mora smatrati obavljenom u svakoj državi kroz koju se prijevoz odvija. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja odlučno je da tužitelj za radno mjesto vozača teretnog vozila traži državljanina treće zemlje za obavljanje poslova koji se, prema utvrđenim podacima, ostvaruju u okviru međunarodnog prijevoza izvan Republike Hrvatske, a što nije u skladu s uvjetom kako je on propisan.

18. Pri tome nije odlučna sama okolnost da tužitelj ima sjedište i registraciju u [adresa], niti činjenica da se u Republici Hrvatskoj nalaze njegovi poslovni računi, administrativna infrastruktura ili da u Republici Hrvatskoj podmiruje porezne i druge javne obveze. Te okolnosti potvrđuju postojanje poslodavca i njegovu povezanost s Republikom Hrvatskom, ali same po sebi ne dokazuju da se gospodarska aktivnost za koju je zatražena dozvola za boravak i rad stvarno obavlja u Republici Hrvatskoj u smislu citirane odredbe. Time navedene okolnosti ne mijenjaju zaključak ovog suda o mjestu obavljanja gospodarske aktivnosti relevantne za Poslovni broj: Us I- Us I-77/2026-19

primjenu čl. 99. st. 1. t. 2. Zakona o strancima. Isto vrijedi i za činjenicu da je tužitelj obveznik poreza na dobit te da nema nepodmirenih javnih davanja. Navedene okolnosti mogu biti relevantne za druge zakonom propisane uvjete, ali ne i za onaj propisan rečenom odredbom, odnosno ne dokazuju same po sebi da se gospodarska aktivnost koja je predmet zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad obavlja u Republici Hrvatskoj, a što je pretpostavka za ostvarivanje predmetnog prava.

19. Isto tako, činjenica da su za pojedine radnike izdane potvrde A1 na temelju čl. 13. Uredbe (EZ) br. 883/2004 sama po sebi ne određuje mjesto obavljanja gospodarske aktivnosti poslodavca jer se tom potvrdom utvrđuje primjenjivo zakonodavstvo socijalne sigurnosti. Međutim, u ovom predmetu A1 potvrde ne predstavljaju samostalan razlog za zaključak HZZ-a, već jedan od podataka koji, zajedno s ostalim utvrđenim okolnostima, potvrđuje način na koji tužitelj organizira rad svojih vozača i činjenicu da se poslovi za koje traži dozvolu izvršavaju izvan Republike Hrvatske.

20. Iz razloga kako je je objašnjeno u točki 18. ovog obrazloženja se ne može prihvatiti ni tvrdnja tužitelja da činjenica da međunarodni prijevoz u pojedinim slučajevima započinje ili završava u Republici Hrvatskoj sama po sebi znači da se gospodarska aktivnost obavlja u Republici Hrvatskoj. Tu tvrdnju tužitelj, osim toga, nije potkrijepio objektivnim podacima pa je sud nije mogao uzeti kao utvrđenu činjenicu. U svakom slučaju, za ocjenu ispunjenja uvjeta iz čl. 99. st. 1. t. 2. Zakona o strancima, a što može posljedično rezultirati izdavanjem dozvole za boravak i rad za stranog državljanina, nije dovoljno postojanje pojedinih elemenata poslovanja u Republici Hrvatskoj, već je potrebno utvrditi stvarnu povezanost gospodarske aktivnosti za koju se traži radnik s područjem Republike Hrvatske.

21. Takvo tumačenje proizlazi i iz sustava instituta dozvole za boravak i rad. Dozvola se izdaje radi rada državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj, pri čemu je njezino važenje teritorijalno povezano s područjem na kojem je proveden test tržišta rada odnosno s područjem za koje je određeno zanimanje utvrđeno kao deficitarno. Ona stoga nije opća dozvola kako bi se državljanima treće zemlje omogućilo obavljanje rada na području drugih država članica Europske unije. Okolnost da poslodavac ima sjedište u [adresa] ne može sama po sebi dovesti do toga da se hrvatska dozvola za boravak i rad koristi kao osnova za obavljanje rada koji se stvarno izvršava na području drugih država članica.

22. Pri tome činjenica da je određeno zanimanje u Republici Hrvatskoj utvrđeno kao deficitarno ne znači da je potreba za takvim radnicima jednaka u svim državama članicama Europske unije, niti se postojanje deficita u Republici Hrvatskoj može poistovjetiti s postojanjem potrebe za radnikom iz treće zemlje za obavljanje rada izvan Republike Hrvatske. Upravo zbog teritorijalne naravi dozvole potrebno je uvjet iz čl. 99. st. 1. t. 2. Zakona o strancima tumačiti u vezi s područjem na kojem se rad za koji se dozvola traži treba stvarno obavljati.

23. Naknadna izmjena odredbe čl. 99. st. 1. t. 2. Zakona o strancima iz 2026. godine, iako se na ovaj postupak ne primjenjuje, dodatno pokazuje da je zakonodavac kasnijom izmjenom precizirao ovaj uvjet propisujući da poslodavac mora „aktivno obavljati registriranu gospodarsku djelatnost u Republici Hrvatskoj, a koja je povezana sa zanimanjem za koje je podnesen zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad“. Iz te izmjene ne proizlazi da bi se novi tekst mogao neposredno primijeniti na ovaj postupak, ali se njome dodatno potvrđuje namjera zakonodavca, a to je važnost stvarnog, a ne samo formalnog obavljanja gospodarske djelatnosti u Republici Hrvatskoj i njezine povezanosti s radnim mjestom za koje se traži dozvola. Poslovni broj: Us I- Us I-77/2026-19

24. Stoga je, prema ocjeni suda, HZZ pravilno zaključio da tužitelj ne ispunjava uvjet iz čl. 99. st. 1. t. 2. Zakona o strancima jer, iako je registriran u [adresa] i tuzemno organizira svoje poslovanje, gospodarsku aktivnost za koju traži zapošljavanje državljanina treće zemlje stvarno ostvaruje u okviru međunarodnog prijevoza izvan Republike Hrvatske. Suprotno shvaćanju tužitelja, za ispunjenje uvjeta za izdavanje dozvole za boravak i rad nije odlučno samo formalno sjedište poslodavca, mjesto sklapanja ugovora o radu ili mjesto podmirivanja poreznih obveza, već stvarna povezanost gospodarske aktivnosti i rada za koji se dozvola traži s Republikom Hrvatskom.

1. U odnosu na drugi razlog negativnog mišljenja, odnosno zaključak HZZ -a o postojanju opravdane sumnje da nisu iscrpljene sve mogućnosti zapošljavanja radnika na hrvatskom tržištu rada, sud smatra da taj razlog sam za sebe u konkretnom slučaju ne bi bio dostatan za negativno mišljenje. Naime, prema odredbi čl. 98. st. 1. Zakona o strancima poslodavac je prije podnošenja zahtjeva dužan zatražiti provedbu testa tržišta rada, osim u slučajevima iz čl. 101. istoga Zakona.

2. Čl. 101. Zakona o strancima propisano je da Upravno vijeće HZZ-a, na temelju stanja na nacionalnom, regionalnom i lokalnom tržištu rada te potreba pojedinih gospodarskih djelatnosti, donosi i objavljuje odluku o zanimanjima za koja poslodavac nije dužan zatražiti provedbu testa tržišta rada iz čl. 98. st. 1. toga Zakona.

3. Prema odluci HZZ-a zanimanje vozača teretnog vozila, kao i vozača teretnog vozila s prikolicom, obuhvaćeno je popisom zanimanja za koja poslodavac nije dužan zatražiti provedbu testa tržišta rada. Navedeno sud zaključuje prema podacima javno objavljenim na stranicama HZZ-a (https://www.hzz.hr/usluge/radne-dozvole-za- zaposljavanje-stranaca-i-test-trzista-rada/?tab=dokumenti).

4. Stoga činjenica da je u vrijeme odlučivanja u evidenciji nezaposlenih bilo osoba navedenih zanimanja nije mogla predstavljati samostalnu osnovu za negativno mišljenje iz razloga neiscrpljenosti mogućnosti zapošljavanja na domaćem tržištu rada jer bi se takvim tumačenjem u odnosu na zanimanje za koje je zakonodavac propisao iznimku od testa tržišta rada ponovno uvelo upravo ono ispitivanje domaće ponude radne snage koje je čl. 101. izuzeo od provedbe.

5. Međutim, navedeno nije od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja jer je prvi razlog na kojem se temelji negativno mišljenje HZZ-a, odnosno neispunjavanje uvjeta iz čl. 99. st. 1. t. 2. Zakona o strancima, samostalan i dostatan za donošenje negativnog mišljenja. Stoga okolnost da drugi razlog nije osnovan ne dovodi u pitanje zakonitost konačne odluke tuženika.

6. Slijedom navedenoga, budući da je pozitivno mišljenje HZZ-a zakonom propisana pretpostavka za izdavanje dozvole za boravak i rad, a tužitelj nije ispunjavao uvjet iz čl. 99. st. 1. t. 2. Zakona o strancima, tuženik je pravilno postupio kada je, oslanjajući se na negativno mišljenje HZZ-a, odbio zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad.

7. Prigovori tužitelja o tome da mu je u drugom, približno istodobnom postupku izdano pozitivno mišljenje HZZ-a, kao i navodi o njegovim poreznim obvezama, poslovnoj infrastrukturi i ranije izdanim pozitivnim mišljenjima, nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari jer se zakonitost osporenog rješenja ocjenjuje prema činjenicama i uvjetima utvrđenima u ovom konkretnom postupku. Jednako tako, okolnost da tužitelj kontinuirano iskazuje potrebu za vozačima ne može nadomjestiti zakonski uvjet iz čl. 99. st. 1. t. 2. Zakona o strancima. S time da oglas koji je tužitelj u prilog svojim navodima priložio spisu (str. 12/5 spisa) ne bi ni mogao dokazati poduzimanje radnji radi zapošljavanja radnika s domaćeg tržišta rada u relevantnom Poslovni broj: Us I- Us I-77/2026-19

razdoblju jer je iz datuma početka natječaja navedenog u samo oglasu (28. studeni 2025.) razvidno da je objavljen nakon podnošenja predmetnog zahtjeva.

8. Slijedom svega navedenog, sud nalazi da je osporeno rješenje utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava te da tužbenim navodima nije dovedena u pitanje njegova zakonitost. Stoga je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo odbiti, odnosno odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

9. O trošku upravnog spora, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Slijedom, odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

U Rijeci 22. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).