Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-4721/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Sanda Jeromela, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja ĐĐ, rođen **.**.1998., državljanina Turske, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik iz Zagreba, Tratinska ulica 62, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službu za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službu za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/25- 06/8264, URBROJ: 511-01-213-26-7 od 26. srpnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Milan Banić, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR-a i za pristup na ročište iznos od 500,00 EUR-a, uz pripadajući PDV u iznosu od 250,00 EUR-a, sveukupno iznos od 1.250,00 EUR-a, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/25-06/8264, URBROJ: 511-01-213-26-7 od 26. srpnja 2026. ograničio tužitelju slobodu kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance od dana uručenja rješenja do podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu a od podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu do okončanja tog postupka dužan je biti dostupan tijelima radi provođenja radnji u postupku međunarodne zaštite i javljati se u Prihvatilište svaki dan u 12:00 sati.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je tuženik propustio utvrditi potpuni i pravilno sve odlučne činjenice i da nije individualno obrazloženo. Smatra da činjenica ranijeg odlaska iz RH ili boravka u drugoj državi članici ne opravdava automatski ograničenje kretanja, da tuženik nije obrazložio zašto postoji opasnost od bijega tužitelja, te da je povrijeđeno načelo razmjernosti jer nije obrazloženo zašto nisu dovoljne blaže mjere odnosno zašto nije dovoljno kao jedina mjera svakodnevno osobno javljanje. Tužitelj problematizira svakodnevno javljanje u slučaju da se zaposli. Također nije razvidno na temelju kojih je dokaza doneseno rješenje jer tužitelju nije omogućeno da se očituje o svim činjenicama i okolnostima radi čega predlaže da ga se sasluša i omogući da obrazloži razloge svog prvog odlaska iz RH i na sve okolnosti iz tužbe. Predlaže da Sud poništi rješenje tuženika i da tužitelju odobri besplatnu pravnu pomoć u predmetnom upravnom sporu te da sud odredi da tužba ima odgodni učinak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja. Navodi da je u postupku donošenja osporenog rješenja utvrđeno da je tužitelj 5. listopada 2025. u Postaji prometne policije Čakovec, Policijske uprave međimurske izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i trebao se javiti u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite (dalje: Prihvatilište), ali 9. listopada 2025. nije se prijavio vratio. Nakon što je vraćen u Republiku Hrvatsku iz Kraljevine Norveške 22. siječnja 2026. smješten je u Prihvatilište i 26. siječnja 2026. napustio je Prihvatilište ali se nije vratio niti prijavio promjenu boravišta. Ponovnoj e 22. srpnja 2026. ponovno vraćen u Republiku Hrvatsku i smješten je u Prihvatilište. Kako je dva puta napustio Republiku Hrvatsku tuženik navodi da je prije podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, doneseno rješenje o ograničenju slobode kretanja kako bi se osigurala njegova dostupnost tijekom postupka donošenja odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu budući da postoji opasnost od bijega. Također navodi da raniji odlazak tužitelja iz Republike Hrvatske nije promatran automatski kao jedina osnova za ograničenje slobode kretanja već zajedno sa činjenicom da tužitelj nema prijavljeno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj, da je dva puta napustio Republiku Hrvatsku bez podnošenja zahtjeva za odobrenje međunarodne zaštite čime je zloupotrijebio sustav, da ne pripada ranjivoj skupini i da ne postoje okolnosti koje bi sprječavale ograničenje kretanja. Stoga ne stoje navodi da nije izvršena individualna procjena. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Sud je održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24 i 39/26).

6. Sud je odbio prijedlog da se sasluša tužitelj na okolnost da nema namjeru zlouporabiti postupak budući da je iz spisa predmeta razvidno da je tužitelj dva puta napuštao Republiku Hrvatsku bez podnošenja zahtjeva za odobrenje međunarodne zaštite a zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio je tek pošto je vraćen u Republiku Hrvatsku. Tužitelj je saslušan 29. srpnja 2026. u Prihvatnom centru za strance prilikom čega je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te je osporeno rješenje doneseno upravo radi osiguranja njegove prisutnosti u postupku međunarodne zaštite. Osim toga, tužitelj u tužbi zapravo prigovara da bi postojala osnova za izricanje mjere ograničenja kretanja odnosno da je trebalo izreći blažu mjeru i da nije u tom pogledu obrazloženo osporeno rješenje obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja a što nije točno. Dakle, ocijenjeno je nepotrebnim provođenje navedenog dokaza obzirom da tužitelj ne navodi nikakve okolnosti niti nove dokaze a koje bi upućivale da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno odnosno pogrešno utvrđeno radi čega bi trebalo izreći blažu mjeru. Sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja nije propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužitelja. Propisano je samo provođenje usmene rasprave u sporu povodom odluke o ograničenju slobode kretanja (članak 54. stavak 12. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti). Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužitelj nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

7. Uvidom u spis predmeta sud je utvrdio da je tuženik osporavanim rješenjem KLASA: UP/I-216-03/25-06/8264, URBROJ: 511-01-213-26-7 od 26. srpnja 2026. ograničio tužitelju slobodu kretanja smještajem u Prihvatni centar za tražitelje međunarodne zaštite sve do podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu a od podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu do okončanja postupka međunarodne zaštite osobnim svakodnevnim javljanjem u Prihvatilište.

8. Nesporno je da je tužitelj u Prihvatilištu 29. srpnja 2026. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu jer zapisnik prileži spisu pa u trenutku donošenja ove odluke tužitelj više ne boravi u Prihvatilištu već je dužan osobno se javljati a što tužitelj niti ne spori kao određenu mjeru.

9. Sukladno odredbama članka 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15,127/17,33/23, 17/25 i 59/26 dalje Zakon) Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: a) zaštite javnog reda ili

b) sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku.

(2) Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama:

1. zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena

2. osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme

3. polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

(3) Tražitelju i strancu u transferu iz stavka 1. ovoga članka može se zbog opravdanih razloga dopustiti privremeno napuštanje prihvatilišta ili mjesta određenog boravka. (4) Ministarstvo donosi rješenje o ograničenju slobode kretanja u kojem navodi razloge zbog kojih ograničava slobodu kretanja te obavještava tražitelja i stranca u transferu na jeziku koji tražitelj razumije ili za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumije.

10. Dakle, Zakon daje nadležnom javnopravnom tijelu (tuženiku) slobodu u odabiru mjere ograničenja kretanja koja je, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, najprikladnija za postizanje cilja koji se mjerom želi postići.

11. Iz osporavanog rješenja proizlazi da je tužitelj već nakon prethodnog boravka u Republici Hrvatskoj dva puta napustio državno područje bez odobrenja i vraćen je na temelju Uredbe br. 604/2013 te su mjere u osporenom rješenju određene radi ostvarenja zakonitog cilja prisutnosti tužitelja tijekom trajanja postupka međunarodne zaštite. Također je prilikom određivanja mjera tuženik procijenio osobne okolnosti na strani tužitelja i utvrdio da nema prijavljeno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj te da ne postoje okolnosti koje bi sprječavale ograničenje kretanja.

12. Tuženik je na temelju individualne procjene, u skladu s pravilom razmjernosti, pravilno zaključio da se s obzirom na prethodno navedene okolnosti postoji opasnost od bijega ali i da nisu utvrđene okolnosti koje bi opravdale mjeru zadržavanja, kao i da se svrha ograničenja kretanja ne bi mogla postići drugim mjerama iz članka 54. stavka 2. Zakona.

13. Nakon provedenog postupka sud je mišljenja da tuženikova procjena nije prestroga, te da je tuženik tijekom postupka koristio svoje diskrecijsko pravo izreći mjeru koju u konkretnom slučaju smatra primjerenom, svoju je odluku valjano obrazložio, stoga se tužbeni prigovori ocjenjuju neosnovanima. U odgovoru na tužbu tuženik se očitovao u pogledu ostalih mjera koje je imao na raspolaganju obzirom na prigovor tužitelja i zašto iste ne bi osigurale dostupnost tužitelja a koje razloge prihvaća i ovaj sud kao uvjerljive obzirom na sve okolnosti i ponašanje tužitelja.

14. Mjera ograničenja slobode kretanja osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme određena je kako bi se osigurala prisutnost tužitelja tijekom trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite, provođenje ispitnog postupka na kojem je tužitelj kao tražitelj međunarodne zaštite dužan osobno nazočiti i u njemu sudjelovati te donošenje odluke.

15. Napominje se da mjera smještaja u Prihvatni centar za strance kao i rok trajanja mjere, iako je njezino trajanje isteklo u trenutku donošenja ove odluke obzirom da je tužitelj nesporno podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, prema ocjeni suda opravdana je s obzirom na činjenicu da je tužitelj prethodno već samovoljno dva napustio Republiku Hrvatsku čime je zloupotrijebio sustav i namjeru izrazio tek pošto je vraćen u Republiku Hrvatsku.

16. Iz spisa predmeta razvidno je kako su sve pojedinačne okolnosti ispitane i obrazložene, te je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Tužitelju će se tijekom postupka odobrenja međunarodne zaštite omogućiti iznošenje svih dokaza kojima potkrepljuje svoj zahtjev.

17. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog tuženikovog rješenja kao neosnovan je odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.

18. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15 i 155/22).

19. Stoga je opunomoćeniku tužitelja, a koji se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, na temelju odredbe članka 9. stavka 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25), a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 1. i 46.) i zastupanja na ročištu od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 2. i 46.) umanjenog za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, dakle u iznosu od 500,00 EUR-a po radnji, sve uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 250,00 EUR-a sukladno stavku 2. glave I. Tarife, priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR- a.

20. Prijedlog za odgodnim učinkom tužbe nije osnovan.

21. Naime, člankom 51. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi, osim u slučaju iz članka 41. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona.

22. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano.

Prema stavku 2. toga članka ZUS-a, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužiteljici nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

23. Dakle, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjeni uvjeti navedeni u citiranoj odredbi Zakona.

24. Po ocijeni ovog Suda, izvršenjem rješenja tužitelju ne bi nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, dok bi odgoda bila protivna javnom interesu te stoga nisu ispunjeni kumulativni uvjeti da bi se dopustilo da tužba ima odgodni učinak.

25. Valjalo je stoga, na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 22. rujna 2026.,

Sutkinja:

Sanda Jeromela

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja putem e-komunikacije

2. tuženiku

3. U spis