Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-643/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauz, odvjetniku iz Vinkovaca protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., zastupane po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 392/2025-9 od 15. srpnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-392/2025-9 od 15. srpnja 2026. u dijelu pod točkama I. i II. izreke i

r i j e š i o  j e:

I. Povodom žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-392/2025-9 od 15. srpnja 2026. u dijelu pod točkom III. izreke i u tom dijelu rješava se:

Odbija se tužitelj sa dijelom dosuđenog parničnog troška za iznos od 625,00 eura zajedno sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu, [broj] od 22. prosinca 2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedancijelihpedest posto) od iznosa kredita“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 320,87 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29.12.2006. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008.godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

1.2. Rješenjem prvostupanjskog suda određena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.647,88 eura.

2. Protiv navedene presude i rješenja o pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o troškovima postupka. Ističe da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da proturječi razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Tužitelj je vrijednost predmeta spora označio iznosom od 1.647,88 eura, pozivajući se na nekadašnji iznos od 10.000,00 kuna kao mjerodavnu vrijednost za deklaratorne tužbe. Tuženik osporava ovako naznačenu vrijednost predmeta spora kao nepravilno utvrđenu te navodi da sukladno odredbi članka 35. stavak 1. ZPP-a, kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost glavnog zahtjeva. Predmet ovog spora jest valjanost ugovorne odredbe o naknadi čija konkretna novčana vrijednost proizlazi iz samog ugovora i iznosi 2.417,61 kn (320,87 eura). Tuženik izjavljuje žalbu i protiv odluke o troškovima kojom je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka, a s obzirom da taj trošak, zbog gore obrazloženih žalbenih razloga nije trebao biti dosuđen tužitelju . Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak ove žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 452,50 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu temeljem članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 i 59/23) te zahtjev za isplatom neosnovano stečenog iznosa od 320,87 eura koji se odnosi na prethodno plaćenu naknadu za obradu kredita temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

6. Ispitujući presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi u dijelu pod točkom I. i II. izreke presude bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 , dalje: ZPP), na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu u svojom žalbom ukazuje tuženik.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP-a) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je podigao kredit za adaptaciju kuće, te da je kod tuženika podigao kredit zato što je bio klijent te banke i dan danas je klijent. Nadalje je iskazao da se o uvjetima kreditiranja raspitivao kod službenika banke, njemu se obratio i tom prilikom se odlučio na kredit a od službenika je dobio obrazac ugovora koji je pročitao. Tužitelj je također iskazao da je pročitao ali nije primijetio i razumio što znači da mora platiti naknadu za obradu kredita te da je tek kad mu je ta naknada bila umanjena od iznosa kredita, shvatio da se radi o nekakvoj naknadi. Nadalje je iskazao da je ugovor, nakon što ga je pročitao, ovjerio kod javnog bilježnika, ali ni tada nije saznao da mora platiti tu naknadu. U svom iskazu, tužitelj također navodi da od osobnog bankara nije dobio usmeno obrazloženje niti da mora platiti tu naknadu niti na što se ona točno odnosi, niti je dobio od banke nekakve upute, brošure vezano za naknadu. Nadalje navodi da je to, kako je već iskazao, bio obrazac ugovora kojeg je mogao prihvatiti kao takvog. Navodi da je u vrijeme podizanja kredita bio zaposlenik Cestorada kao vozač teretnog vozila i da nije imao nikakve druge prihode osim svojih prihoda od zaposlenja te da mu je banka umanjila iznos naknade iz kredita.

9. Pravilno prvostupanjski zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, ZZP), slijedom čega je ništetna.

10. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavkom 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženom platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio, niti dokazivao (na tuženom je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s člankom 219. stavak 1. i člankom 220. stavak 1. ZPP-a), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisnici kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivao niti da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika.

12. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tužen ika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

13. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora.

14. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tužen ika da sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe članka 81. ZZP-a.

15. Valja navesti da praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

16. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: "1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, je je prvostupanjski sud pravilno raspravio.

20. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, pro izlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

23. Stoga članak 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

24. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

25. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe članka 323. ZOO-a, jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe Ugovora.

26. Prvostupanjski sud je između ostalog pravilno ocijenio i da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

27. Visina utuženog potraživanja iznosi 320,87 eura i ista među strankama nije sporna.

28. Na gore navedeni iznos potraživanja tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženom na temelju odredbi članaka 1111. stavak 1. i 3. i članka 1115. ZOO-a.

29. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj platio jednokratnu naknadu.

32. Osnovana je žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku, jer je prvostupanjski sud prihvatio kao vrijednost predmeta spora onu koju je tužitelj nepravilno naznačio u tužbi, odnosno iznos od 1.647,88 eura, a naznačenoj vrijednosti predmeta spora tuženik je prigovorio već u odgovoru na tužbu.

33. Naime, odredba članka 40. stavak 2. ZPP-a propisano je da je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

34. U konkretnom slučaju tužitelj je postavio deklatorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 12.3 Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu tužitelja na podmirenje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te je postavljen i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 320,87 eura (točka II. izreke).

35. Slijedom navedenog deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu.

36. Naime, zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi/izlaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (članak 187. stavak 3. ZPP-a), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna i logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se za vrijednost predmeta spora mjerodavna za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu ukupnog iznosa od 320,87 eura.

37. Prema tome, deklaratorni zahtjevi koji su postavljeni uz kondemnatorne zahtjeve, ne uzimaju se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora. Radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH i nižih sudova.

38. Ovako utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (1.647,88 eura) dolazi se do apsurdne situacije gdje je za spor koji se sastoji od zahtjeva na isplatu iznosa od 320,87 eura vrijednost predmeta 5x veća, a tužitelju je pripao trošak u iznosu od 970,68 eura odnosno gotovo 3x veći od realne vrijednosti predmeta spora glavnog zahtjeva, čime se neosnovano generiraju previsoko odmjereni troškovi i nalaže tuženiku nerazmjerno visoka obveza podmirenja troškova postupka u odnosu na glavni tužbeni zahtjev.

39. Parnični trošak je sporedno potraživanje koje prati sudbinu glavnog tužbenog zahtjeva pa je evidentno povrijeđena ravnoteža između stranaka u situaciji u kojoj tužitelj potražuje isplatu iznosa od 320,87 eura, a odmjerava mu se trošak postupka u 3x većem iznosu, kao i načelo ekonomičnosti. Za takvo postupanje nema nikakve osnove iz razloga ranije navedenih, a obrazloženje koje prvostupanjski sud daje za takvo utvrđenje vrijednosti predmeta spora, da vrijednost tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti iznosi 1.327,01 eura se ne može prihvatiti s obzirom na postojanje zahtjeva za isplatu.

40. Tužitelju pripada parnični trošak za sve radnje kako je naveo i prvostupanjski sud sukladno članku 154. stavak 1. i članku 155. stavak 1. ZPP-a, za poduzete radnje za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, pa tako tužitelju pripada pravo na trošak za zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak obrazloženog podneska u iznosu od 50,00 eura, trošak zastupanja na ročištu održanom 11. lipnja 2026. u iznosu od 50,00 eura, te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, a što se ukupno iznosi 250,00 eura, uvećano za PDV 25 %, čini ukupno 312,50 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, što sve ukupno čini trošak od 345,68 eura, koji trošak pravilnom primjenom materijalnog prava pripada tužitelju.

41. Dakle, ukupan trošak tužitelja koji je bio opravdan i nužan u ovom postupku iznosi 345,68 eura, a kako mu je prvostupanjskom presudom dosuđen iznosu od 970,68 eura, to je valjalo pozivom na odredbu članka 380. stavak 1. točka 3. ZPP -a, riješiti kao u izreci ovog rješenja.

42. S obzirom da je tuženik uspio u žalbenom postupku ima pravo na naknadu troška toga postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi članka 155. ZPP-a, sve u vezi odredbe Tbr. 10.5 Tarife. Tako je tuženiku priznat žalbeni trošak, koji se odnosi na troškove sastava žalbe u iznosu od 25,00 eura + PDV u iznosu od 6,25 eura, što ukupno iznosi 31,25 eura.

U Gospiću, 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić