Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-496/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica EZV, zaposlenica Hrvatskog sindikata pošte u Zagrebu, protiv tuženika HP - Hrvatska pošta d.d., Velika Gorica, Poštanska ulica 9, OIB: 87311810356, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju E i M, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja na presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-696/2025-15 od 11. lipnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-696/2025-15 od 11. lipnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopustivosti Odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja od 17. veljače 2025. i odluke od 17. ožujka 2025. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja, da radni odnos nije prestao , zahtjev za vraćanje na rad kao i zahtjev za naknadu parničnog troška.

2. Presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda odnosno podredno istu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti redovnog otkaza ugovora o radu, zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao te zahtjev za vraćanje na rad.

5. U ovom žalbenom stadiju postupka nesporno je da je tužitelj temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu poštar za ekspres dostavu u [adresa] na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije i Krapinsko-zagorske županije, da mu je tuženik odlukom od 17. veljače 2025. otkazao ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja stavljajući mu na teret da je u vremenskom periodu od 18. prosinca 2024. do 31. prosinca 2024. izostao s posla a da svoj izostanak ničim nije opravdao te da je 27. prosinca 2024. poslao nadređenom voditelju dvije glasovne poruke u kojima mu prijeti i vrijeđa ga. Isto tako nije sporno niti da je tužitelj u zakonom propisanim rokovima podnio tuženom kao poslodavcu zahtjev za zaštitu prava te pokrenuo ovaj sudski spor.

6. Sporno je je li tužitelj počinio povrede svoje radne obveze koje mu se stavljaju na teret odnosno da li navedeno postupanje tužitelja predstavlja povredu njegove radne obveze. Posljedično tome je li tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje tužitelju .

7. Pošavši od utvrđenja da je tužitelj tijekom postupka priznao da u razdoblju od 18. prosinca 2024. do 31. prosinca 2024. nije želio doći na posao, da bolovanje nije htio otvoriti te da iz principa nije došao na posao jer da nisu postojali uvjeti za rad tužitelja s time da je svaki dan netko bio obaviješten o njegovom nedolasku i da će to korigirati kroz radne subote, novi godišnji odmor ili nešto treće, da tužitelj kao radnik nije ovlašten samostalno odlučiti da radne dane koje je trebao odraditi prema rasporedu radnog vremena odradi neki drugi dan već je organizacija rada, u smislu odredbe čl. 60. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 u daljnjem tekstu ZR) isključivo u nadležnosti poslodavca, sud prvog stupnja utvrdio je da je u navedenom periodu tužitelj neopravdano izostao s rada, što predstavlja povredu radne obveze. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da je tužitelj tijekom postupka priznao i da je svom nadređenom voditelju poslao dvije glasovne poruke kojim mu je prijetio i to riječima „da će ga pojesti mrak“ i „da će mu doći sa dvoje, troje, petero ljudi, njegovih dečki“, da one nisu bile primjerene te da mu je zbog toga žao, sud prvog stupnja utvrdio je da je takav način komunikacije neprimjeren između zaposlenika te da, iako je tužitelj naknadno iskazao žaljenje zbog svog postupanja, upućivanje istih predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelj navedenim postupanjem počinio povrede svoje radne obveze koje mu se stavljaju na teret a koje u svojoj ukupnosti predstavljaju opravdani razlog za otkazivanje njegovog ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja.

8. Posljedično navedenom ocjenjujući dopuštenost odluke o redovnom otkazu prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik kao poslodavac tijekom postupka dokazao da je u konkretnom slučaju imao opravdani razlog, u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR za otkazivanje tužitelju ugovora o radu.

9. S navedenim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.

10. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

11. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja zanemarujući odlučnu okolnost da je tužitelj tijekom postupka priznao počinjenje povreda koje mu se stavljaju na teret.

12. Točno je, a kako to tužitelj navodi u svojoj žalbi, da on tijekom postupka nije učinio nespornom činjenicu da je provedeno savjetovanje s Radničkim vijećem GP1 na temelju odredbe čl. 150. ZR koje se nije protivilo namjeravanoj odluci redovitog otkazivanja Ugovora o radu tužitelja. Međutim s obzirom da tužitelj tu činjenicu nije osporio već je zatražio da sud naloži tuženom da dostavi dokaz da je Radničkom vijeću dostavio prijedlog za savjetovanje o namjeravanom otkazivanju, da je tuženik (po nalogu suda postupio) i dostavio dopis iz kojeg proizlazi da je obavijestio Radničko vijeće o svojoj namjeri predmetnog otkazivanja ugovora o radu te da nakon toga tuž itelj na isto nije stavljao nikakve primjedbe niti tvrdio da bi se Radničko vijeće istom protivilo, činjenica da je sud zaključio da je isto nesporno među strankama ne dovodi, suprotno žalbenim navodima, do proturječnosti predmetne odluke odnosno do ostvarenja žalbenog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

13. I za svoje utvrđenje da su u okolnostima konkretnog slučaja gdje tužitelj samoinicijativno odbija dolaziti na posao te šalje neprimjerene prijeteće poruke svom nadređenom radniku postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da tužitelja prethodno prije otkazivanja pisano upozori na kršenje obveze iz radnog odnosa sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, dao je valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

14. Na žalbene navode u tom smislu tuženom valja reći da u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR postoji obveza poslodavca da prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukaže mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze samo u slučaju ukoliko ne postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, što je u konkretnom slučaju ostvareno.

15. Neosnovano žalitelj smatra da je sud bio dužan izvršiti uvid u njegovu medicinsku dokumentaciju odnosno provoditi dokaze radi utvrđenja njegovog zdravstvenog stanja u razdoblju kada je izostao s posla. Naime, da li radnik može opravdano izostati s rada zbog zdravstvenih razloga odluku donosi isključivo nadležni liječnik. Kako tužitelj nije ishodio potvrdu liječnika o privremenoj nesposobnosti za rad zbog zdravstvenih razloga odnosno kako nije imao otvoreno bolovanje za predmetno razdoblje a imajući u vidu da je sam tužitelj rekao da bolovanje nije želio otvarati već da iz principa nije želio doći na rad uz opravdanje da će svoj izostanak korigirati kroz budući rad subotom ili godišnjim odmorom ili nečim trećim sud nije, u smislu odredbe čl. 10. ZPP, imao razloga provoditi dokaze na okolnosti njegovog zdravstvenog stanja. S obzirom da tužitelju nadležni liječnik nije otvorio bolovanje niti izdao potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad utvrđenje prvostupanjskog suda da je njegov izostanak u predmetnom razdoblju bio neopravdan ukazuje se osnovanim. Pri tome valja reći da neopravdani izostanak s posla pri tome u trajanju od više dana predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu jer je osnovna obveza radnika iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZR da osobno obavi rad zbog kojeg je sa poslodavcem sklopio ugovor o radu.

16. Isto tako niti pozivanje tužitelja na navodne neadekvatne radne uvjete u razdoblju koje je prethodilo njegovom izostanku odnosno o eventualnom nezakonitom premještaju na rad u skladištu nisu odlučni jer sve kada bi se i utvrdilo postojanje takvih okolnosti iste ne bi utjecale na zakonitost predmetnog otkazivanja. To iz razloga budući je sam tužitelj naveo da iz principa nije došao na posao bez da je naveo da je od poslodavca zatražio izmjenu uvjeta rada već je sam odlučio da će svoj izostanak nadoknaditi radnim subotama i sl. (o čemu on nije ovlašten odlučivati) te s obzirom da se tužitelju stavlja na teret i slanje nadređenom radniku poruka prijetećeg sadržaja što zasigurno nema nikakve veze sa radnim uvjetima. I prema mišljenju ovog suda drugog stupnja slanje takvih poruka predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa koja sama po sebi predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR a za odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje nedopustivosti otkaza dovoljno da se ispunio i jedan razlog sadržan u odluci o otkazu.

17. S obzirom da je tužitelj počinio povrede koje mu se stavljaju na teret i da iste svaka za sebe i u svojoj sveobuhvatnosti uz sve okolnosti konkretnog slučaja predstavljaju povredu njegove radne obveze u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopustivosti otkaza ugovora o radu te posljedično tome i zahtjev za utvrđenje da radni odnos nije prestao i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad.

18. Slijedom iznesenog ocjenjujući žalbu tužitelja, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 22. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica