Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-125/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Jadranke Matić kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Lidije Bošnjaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Bogdanović, Dolički & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., protiv tuženika Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, Zagreb, Mirogojska cesta 8, OIB: 47767714195, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 727/2022-15 od 28. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-727/2022-15 od 28. prosinca 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu od 4.911,16 eura / 37.003,14 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.260,87 eura/ 9.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2022. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, podredno istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 4.911,16 eura na ime dodatka plaći za posebne uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te dodatka za znanstveni stupanj, kao i razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora, u razdoblju od travnja 2017. do rujna 2020. godine.

5. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da među strankama nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu doktora medicine, liječnika specijaliste infektologa, koje radno mjesto je vidljivo i u spisu priležećim obračunskim listama plaće tužiteljice;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da potraživanje tužiteljice za razdoblje od 1. travnja 2017. do 30. lipnja 2022. po osnovi neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada iznosi 12.562,03 kn/ 1.667,26 EUR, potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi da iznosi 9.591,17 kn/ 1.272,95 EUR, potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za znanstveni stupanj iznosi 11.162,48 kn/ 1.481,48 EUR, kao i da u utuženom razdoblju manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iznosi 3.687,46 kn/ 489,42 EUR, slijedom čega visina sveukupnog potraživanja tužitelj ice iznosi 37.003,14 kn/ 4.911,11 EUR (iako točan konvertirani iznos iznosi 4.911,16 EUR);

- da stranke nisu imale primjedbi na izračun vještaka, koji je sud prihvatio u cijelosti kao objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke, a temeljem spisu priležeće dokumentacije;

- da tuženik tužiteljici nije obračunao i isplatio dodatak za otežane (posebne) uvjete rada, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi niti dodatak s osnova znanstvenog stupnja za sve odrađene sate u spornom razdoblju (uključujući sate prekovremenog rada), već samo na sate koji su odrađeni u redovnom radnom vremenu, kao i da je tuženik pogrešno obračunao i isplatio naknade plaće za godišnji odmor temeljem manjih iznosa plaća koje čine prosjek plaće tužiteljice;

- da tužiteljici pripada uvećanje plaće za posebne (otežane) uvjete rada za svaki sat kada je radila u otežanim uvjetima rada, pa i za sve odrađene prekovremene sate, jer otežani uvjeti rada postoje kako u redovnom, tako i u prekovremenom radu, a sukladno odredbi čl. 57 Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj: 88/13, 143/13; dalje: KU/13) i odredbi čl. 55 kasnijeg Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 29/18; dalje: KU/18), koje propisuju da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja kod kojeg postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, koji u konkretnom slučaju za radno mjesto tužitelj ice iznosi 16% za razdoblje do 31. kolovoza 2019., odnosno 19% od 1. rujna 2019. prema čl. 21. Dodatka II. KU („Narodne novine“, broj 92/19; dalje: KU/19);

- da tužiteljici također pripada uvećanje plaće odnosno dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate od 1. travnja 2017. prema odredbi čl. 59. KU/13 u visini od 10% osnovne plaće, a prema Dodatku I. KU („Narodne novine“, broj 96/15), a potom i čl. 58. KU/18, dodatak u visini od 12% osnovne plaće koji se ima obračunati do 31. kolovoza 2019., a prema Dodatku II. KU/19 dodatak od 16% osnovne plaće počevši od 1. rujna 2019., i to za svaki efektivno odrađeni sat rada, odnosno i redovnog rada i prekovremenog rada, i to na način da se utvrdi vrijednost osnovne plaće za sat rada i da se na njega obračuna dodatak , jer je tužiteljica jednako odgovorna za život i zdravlje ljudi u redovnom i prekovremenom radu;

- da tužiteljica ujedno ima pravo na uvećanje plaće odnosno dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti od 15% temeljem čl. 54. st. 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 141/12, 24/17, 128/18; dalje: TKU), a koji, kao ni prethodno obrazloženi dodaci, nije ničim ograničen samo na redovni rad tužiteljice budući da je tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju nesporno imala znanstveni stupanj doktora znanosti;

- da je upravo zbog neobračunavanja i neisplaćivanja navedenih dodataka na sate rada koje je tužiteljica odradila u prekovremenom radu istoj bila isplaćivana manja plaća, pa tužiteljici posljedično pripada razlika plaće s osnove naknade za godišnji odmor upravo u iznosima utvrđenima od strane vještaka financijske struke ;

- da tužiteljica ima pravo na kumulativnu isplatu svih dodataka po osnovama iz čl. 57. i čl. 59 KU/13. (odnosno sadržajno identičnim odredbama čl. 55 i čl. 58 KU/18) te čl. 54 st. 2. TKU, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad.

6. Stoga je sud prvog stupnja ocijenio kako je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te tužiteljici dosudio iznos od 4.911,16 EUR bruto na ime razlike manje isplaćenih plaća u razdoblju od travnja 2017. zaključno s rujnom 2020., a koji iznos je razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose glavnica kako je navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP -a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, odnosno izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i o istima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima koji prileže spisu i samih tih isprava i zapisnika.

9. Također, sud prvoga stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke te na temelju izvedenih dokaza i njihove brižljive ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

10. U odnosu na žalbeni navod tuženika da sud nije utvrdio stvarnu intenciju i volju stranaka Kolektivnog ugovora u pogledu plaćanja prekovremenih sati, valja navesti da je isti paušalan i kao takav neosnovan, budući da ni sam tuženik ne navodi koja bi po njegovom shvaćaju bila stvarna volja ugovornih strana i u čemu bi se ista razlikovala od one koju je utvrdio prvostupanjski sud. Prema shvaćanju ovoga suda, iz samih odredaba Kolektivnog ugovora na koje se poziva prvostupanjski sud proizlazi da stranke istog nisu izričito ograničile pravo na dodatke samo na sate redovnog rada, dok sud prvog stupnja pravilno zaključuje i obrazlaže da takvo tumačenje ne proizlazi ni iz prirode rada tužiteljice jer je ista radila u jednakim (otežanim/posebnim) uvjetima, snosila istu iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te isti znanstveni stupanj (doktora znanosti) kako u redovnom, tako i u prekovremenom radu.

11. Naime, odredbom čl. 94. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR) propisano je da radnik za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, ima pravo na povećanu plaću.

12. Iz sadržaja citiranih odredbi KU/13 i KU/18, kojima je uređeno pravo na plaću i uvećanje iste sukladno ZR-u, proizlazi da se dodaci na plaću međusobno ne isključuju, već naprotiv kumuliraju, osim kada su u pitanju položajni dodaci, a u odnosu na koje je odredbom čl. 58. st. 3. KU/13 (čl. 56. st. 3. KU/18) izričito navedeno da se ne mogu kumulirati s dodatkom uvećanja plaće s osnova posebnih uvjeta rada.

13. Iz navedenog slijedi da uvećanje osnovne plaće za odrađene sate prekovremenog rada ne isključuje pravo tužiteljice da za odrađene sate prekovremenog rada ostvari ugovorene dodatke na plaću za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi jer to odredbama KU izrijekom nije određeno. Navedeno se odnosi i na pripadajući dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti sukladno odredbi čl. 53. st. 2. TKU.

14. Izneseno stajalište sukladno je i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-56/19-18, zauzetom na sjednici 9. prosinca 2019., a prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj: 143/13 i 96/15; dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59.a KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu (tako i, primjerice, u odluci VSRH, broj Rev-2150/2019-2 od 13. studenog 2019.).

15. U odnosu na žalbeni navod da sud nije obrazložio zašto nije prihvatio mišljenje izv. prof. dr. sc. VT, valja navesti da suprotno proizlazi iz točke 20. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud, budući da pravna mišljenja istog ne predstavljaju izvor mjerodavnog prava i ne obvezuju sudove RH. Također, žalbeni navod da je FINA od 1. travnja 2020. uvela promjene u Centraliziranom obračunu plaća vezano za obračun prekovremenih sati paušalan je i neodlučan za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

16. Posljedično pravu na isplatu neisplaćenog dodataka za sve efektivno odrađene sate rada, tužiteljici pripada i pravo na isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor, kako je ranije obrazloženo, stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu 4.911,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama u cijelosti osnovan.

17. Tuženik odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke prvostupanjske presude određeno ne pobija, dok drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP-a), stoga slijedi da je pobijana odluka u cijelosti pravilna i zakonita.

18. Slijedom svega iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 22. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić