Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-652/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MBV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicama Ivi Gavranović Bilić i Morani Gotić, odvjetnicama iz Zagreba, protiv 1. tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, zastupanog po punomoćnicima Marku Ramljaku i Danku Jurišiću, odvjetnicima iz Zagreba i 2. tuženika Vegrad-Zagreb d.o.o. u stečaju, Zagreb, Republike Austrije 9, OIB: 74652593485, zastupanog po stečajnom upravitelju Davoru Ivančiću iz Čakovca, Ivana plemenitog Zajca 17, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7328/2016-12 od 18. listopada 2017., na sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7328/2016-12 od 18. listopada 2017. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-7328/2016-14 od 25. listopada 2017.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi 1. tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 3.752,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenim postupak osiguranja koji je prvotuženik Grad Zagreb pokrenuo protiv drugotuženika Vegrad- Zagreb d.o.o., a koji je određen rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 19. veljače 2013. godine poslovni broj Ovr-416/13 na nekretnini:

- 15/8670 suvlasničkog dijela nekretnine – u naravi POSLOVNA ZGRADA I ZGRADA U [adresa] (površine 869 čhv ili 3124 m2) i DVORIŠTE (površine 445 čhv ili 1602 m2), ukupne površine 4726 m2, odnosno 1314 čhv, sagrađena na zk.čest.br. 5658/1 upisana u zk. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade, povezano temeljem odredbe čl. 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine: 35. etaža 15/8670 dijela, lokal br. 99-a u etaži I. (prvog) kata korisne površine 14,98 čm.

2. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku da u roku od 15 dana solidarno nadoknade tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.“.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 13.150,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 18. listopada 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica u žalbi navodi da je uz tužbu priložila sve pisane dokaze, a uz koje je predložila i saslušanje pobrojanih svjedoka koji su navedeni na stranici 3. pobijane presude iz kojih se sa velikom sigurnošću može utvrditi način stjecanja predmetne nekretnine, tj. vidljivo je da je tužiteljica stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju Zakona i to redovitim dosjedanjem neovisno o tome što je svoje pravo vlasništva upisala u zemljišnim knjigama kasnije tj. 10. travnja 2013., čime se njezino pravo takvog (originarnog) stjecanja prava vlasništva može s uspjehom suprotstaviti predbilježenom založnom pravu 1. tuženika od 27. veljače 2013. na prethodno navedenoj nekretnini zbog njegovog osiguranja potraživanja prema 2. tuženiku. Dalje navodi da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud pozivajući se na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80 i 36/90 (Narodne novine broj 53/91, dalje: ZOVO), zaključuje da tužiteljica nije stekla uvjete za stjecanje prava vlasništva (redovitom) dosjelošću jer da njezin posjed nije zakonit, a kako nije protekao rok za stjecanje prava vlasništva izvanrednim dosjedanjem od 20 godina (računajući od 1995. do 2013.) tužiteljičin posjed je samo pošten, pa se zbog toga njezino vlasništvo (dosjelošću) ne može s uspjehom suprotstaviti ranijem upisu predbilježbe osiguranja 1. tuženika uvažavajući odgodu načela povjerenja u zemljišnim knjigama za sve upise učinjene prije 1. siječnja 2017. za nekretnine koje su do 1. siječnja 1997. bile upisane kao društveno vlasništvo zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen. Tužiteljica u žalbi također tvrdi da su razlozi u presudi nejasni i proturječni posebno u dijelu u kojemu se kao argument za nezakonitost posjeda tužiteljice navodi kako ista nije dostavila isprave na temelju kojih je uknjižila svoje pravo vlasništva prema rješenju zemljišnoknjižnog suda od 6. ožujka 2015., jer da kupoprodajnim ugovorom koji je sklopila s GIP Velenjem od 26. listopada 1994., kao i ugovorom između 2. tuženika Vegrad-Zagreb d.o.o. nije dokazan pravni slijed koji bi omogućio zakonitost stjecanja vlasništva tužiteljice. Suprotno navodim u obrazloženju pobijane presude, tužiteljica ističe da je ispravama u ovom predmetu dokazala zakonitost svog posjeda čime je pravo vlasništva stekla redovitom dosjelošću, a što dokazuje sklopljenim kupoprodajnim ugovorom između nje i GIP Vegrada iz Velenja koje je i gradilo poslovni centar Prečko u kojemu se nalazi lokal tužiteljice kao i kasnije sklopljen ugovor o prijenosu prava dovršenja objekata između Velenje 2. tuženika Vegrad- Zagreb d.o.o. i GIP Velenje od 15. siječnja 1994. kojim GIP Velenje prenosi prava na Vegrad-Zagreb d.o.o.. Posebno ističe kako je svoje pravo vlasništva na temelju pravnog posla i uspjela upisati na temelju navedenog ugovora o kupoprodaji iz 26. listopada 2024., tabularne isprave od Vegrad – Zagreb d.o.o., a kao dokaz o sljedništvu je bio priložen upravo ugovor o prijenosu prava između prodavatelja GIP Velenje i 2. tuženika. Stoga smatra da prvostupanjski sud pogrešno pretpostavlja o nedokazanosti pravnog slijeda i to još u zemljišnoknjižnom postupku iako je na raspolaganju imao jednake isprave. Dalje navodi da je 2. tuženik preuzeo sva prava vezana uz navedeni lokal, osim ugovora o prijenosu prava između GIP Velenja i 2. tuženika, što dokazuje i lokacijska dozvola ministarstva gospodarstva od 24. travnja 2025. koja glasi na 2. tuženika. Posebno ističe da prvostupanjski sud nije vrednovao isprave iz kojih proizlazi da je tužiteljica na temelju svog kvalificiranog posjeda izvršavala svoje vlasničke dužnosti plaćajući sve naknade i poreze. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže 1. tuženika na snošenje parničnog troška tužiteljici ili podredno da ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 14.078,13 eura.

3. Odgovor na žalbu tužitelja podnio je 1. tuženik koji u odgovoru osporava osnovanost žalbenih navoda, te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužiteljice kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrdi u cijelosti.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude povodom žalbe tužiteljice i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud utvrđuje da u donošenju prvostupanjske presude i u postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

7. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koji se poziva tužiteljica.

8. Predmet spora je, dakle, zahtjev za proglašenje nedopuštenim postupka osiguranja na nekretnini pobliže opisanoj u izreci, a to stoga što tužiteljica tvrdi kako je ista dosjelošću stekla vlasništvo predmetne nekretnine i prije nego što je u korist prvotuženika dana 27. veljače 2013. godine predbilježeno založno pravo na istoj nekretnini, a radi osiguranja potraživanja 1. tuženika prema 2. tuženiku.

9. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je pred prvostupanjskim sudom, pod poslovnim brojem Ovr-416/13 u tijeku postupak osiguranja u predmetu predlagatelja osiguranja Grada Zagreba ovdje 1. tuženika i protivnika osiguranja Vegrad – Zagreb d.o.o. ovdje 2. tuženika i to radi prislinog zasnivanja založnog prava na nekretnini opisanoj u izreci ove presude,

- da je rješenjem ovršnog suda od 02. prosinca 2016. godine tužiteljica kao treća osoba upućena na pokretanje parnice protiv stranaka iz postupka osiguranja radi proglašenja osiguranja na istoj nekretnini nedopuštenim,

- da je 27. veljače 2013. za korist 1. tuženika u zemljišnim knjigama predbilježeno založno pravo na vlasništvu posebnog dijela sporne nekretnine i to radi osiguranja potraživanja u iznosu od 110.526,82 eura i iznosa od 132.595,90 eura u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim deviznim i zakonskim zateznim kamatama te potraživanja iznosa od 240.968,40 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,

- da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama u trenutku predbilježbe založnog prava bila upisana kao vlasništvo 2. tuženika,

- da je tužiteljica prijedlog za uknjižbu prava vlasništva podnijela 10. travnja 2013., kojem je zahtjevu udovoljeno rješenjem 6. ožujka 2015.,

- da iz Ugovora o kupoprodaji broj P-113/94 SP od 26. listopada 1994. proizlazi da je tužiteljica kao kupac predmetnu nekretninu kupila od prodavatelja i graditelja GIP Vegrad, Velenje, Republika Slovenija,

- da nema dokaza o tome da je prodavatelj GIP Vegrad imao pravo korištenja i raspolaganja predmetnom nekretninom prije 2. tuženika pa da je u tom smislu prigovor 1. tuženika da je predmetni ugovor ništetan osnovan, jer da je protivan odredbi članka 1. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na području Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 36/91 - dalje: Uredba),

- da je Ugovorom od 15. siječnja 1994., 2. tuženik preuzeo prava i obveze društva GIP Vegrad iz Velenja prema 1. tuženiku, a na temelju više ugovora vezanih uz Trgovačkoposlovni centar Prečko u kojemu se nalazi sporna nekretnina,

- da je 2. tuženik istim pravnim poslom preuzeo i obveze na temelju pravnih poslova koje je s pravnim prednicima Grada Zagreba ranije sklopio GIP Vegrad, a vezani za objekt Rukavec-stambeni niz "A" i "B", stambeno-poslovni objekt Volovčica K2/6, 7, 8 i objekte u stambenom naselju Bregi-Zaprešić,

- da je u tom smislu 2. tuženik preuzeo dovršetak radova prema navedenim ugovorima s 1. ženikom na svim objektima, a GIP Vegrad se obvezao na 2. tuženika prenijeti lokale i stanove u protuvrijednost neizvršenih obveza GIP Vegrada prema ugovoru s 1. tuženikom u vrijednosti 3.109.945,00 DEM (članak 4. Ugovora od 15. siječnja 1994.),

- da je među strankama sporno je li nekretnina koja je predmet osiguranja u postupku osiguranja između predlagatelja i protivnika osiguranja u trenutku predbilježbe založnog prava na nekretnini bila vlasništvo tužiteljice pa je sud kao relevantne utvrđivao okolnosti o kojima ovisi ispunjenje pretpostavki za stjecanje vlasništva na nekretnini.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje:

- da je 2. tuženik singularni, a ne univerzalni slijednik društva GIP Vegrad i to za obveze iz ranije sklopljenih ugovora s 1. tuženikom, budući da nema nikakvih dokaza o tome da je upravo predmetni lokal GIP Vegrad prenio na 2. tuženika u smislu citirane odredbe članka 4. Ugovora od 15. siječnja 1994.,

- da je nakon sklapanja tog ugovora GIP Vegrad (a ne 2. tuženik) prodao lokal tužiteljici 26. listopada 1994., dok nema dokaza o tome da je 2. tuženik naknadno preuzeo prava i obveze prodavatelja iz ugovora između tužiteljice i GIP Vegrad od 26. listopada 1994..

11. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tužiteljica vlasništvo uknjižbom stekla nakon što je u korist 1. tuženika već predbilježeno prisilno založno pravo radi osiguranja potraživanja koje ovaj tuženik ima prema 2. tuženiku, koji je u trenutku upisa osiguranja bio uknjiženi vlasnik predmetne nekretnine, pa je predloženo osiguranje bilo dopušteno. U odnosu na tvrdnju da je tužiteljica vlasništvo predmetne nekretnine stekla i prije toga dosjelošću, prvostupanjski sud zaključuje da za to nisu stečeni uvjeti jer za stjecanje vlasništva izvanrednim dosjedanjem, od 1995. do 2013. nije bio protekao dvadestogodišnji rok propisan člankom 28. stavak 4. ZOVO-a, a za stjecanje prava vlasništva redovnim dosjedanjem nisu bile ispunjene pretpostavke, jer tužiteljičini posjed nije bio zakonit. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da se na temelju dokaza koji su predloženi za utvrđenje tužiteljičina prava vlasništva dosjelošću, ne može zaključiti da je ona imala - na temelju pravnog posla od 26. listopada 1994. s GIP Vegradom iz Velenja u Republici Sloveniji, za kojeg nema dokaza da je bio knjižni prednik 2. tuženika, a niti proizlazi da je 2. tuženik bio njegov pravni sljednik u pravnom poslu s tužiteljicom - pravnu osnovu za redovno dosjedanje predmetne nekretnine. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen.

12. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja, kao pravilne i zakonite u cijelosti prihvaća i ovaj sud jer je sve utemeljeno na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj ocjeni provedenih dokaza koju ocjenu tužiteljica neosnovano osporava i preocjenjuje provedene dokaze u svom subjektivnom smislu suprotno pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda.

13. Osim toga, sud prvog stupnja je za naprijed rečena činjenična utvrđenja i svoja pravna stajališta dao uvjerljive i logične zaključke koje prihvaća i ovaj sud, s time da tužiteljica svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

14. Dakle, a obzirom na žalbene navode tužiteljice potrebno je istaknuti da je tužiteljica očito bila svjesna da kupuje nekretninu od nevlasnika, a nitko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ga sam ima.

15. Iz stanja spisa nesporno proizlazi da je GIP Vegrad d.d. Velenje prenio vlasništvo na Vegrad Zagreb d.o.o. Ugovorom o prijenosu prava od 15. siječnja 1991.a iz čega proizlazi da je nakon 15. siječnja 1991. predmetne prostore mogao i morao prodavati jedino 2. tuženik Vegrad Zagreb d.o.o., kao vlasnik a nikako GIP Vegrad d.d. Velenje kao nevlasnik. Jedina osoba ovlaštena za prodaju prostora od 15. siječnja 1994. bila je Vegrad Zagreb d.o.o. i sredstva od prodaje su trebala biti plaćena na račun Vegrad Zagreb d.o.o. u Republici Hrvatskoj a ne na račun društva GIP Vegrad Velenje u Republici Sloveniji.

16. Prema tome, tužiteljica 26. listopada 1994. nije mogla sklopiti Ugovor o kupoprodaji broj P-113/94 sa nevlasnikom VIP Vegrad d.d. Velenje i isplatiti isplatu nevlasnicu, a ne društvu Vegrad Zagreb d.o.o. iako je očito bila upoznata s Ugovorom o prijenosu prava vlasništva od 15. siječnja 1991.. Pored toga tužiteljica je po načelu publiciteta objavom u "Narodnim novinama" morala znati da je na snazi i Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine broj 36/91, dalje: Uredba), kojom se zabranilo raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanja u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i s lično na nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje u vlasništvu posjedu, na korištenju ili upravljanju poduzeća kao i drugih pravnih osoba sa sjedištem izvan Republike Hrvatske.

17. Prema članku 3. Uredbe pravni posao sklopljen ili pravni akt donijet protivno odredbama citirane Uredbe ništav je, a sudovi i drugi organi u Republici Hrvatskoj nisu ovlašteni priznati pravne učinke sklopljenih pravnih poslova, odnosno donijetih pravnih akata protivno odredbama ove Uredbe.

18. Kako je u prvostupanjskom postupku nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica nije zaključila ugovor s vlasnikom, već s trećom osobom koja nije bila ovlaštena na raspolaganje predmetnom nekretninom, a niti je bila upisana u zemljišne knjige, a isto tako kupoprodajnu cijenu nije isplatila vlasniku, već trećoj osobi koja nije bila ovlaštena na raspolaganje, a niti upisana u zemljišne knjige, proizlazi da je prvostupanjski sud, suprotno svim žalbenim navodima tužiteljice dao pravilne zaključke o posjedu tužiteljice u pobijanoj presudi navodeći da tužiteljičin posjed predmetnog poslovnog prostora nije bio zakonit i istinit.

19. Nadalje, ističe da u zemljišnim knjigama prilikom podnošenja prijedloga za osiguranje i prilikom upisa mjere osiguranja u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu bilo je upisano vlasništvo tuženika na predmetnom posebnom dijelu nekretnine i nije bilo nikakve zabilježbe koja bi eventualno dovela u pitanje savjesnost 1. tuženika.

20. Dakle, nedvojbeno je da na temelju stanja u zemljišnim knjigama 1. tuženik u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje nije imao razloga sumnjati na to da upisani zemljišnoknjižni vlasnik nije bio stvarni vlasnik.

21. Prema tome, bilo kakve štetne posljedice sklapanja ugovora o kupoprodaji s nevlasnikom plaćanje cijene nevlasniku i neupisivanju bilo kakvog prava u zemljišne knjige kroz 20 godina može snositi samo tužiteljica, te 1. tuženik Grad Zagreb ne može biti odgovoran 2013. što tužiteljica i eventualno 2. tuženik, odnosno treća osoba GIP Vegrad d.d. Velenje nisu razriješili svoje odnose iz 1994..

22. Ovdje je također potrebno istaknuti da tužiteljica u ovom postupku nije dokazala pravni temelj i istinit način svoga stjecanja vlasništva ne može se smatrati predmnijevanim vlasnikom u odnosu na 1. tuženika.

23. Naime, predmnijevani vlasnik je istinit, zakonit i pošten posjednik nekretnine u odnosu na koju polaže neko pravo. Osoba koja tvrdi da je predmnijevani vlasnik nekretnine dužna je u postupku, između ostalog dokazati svoj pravni temelj stjecanja nekretnine kako to propisuje odredbe članka 166. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV-a).

24. Dakle, nije predmnijevani vlasnik stvari osoba koja je stvar kupila ništetnim ugovorom, kao ovdje tužiteljica, budući da nema pravni temelj i istinit način stjecanja stvari. Nadalje, osoba koja nema zakonit posjed nekretnine ne može steći pravo vlasništva redovitom dosjelošću, a osoba čiji posjed nije pošten (savjestan) ne može steći vlasništvo niti izvanrednom dosjelošću, neovisno o proteku vremena posjedovanja stvari, niti se u takvom slučaju ona može smatrati predmnijevanim vlasnikom.

25. Stoga, suprotno svim žalbenim navodima tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, budući da iz provedenih dokaza, a sud je proveo sve predložene dokaze ne proizlazi da su u konkretnom slučaju na strani tužiteljice ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bilo redovnom ili izvanrednom kako to smatra tužiteljica.

26. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa).

27. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

28. Tužiteljici nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer ista nije uspjela sa svojom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

29. Obzirom da je 1. tuženik uspio sa revizijom to ga pripada i revizijski trošak temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, koji se sastoji od troška sastava prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 1.501,00 eura + 25 % na ime PDV -a 375,25 eura (Tbr. 10.5. Tarife) odnosno ukupno 1.876,25 eura i trošak sastava revizije u iznosu od 1.501,00 eura + 25 % na ime PDV-a 375,25 eura (Tbr. 10.5. Tarife) odnosno ukupno 1.876,25 eura, dakle sve ukupno 3.752,50 eura. O revizijskom trošku odlučeno je temeljem odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a.

U Gospiću, 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić