Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-832/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vanja Buntić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Republike Hrvatske- MInistarstvo unutarnjih poslova, koje zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Puli- Pola, Građansko- upravni odjel, OIB: 52634238587, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj Pr-55/2022-32 od 16. srpnja 2024. godine, na sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2026.,
r i j e š i o j e
I Prihvaća se žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj Pr-55/2022-32 od 16. srpnja 2024. godine, te se predmet vraća istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
II O trošku žalbenoga postupka odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.934,64 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno izrekom (točka I izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.644,31 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2024. godine do isplate (točka III izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti. Zahtjeva naknadu troška žalbenog postupka.
3. Žalba je osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću za sate prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima u razdoblju od rujna 2019. do zaključno s ožujkom 2021., na radnom mjestu policijskog službenika Policijske uprave Istarske, Postaje pomorske i aerodromske policije Pula.
5 . Polazeći od utvrđenja:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu policijskog službenika u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, PU Istarska, Postaji pomorske i aerodromske policije,
- da se tužitelj prije pokretanja parničnog postupka obratio tuženici u svezi mirnog rješenja spora, na što tužena nije pristala,
- da je tužitelj postupajući po višednevnim radnim nalozima, dok je brod bio u plovidbi, od trenutka ukrcaja do trenutka iskrcaja bio u višednevnoj službi i dežurstvu,
- da se tužitelj postupajući po višednevnom radnom nalogu nalazio na radnom mjestu, više dana radio po nalogu i bio na raspolaganju poslodavcu,
- da policijski službenik za trajanja višednevne službe u nadzoru državne granice na moru obavlja prekovremeni rad u vrijeme nakon redovnog radnog vremena od 8,10 ili 12 sati, a bez 8 sati odmora, cijelo vrijeme boraveći na plovilu, bez mogućnosti odlaska s broda,
- da tužitelj nije samoinicijativno ostajao na plovilu izvan radnog vremena od 8,10 ili 12 sati, već nije imao mogućnost niti je bio ovlašten napuštati plovilo ,
- da je vještak financijske struke utvrdio razliku između isplaćenih iznosa i iznosa koji bi trebao biti plaćen za ostvareni rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenim satima, sve umanjujući za dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno,
- da je vještak utvrdio da je 893 sata bilo obračunato kao pasivno dežurstvo, da je 592 sata trebalo biti pasivno dežurstvo, a 391 sat je trebao biti obračunat kao prekovremeni rad, te da razlika iznosa koji bi trebao biti plaćen po osnovi rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenim satima, sve umanjeno za dnevni odmor u trajanju od 8 sati dnevno i naknadu za pasivno dežurstvo, te isplaćenih iznosa, iznosi 4.934,64 eura,
- da je tzv. pasivno dežurstvo definirano odredbom čl. 51. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj 112/17, 12/18, 2/19, 119/19 i 66/20- dalje: KU),
- da se pasivno dežurstvo kako je definirano KU ne odnosi na tužiteljevu situaciju jer vrijeme koje je tužitelj provodio na plovilu nakon odrađenog redovnog radnog vremena od 8,10 ili 12 sati predstavlja vrijeme koje je tužitelj provodio na poslu koji inače radi
Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev sukladno odredbi članka 38. KU u vezi članka 60. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR).
6. Osnovani su žalbeni navodi o tome da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da se tužiteljeva situacija ne može podvesti pod pojam pasivnog dežurstva, već da je tužitelj nakon odrađenog redovnog radnog vremena od 8,10 ili 12 sati, umanjeno za 8 sati odmora, obavljao prekovremeni rad jer je to vrijeme provodio na poslu koji inače radi, te je cijelo vrijeme boravio na plovilu, bez mogućnosti odlaska s broda. Međutim, prvostupanjski sud dosuđuje iznos od 4.934,64 eura za korist tužitelja s osnove razlike između isplaćenih iznosa i iznosa koji bi eventualno trebali biti isplaćeni po osnovi rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenim satima, sve umanjeno za dnevni odmor u trajanju od 8 sati dnevno te prava na naknadu za pasivno dežurstvo, pri tome rukovodeći se nalazom i mišljenjem financijskog vještaka koji je ocijenio da je tužitelju od ukupno 893 sata, 592 sata trebalo biti obračunato kao pasivno dežurstvo, a 391 sat da je trebalo obračunati kao prekovremeni rad (sukladno platnim listama tužitelja koje su uložene u spis). Dakle, zaključci prvostupanjskoga suda su međusobno proturječni jer ujedno ocjenjuje da je tužitelj ostvario sate s osnove pasivnog dežurstva kao i da se tužiteljeva situacija ne može podvesti pod pojam pasivnog dežurstva, već da se rad izvan redovnog radnog vremena tužitelja, umanjeno za 8 sati odmora, treba cijeniti kao prekovremeni rad.
6.1. Zbog navedenog proturječja je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pa se već zbog toga pobijana presuda ne može ispitati.
7. Nadalje, žalbenim navodima žaliteljica osnovano osporava pravilnost primjene materijalnoga prava.
8. Odredbom sadržanom u čl. 41. st. 1. i st. 2. Zakona o policiji (Narodne novine, broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19- dalje: ZP) propisano je da je policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno i da se tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati, dok je čl. 42. st. 1. propisano da je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a da takav poseban raspored uključuje rad u smjenama, u turnusu, rad subotama, nedjeljama, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drugačiji način, time da (st. 3.) kada je policijske poslove potrebno obavljati u neprekidnom trajanju, redovito radno vrijeme policijskih službenika koji obavljaju takve poslove može trajati duže od 8 sati u razdoblju od 24 sata, ali ne duže od 12 sati.
9. Nadalje, vrijeme provedeno na plovilu nakon proteka redovnog radnog vremena (koje može trajati najviše 12 sati) predstavlja pasivno dežurstvo. Ovo jer je čl. 51. KU ugovoreno, a primjenjuje se i na tužitelja, da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prijevozno sredstvo u kojima je smješten, da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra pasivnim dežurstvom (u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je za pasivno dežurstvo tuženica tužitelju isplatila pripadajuću naknadu).
10. Međutim, ukoliko tužitelj unutar vremena provedenog u pasivnom dežurstvu obavlja neki faktični rad, tada vrijeme kroz koje je obavljao takav faktičan rad predstavlja prekovremeni rad (što tuženica pravilno navodi i u žalbi) i za taj rad tužitelj ima pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad iz čl. 38. st. 1. KU u vezi s čl. 50. st. 7. KU, a uz to ima i pravo na naknadu za pasivno dežurstvo, za koji dodatak nije u ovom slučaju sporno da je isplaćen.
11. Dakle, pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz KU tužitelj može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke. S obzirom da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice, a to je broj stvarno odrađenih sati rada tužitelja izvan redovnog radnog vremena kroz utuženo razdoblje odnosno koje je to konkretne poslove obavljao nakon isteka redovnog radnog vremena i u kojem trajanju, a s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog, a o čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću, nego je paušalno, bez ocjene provedenih materijalnih i personalnih dokaza utvrdio da se uvijek nešto radilo, proizlazi da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje tako da se za sada ne može prihvatiti primjena materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda koji je tužitelju dosudio iznos od 4.934,64 eura na ime razlike u isplati plaće (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2703/2019-3 od 16. prosinca 2020., Rev-1925/2018-2 od 21. listopada 2020.i dr.).
12. Slijedom svega navedenoga valjalo je ukinuti pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 370. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje jer zbog pogrešnog pravnog pristupa suda prvog stupnja prilikom odlučivanja o postojanju i visini potraživanja tužitelja nije pravilno utvrđeno činjenično stanje budući da prekovremeni rad predstavlja samo faktični rad unutar vremena tužitelja provedenog u pasivnom dežurstvu.
13. U ponovnom suđenju sud prvog stupnja će provesti novu glavnu raspravu, provesti će predložene dokaze, utvrditi odlučne činjenice i navesti razloge o odlučnim činjenicama na koje mu je ukazano ovom odlukom, i tek tada će prvostupanjska odluka biti pravilna i zakonita. Zato je odlučeno kao pod točkom I izreke ovoga rješenja.
14. Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP, pa je odlučeno kao pod točkom II izreke ovoga drugostupanjskoga rješenja.
U Zagrebu 22. rujna 2026.
Predsjednik vijeća
Tomislav Aralica
