- 1 -              Rev-506/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-506/2024-2

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari prvo tužitelja-protutuženika (u daljnjem tekst: tužitelja) D. K. (OIB:...) iz L. R., i drugotužiteljice-protutuženice (u daljnjem tekstu: tužiteljica) M. K.1 (OIB:...) iz S., zastupane po punomoćnici M. J. M., odvjetnici iz S., (oboje kao nasljednici pokojnog M. K.2), protiv tuženika-protutužitelja (u daljnjem tekst: tuženika) M. V. iz O., zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku iz K. K., radi ispražnjenja i predaje, odlučujući o reviziji prvo i drugo tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3524/19-2 od 15. listopada 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3378/17 od 10. lipnja 2019., u sjednici održanoj 30. travnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3524/19-2 od 15. listopada 2019. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku da u roku od 15 dana iseli iz stana u O. pobliže opisanog u izreci presude te ga slobodnog od osoba i stvari te prepusti u posjed i vlasništvo tužitelju te da isplati tužitelju iznos od 110.286,00 kn sa zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude (točka I. izreke). Ujedno je prihvaćen protutužbeni zahtjev i utvrđeno je da je tuženik vlasnik predmetnog stana te je ovlašten postići uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama (točka II. izreke). Nadalje je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 31.093,75 kn (točka III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-405/2020-2 od 25. veljače 2020. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije u ovom postupku protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3524/19-2 od 15. listopada 2019., zbog pravnih pitanja:

 

„Je li ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a pred drugostupanjskim sudom kada u presudi o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave (u konkretnom slučaju o sadržaju zabilježbe privremene mjere zabrane otuđenja nekretnina) i same te isprave?“

 

„Je li savjesnost stjecatelja nekretnine prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora isključena kada se radi o nemarnosti da provjeri zemljišno knjižno stanje nekretnine koju kupuje?ˮ.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predložio je prihvatiti reviziju i ukinuti presude nižestupanjskih sudova te predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, a odbije protutužbeni zahtjev.

 

5. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve navode u reviziji te ju je predložio odbiti kao neosnovanu.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet ovog postupka je reivindikacijski zahtjev tužitelja koji tvrdi da je vlasnik stana koji tuženik bespravno koristi i ne želi ga napustiti te ga predati slobodnog od osoba i stvari, kao i zahtjev za naknadu štete u visini najamnine koja se može postići za predmetni stan. Nadalje, predmet ovog postupka je i protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je tuženik vlasnik predmetnog stana te na ovlaštenje za uknjižbu prava vlasništva.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

 

- da je između tužitelja kao udružitelja, s jedne strane i t.d. T. d.o.o. S., kao nositelja prava i dužnosti investitora stambeno-poslovnog objekta u O., s druge strane, sklopljen 13. studenog 1990. Ugovor broj 4/90 o udruživanju sredstava za izgradnju stana (u daljnjem tekstu: Ugovor),

 

- da je tužitelj temeljem tog Ugovora imao obvezu uplate kupoprodajne cijene stana u tri rate te je orijentacijski rok izgradnje bio 30. lipnja 1991.,

 

- da je t.d. T. d.o.o. S. 30. travnja 1992. od tužitelja, a temeljem Aneksa Ugovora tražilo uplatu daljnjeg iznosa od 1.407.640 din, koji tužitelj nije isplatio,

 

- da tužitelju nisu predani ključevi stana, odnosno nikad nije ušao u posjed stana koji je bio predmet toga Ugovora, ali koja se zabilježba ne odnosi na predmetni stan,

 

- da je Ugovor raskinut,

 

- da je 18. veljače 1992. pod brojem Z-251/92 u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Omišu zabilježena zabrana otuđenja jednog stana u predmetnoj zgradi temeljem rješenja broj II P 66/92,

 

- da je 12. kolovoza 1992. pod brojem Z-250/92 u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Omišu zabilježena zabrana otuđenja upravo predmetnog stana temeljem rješenja broj II P 1026/92 od 1. srpnja 1992.,

 

- da je 18. veljače 1992. pod brojem Z-251/92 u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Omišu zabilježena zabrana otuđenja još jednog stana u predmetnoj zgradi temeljem rješenja broj II P 66/92,

 

- da je prodavatelj T. poduzeće za inženjering u građevinarstvu i marketing iz S. Ugovorom o prodaji od 26. studenoga 1992. prodalo kupcu M. V. (ovdje tuženiku) predmetni stan te je kupoprodajna cijena plaćena u cijelosti 2. prosinca 1992. i stan je predan kupcu u posjed prema zapisniku o primopredaji od 13. rujna 1993.,

 

- da je tuženik uselio u predmetni stan skinuvši sudski pečat sa ulaznih vrata spornog stana,

 

- da je presudom Općinskog suda u Splitu posl. br. P-441/08. od 28. siječnja 2009. u pravnoj stvari tužitelja M. K.2 i dr. protiv tuženika T. d.o.o. S., radi utvrđenja prava vlasništva, tamo tuženiku naloženo da preda tužitelju predmetni stan slobodan od osoba i stvari te ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva tog stana u zemljišnim knjigama na ime tužitelja, uz brisanje prava vlasništva tamo tuženika s navedenog stana, a navedena je presuda u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-57/10. od 7. srpnja 2011.,

 

- da je ovdje tuženik u navedenom postupku sudjelovao u svojstvu umješača na strani tuženika T. d.o.o. Split.

 

8. Prvostupanjski sud, polazeći od navedenih utvrđenja zaključuje da u konkurenciji dva kupca istog stana, od kojih niti jedan nije ishodio upis vlasništva u zemljišne knjige, tuženik kao kasniji kupac kojem je nekretnina predana u posjed i koji je u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji bio savjestan, ima jače pravo na posjed i nije dužan predati stan tužitelju niti mu isplatiti naknadu za korištenje stana jer nije bio bespravni korisnik tuđe stvari. Stoga odbija tužbeni zahtjev ocijenivši ga neosnovani. Nadalje prihvaća protutužbeni zahtjev kao osnovan ocijenivši da tuženik koji je kupio stan od investitora koji mu je isti i predao u posjed, a nije bio upoznat o ranijem Ugovoru s tužiteljem te je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, stekao vlasništvo spornog stana, sukladno odredbi čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00114/01, 79/06, 141/06, 146/08 - dalje: ZVDSP). Prigovore tužitelja, a koji su sporni i u revizijskom stupnju postupka, da tuženik ne može biti savjestan stjecatelj predmetnog stana, jer prije zaključenja spornog Ugovora od 26. studenoga 1992. nije provjerio zemljišno-knjižno stanje po kojem je bila vidljiva zabilježba zabrane otuđenja predmetne nekretnine upisana pod brojem Z-250/92, otklanja kao neutemeljene uz obrazloženje da zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja iako se odnosi na spornu nekretninu, nije smetnja da dužnik i dalje raspolaže tom nekretninom, pa stoga uvidom u navedenu zabilježbu tuženik nije mogao ni dobiti saznanje da je prodavatelj već raspolagao predmetnim stanom i time postati nesavjestan kupac, nego je samo mogao biti upoznat s rizicima koje nosi pravni posao koji namjerava zaključiti. Stoga zaključuje da načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, u situaciji kad tužitelj nije bio upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, za ocjenu savjesnosti tuženika nema bilo kakvih učinaka.

 

9. Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP prihvativši sva pravna utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda. Ujedno u odnosu na žalbene navode vezane uz ocjenu suda o savjesnosti tuženika, a u odnosu na propust izvršenja uvida u zemljišne knjige, zaključuje da postojanje upisa u zemljišnoj knjizi privremene mjere zabrane otuđenja nije od utjecaja na ocjenu savjesnosti tuženika kao stjecatelja jer se ta zabrana otuđenja nije odnosila na sporni stan, pa taj propust ne može utjecati na ocjenu savjesnosti tuženika prilikom kupnje nekretnine.

 

10. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

11. Revident prvim naznačenim pitanjem ukazuje na počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 2. točke 11. ZPP pred drugostupanjskim sudom kroz zaključak o savjesnosti tuženika koja je ocjenjena po sadržaju zabilježbe privremene mjere zabrane otuđenja u zemljišnim knjigama, obzirom da po shvaćanju revidenta postoji proturječnost u odlučnim činjenicama.

 

12. Po ocijeni ovoga suda drugostupanjski je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP kada je odgovorivši na žalbene navode tužitelja koji osporavaju zaključak suda da privremena mjera u zemljišnim knjigama kojom je prodavatelju bilo zabranjeno otuđenje stana nije od utjecaja na ocjenu savjesnosti (poštenja) tuženika kao stjecatelja isključivo iz razloga što se ista nije odnosila na sporni stan, jer takvo obrazloženje proturječi onome što se u razlozima prvostupanjske presude navodi o sadržaju isprava (da je 12. kolovoza 1992. pod brojem Z-250/92 u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Omišu zabilježena zabrana otuđenja predmetnog stana temeljem rješenja broj II P 1026/92 od 1. srpnja 1992). Navedeno ujedno predstavlja i odgovor na prvo postavljeno pitanje.

 

13. Revident drugim naznačenim pitanjem osporava primjenu odredbe čl. 159. st. 2. ZVDSP koja je posljedica po njegovom shvaćanju pogrešnog zaključka nižestupanjskih sudova o savjesnosti (poštenju) tuženika.

 

14. Revidentu je za odgovoriti da okolnost da je stjecatelj nekretnine propustio izvršiti uvid u zemljišne knjige ne isključuje uvijek sama po sebi njegovu savjesnost (poštenje) već se ona procjenjuje kroz sveukupne okolnosti konkretnog slučaja.

 

15. Međutim, ovu je odluku valjalo ukinuti već zbog počinjenja apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pred drugostupanjskim sudom, a koja je problematizirana kroz prvo u reviziji postavljeno pitanje, pa je zbog navedenog odlučeno kao u izreci ovoga rješenja pozivom na odredbu čl. 391. st. 7. ZPP.

 

Zagreb, 30. travnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.