REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Us I-1034/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice LDH iz [adresa] P10 D, broj osobne iskaznice:

B0C161581, koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Šubićeva 29, OIB: 33706439962, kojeg zastupa LD, službena osoba, radi kontrole kampiranja izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova, 21. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-334-01/25-02/22, URBROJ: 443-01-16-02-25-2 od 25. studenog 2025.

i

r i j e š i o  j e

I. Upravni spor se obustavlja u povodu tužbe zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke u zakonom propisanom roku.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-334-01/25-02/22, URBROJ: 443- 01-16-02-25-2 od 25. studenog 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe turističke inspekcije, KLASA: UP/I-334-01/25-02/555, URBROJ: 443-02-01-07-25-3 od 26. srpnja 2025., očitom omaškom u pisanju u izreci rješenja naveden URBROJ: 443- 02-01-25-3.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zabranjuje se tužiteljici kampiranje izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na desnoj obali rijeke Dunav u visini 1415,5 r/km na otoku Gornja Siga na rok 60 dana od dana donošenja usmenog rješenja, odnosno do 24. rujna 2025. Prvostupanjskim rješenjem određeno je i da žalba izjavljena protiv toga rješenja ne odgađa izvršenje rješenja.

2. Tužitelj je podnio tužbu ovom Sudu 27. listopada 2025., koja je zaprimljena 29. listopada 2025., radi ocjene zakonitosti propuštanja donošenja pojedinačne odluke u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom 3. i člankom 38. stavkom 2. točkom 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/2024., 39/2026. - dalje: ZUS), budući da tuženik nije odlučio o njegovoj žalbi u roku predviđenom člankom 121. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/2009. i 110/2021., - dalje: ZUP), izjavljenoj 11. kolovoza 2025. protiv rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe turističke inspekcije, KLASA: UP/I-334- 01/25-02/555, URBROJ: 443-02-01-07-25-3 od 26. srpnja 2025.

3. Tuženik u odgovoru na navedenu tužbu ističe da je 25. studenog 2025. drugostupanjskim rješenjem KLASA: UP/II-334-01/25-02/22, URBROJ: 443-01-16-02- 25-2 od 25. studenog 2025. odlučeno o žalbi tužiteljice. Predlaže da Sud obustavi upravni spor.

4. Tužiteljica je protiv navedene odluke tuženika podnijela tužbu (u povodu koje je na ovom Sudu osnovan predmet koji se vodi pod poslovnim brojem: Us I-1266/2025) radi poništenja rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-334-01/25-02/22, URBROJ: 443-01-16-02-25-2 od 25. studenog 2025. U tužbi je navela da joj je 5. prosinca 2025. uručeno osporavano rješenje te da tužbu podnosi protiv istog u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iako je zastupana po kvalificiranom opunomoćeniku te usprkos obvezi iz članka 39. stavka 1. točke 8. ZUS-a, u tužbi nije kao njen obvezni sastav iznijela nikakve činjenice niti dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev. Naime, samo je zatražila dostavu i omogućavanje uvida u dokumentaciju tuženika, odnosno spis upravnog postupka i izričito zatražila održavanje rasprave te je predložila Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika uz naknadu troška spora.

5. Tuženik u odgovoru na prethodno navedenu tužbu ističe da je u predmetu Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, KLASA: UP/I-334-01/25-02/555, po službenoj dužnosti 26. srpnja 2025. obavljen inspekcijski nadzor kontrole kampiranja izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na otoku Gornja Siga. Napominje kako tužiteljica bez obrazloženja u pogledu razloga osporavanja zakonitosti utuženog rješenja osporava odluku tuženika u meritumu. S tim u vezi, tuženik upućuje na obrazloženje osporenog rješenja te da ostaje kod svojih navoda iz istoga. Nadalje, osporava navode tužiteljice u vezi nezakonitosti rješenja te navodi da osporavano rješenje sadrži sve obvezne dijelove, a da obrazloženje osporavanog rješenja sadrži kratko izlaganje žalbe, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza te ističe da su obrazloženi svi bitni žalbeni razlozi, kao i da je naveden propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar.

5.1. Ukazuje na to da je tužiteljica ranije pokrenula upravni spor radi šutnje uprave, ali da ondje tužiteljica nakon donošenja rješenja kojim je prekinuta šutnja uprave (ovdje osporavano rješenje) nije pokazala interes za osporavanje odluke u meritumu (radi se o istoj upravnoj stvari), unatoč procesnoj mogućnosti proširenja tužbenog zahtjeva, nego da je protiv naknadno donesenog rješenja tuženika podni jela zasebnu tužbu. Prema stavu tuženika, u konkretnom slučaju su ostvareni elementi zlouporabe prava iz članka 8. ZUS-a, jer način na koji je tužiteljica koristila pravo na tužbu odstupa od legitimne svrhe tog procesnog instituta i usmjeren je prema stjecanju troškova, a ne prema stvarnoj zaštiti subjektivnih prava. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5.2. U podnesku od 29. siječnja 2026. tuženik ponavlja navode vezane uz šutnju uprave iznesene u prethodno navedenom odgovoru na tužbu.

6. Tužiteljica se podneskom od 13. srpnja 2026. očitova la na odgovor na tužbu. Predlaže da Sud naloži tuženiku dostavu upravnog spisa u ovosudni spis, da dostavi tužitelju dokumentaciju koju bi tuženik dostavio sudu tvrdeći da se radi o upravnom spisu i omogući tužitelju razgledavanje iste dokumentacije. Pojašnjava kako sama činjenica da rješenje formalno sadrži zakonom propisane sastavne dijelove ne znači ujedno i da je isto zakonito. Također, da pozivanje na „utvrđeno činjenično stanje“ i „odlučujuće razloge“ ostaje puko deklaratorno, budući da tuženik ne obrazlaže na temelju kojih je konkretnih činjenica i dokaza ocijenio pravilnim prvostupanjsko rješenje, osim navođenja da je 26. srpnja 2025. obavljen inspekcijski nadzor te da je tužitelj zatečen u kampiranju izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova. Smatra osobito neobičnim da tuženik u spisu ne raspolaže nijednom videosnimkom ili fotografijom zatečenog stanja na licu mjesta. Navodi da nije jasno na koji je način stanje moglo biti utvrđeno kada izostaje bilo kakav drugi dokaz, osim „subjektivno“ provedenog inspekcijskog nadzora. Pritom ističe da tuženik na temelju istih „utvrđenih stanja“, koja nisu dokumentirana niti objektivizirana, sankcionira i druge osobe, pored tužitelja. Po mišljenju tužiteljice, tuženik zanemaruje dokaze i činjenične navode koje je tužiteljica isticala i predlagala tijekom upravnog postupka, koji nisu razmotreni ni ocijenjeni, a osobito činjenicu da nije utvrđeno da je tužiteljica boravila pod šatorom. U vezi toga navodi da iz samog nalaza provedenog inspekcijskog nadzora navodno proizlazi da je tužiteljica zatečena kako kampira, dok takvu činjenicu tuženik ničim ne utvrđuje, a iz koje izvodi zaključak o postojanju boravka pod šatorom, što bi činilo supstrat zabranjene radnje. Napominje kako je u cijelosti poricala da je u navedeno vrijeme “zatečena u kampiranju, a što se ogleda u boravku u kućici na drvetu-spavanju.” Smatra kako je tuženik bio dužan pravilno ispitati sve okolnosti slučaja te provesti misaoni proces svrstavanja faktičnog stanja u pravni te naposlijetku zakonski opis, a ne temeljiti rješenje na provedenom inspekcijskom nadzoru, u kojem manjka dokaza o postojanju kakvih činjenica, a kada je to već u prvostupanjskom upravnom postupku propušteno učiniti, da je tuženik u povodu žalbe to trebao učiniti. Ističe kako nije jasno iz kojeg razloga se tužiteljica dovodi u svezu sa smatranjem tuženika kako je ista uopće kampirala, kada tužiteljica nije vlasnik niti posjednik niti korisnik šatora (i/ili bilo kakove kućice) te nema saznanja o stvarnom vlasniku/posjedniku/korisniku. Pojašnjava kako se u trenutku inspekcijskog nadzora nalazila na području Gornje Sige te da je pozvana od strane inspektora da predoči osobnu legitimaciju, što sve proizlazi i iz činjenice da je tužiteljica odbila potpisati zapisnik o provedenom inspekcijskom nadzoru. Naglašava da prvostupanjsko rješenje sadrži manjkavosti u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica, pri čemu navodi da nije nedvojbeno utvrđeno tko je vlasnik/posjednik/korisnik pronađenog šatora (i/ili kućice), da nema dokaza o postojanju zabranjenog kampiranja i da nije utvrđeno da je tužiteljica kampirala.

6.1. Zatim ističe kako nema mjesta primjeni zakonskih odredbi Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ("Narodne novine" br. 85/2015., 121/2016., 99/2018., 25/2019., 98/2019., 32/2020., 42/2020., 126/2021., 152/2024. – dalje: ZUD) iz razloga što isti u općim odredbama funkcionalno ograničava doseg zakona na pravne i fizičke osobe koje mogu obavljati ugostiteljsku djelatnost, dakle, samo na osobe koje obavljaju djelatnost opisanu na način iz članka 4. ZUD-a “pripremanje i usluživanje jela, pića i napitaka i pružanje usluga smještaja.” Tvrdi da iz osporavanog rješenja, prvostupanjskog rješenja i provedenog nadzora ne proizlazi da je pronađenim šatorom pružana usluga smještaja koja bi se imala smatrati ugostiteljskom djelatnosti, zbog čega je jasno kako već prema općim odredbama ZUD isključuje svoju primjenu na ovakve činjenične supstrate. Dodaje da je člankom 29. ZUD-a definirano kampiranje i propisana zabrana kampiranja izvan prostora određenih za kampiranje, no, smatra da opća odredba zakona ograničava doseg ZUD-a samo na ugostiteljske djelatnosti, a ne i na ostale djelatnosti koje nemaju za cilj stjecanje imovinske koristi. Tužiteljica je mišljenja kako u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni materijalnih odredbi navedenog ZUD -jer u upravnom postupku niti jednim dokazom nije utvrđeno da je tužiteljica obavljala ugostiteljsku djelatnost.

6.2. Nadalje, ističe kako područje Gornje Sige na kojem se nalazi Slobodna Republika Liberland, a na kojem dijelu je zatečen šator, nije u sastavu Republike Hrvatske, čime jurisdikcija Republike Hrvatske ne dolazi u obzir prilikom možebitnog sankcioniranja osoba koje se tamo zateknu. Navodi da su Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar nekretnina Beli Manastir te Služba za katastar nepokretnosti Sombor dostavili očitovanje u kojemu, u bitnome, oba tijela navode da područje Gornje Sige nije u službenoj evidenciji nijednog katastarskog odjela, što znači kako ne postoji suverena vlast ni jedne od navedenih zemlja na tom području. Dodaje kako u prilog nepostojanja državne vlasti nad navedenim područjem ide i prostorni plan „Kopački Rit“, u kojem sporno područje nije prikazano kao područjem u sastavu Republike Hrvatske. Također, smatra da okolnost kako se trenutno ne vode pregovori između Republike Hrvatske i Republike Srbije u svezi pripadnosti spornog teritorija predstavlja indikativnu činjenicu o nemogućnosti pripajanja spornog dijela zemljišta u sastav bilo koje od navedenih država. Tvrdi kako se radi o dijelu zemljine površine koje po međunarodnom pravu ima značaj terra nullius-a, a da je postupanje tuženika na takvom području nezakonito. Ističe kako su navodi tuženika i osporavano rješenje u cijelosti bespredmetni iz razloga što ne postoji odluka Hrvatskog Sabora kojom bi se sporno područje, koje god da ono bilo, imalo smatrati područjem unutar granica Republike Hrvatske. Na okolnost nenadležnosti hrvatskih upravnih i pravosudnih (te svih drugih) tijela na području Gornje Sige tužiteljica dostavlja dopis Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, broj: ND-92/2024 te dopis Županijskog suda u Osijeku, posl. br. R2-21/2024-2. Zaključuje kako predmetno područje nije teritorij Republike Hrvatske.

6.3. Dalje upućuje na članak 29. ZUD-a, koji dovodi u vezu s člankom 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine br. 56/1990., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 05/2014.). Tužiteljica zaključuje da s obzirom na navedene zakonske i ustavne odredbe „kamp“ i „kampiranje“ može biti samo na teritoriju Republike Hrvatske, što nije područje na kojemu se tužiteljica zatekla. Zatim se poziva na članak 21. stavak 2. i članak 29. stavak 3. ZUD-a, kao i na članak 1. i 17. Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 86/2006., 125/2006., 16/2007., 95/2008., 46/2010., 145/2010., 37/2013., 44/2013., 45/2013., 110/2015.). Napominje kako se sporno područje na kojemu se tužiteljica zatekla ne nalazi niti na jednom od navedenih teritorija u spomenutom članku 17., ali ni na drugim područjima navedenim bilo kojim člankom navedenog Zakona. Međutim, tvrdi da su navedene zakonske odredbe primjenjive isključivo u okviru pravnog poretka za područje teritorija Republike Hrvatske. Smatrajući da se područje na kojem se tužiteljica u konkretnom slučaju nalazila, prema važećim propisima i relevantnim međunarodnopravnim pravilima, ne smatra dijelom teritorija Republike Hrvatske, ističe da na istom području nije niti mogla zatražiti dozvolu za kampiranje od bilo koga pa da nije niti mogla biti nadzirana i kažnjena za nešto za što pravnim poretkom nije propisana njezina dužnost. Slijedom navedenog, zaključuje kako je osporavano rješenje doneseno od nenadležnog tijela, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

6.4. Potom upućuje na članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i navodi da je na razinu ustavne kategorije podignuto pravo građanina, ne samo na neposredno učinkovitu sudsku zaštitu u vidu pravičnog postupanja, već i na brzu zaštitu, odnosno zaštitu u razumnom roku. Nadodaje da je time demokratski i ustavno utvrđeno da povreda prava pojedinca koju bi činila javnopravna tijela ne proizlazi isključivo iz nepravičnog i nezakonitog postupanja istih već i iz sporosti istih u postupanju. Nadalje, da niti jedan pojedinac nije dužan u svakoj pojedinoj vrsti postupka pred javnopravnim tijelima i svakom slučaju propusta javnopravnog tijela dokazivati meritorne zahtjeve odnosno razloge uslijed kojih traži takovu vrstu zaštite. Poziva se na članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori, 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., 13/2017. - dalje: Konvencija). Zaključuje da bi drugačije postupanje dovelo do degradacije navedenog ustavnog i konvencijskog prava građanina jer bi u tom slučaju u svakom pojedinom predmetu svaki pojedinac morao obrazlagati i dokazivati zašto konzumira svoje ustavno i konvencijsko pravo zagarantirano pravnim poretkom, a to je pravo na pravodobno postupanje javnopravnih tijela. Nadalje, pojašnjava da člankom 100. ZUS- a nije propisano da bi tužitelj u svojem obraćanju sudu imao navoditi razloge ili dokaze zašto je zadovoljan donošenjem odluke, a to iz razloga što je ta odredba usklađena s člankom 29. Ustava odnosno člankom 6. Konvencije. Napominje da navedena odredba Ustava i Konvencije ne traži da se odluči u korist stranke i/ili za pravni interes stranke, nego da ta odluka bude pravična (pa i na štetu stranke) i da bude donesena u razumnom roku. Ističe kako stranka u postupku pred tijelom javne vlasti može iz različitog razloga tražiti odluku u razumnom roku/šutnju administracije i ne treba svaki puta dokazivati zašto bi to bilo odnosno zašto samo to traži, a ne i meritornu odluku u svoju korist. Po shvaćanju tužiteljice, upravni sud nije ovlašten preispitivati pravo stranke upravnog postupka na zaštitu od šutnje administracije javnopravnih tijela (traženjem meritornih razloga za takvu zaštitu), i to s obzirom na to da stranka upravnog postupka, bez dužnosti dokazivanja razloga za isto, ima pravo ne samo na pravičnu odluku već i na brzu odluku odnosno odluku u razumnom roku. Tvrdi da bi sve ostalo dovelo institut šutnje administracije do apsurda. Ističe kako zaključak tuženika nema uporište u činjenicama niti u pravu, s obzirom na to da zatraženi trošak upravnog spora od strane tužitelja predstavlja i trošak tužiteljici, a sve iz razloga jer se isti odnosi na odvjetničku nagradu koju ista podmiruje svojem punomoćniku. Navodi da isplatom troška tužiteljici ista ne „ostvaruje“ apsolutno ništa jer je tužiteljica svojem punomoćniku podmirila odvjetničku nagradu i to upravo u iznosu u kojem tužitelj ica potražuje trošak upravnog spora. Predlaže Sudu poništavanje osporavanog rješenja tuženika.

7. Sud je u skladu s člankom 107. stavkom 1. ZUS-a, spojio predmet poslovni broj: Us I-1266/2025 na ovaj predmet radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, budući da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

8. Sud je u ovom sporu održao raspravu 17. kolovoza 2026. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. ZUS-a, prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice. Rasprava je održana u skladu s člankom 91. stavkom 3.

ZUS-a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

8.1. Opunomoćenik tužiteljice na raspravi je ostao kod svih navoda iz tužbe, priležećih podnesaka, kao i kod tužbenog zahtjeva. Ostao je kod zahtjeva za omogućavanjem uvida u spis. Dodatno je istaknuo da je iz zapisnika od 26. srpnja 2025. razvidno da je tužiteljica španjolski državljanin, a da je prilikom nadzora bio prisutan sudski tumač za engleski jezik što nije materinji jezik tužiteljice, slijedom čega tužiteljici nije omogućeno korištenje vlastitim jezikom te da je stoga apsurdno upozorenje izneseno na zapisnik o pravu na korištenje vlastitim jezikom te navodnom izboru jezika engleskog od strane tužiteljice, s obzirom na to da je očigledno da tužiteljici upozorenje nije dano na materinjem jeziku. Opunomoćenik tužiteljice predložio je da se u dokaznom dijelu postupka izvrši uvid u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, da se saslušaju svjedoci s lista spisa 74. i to na okolnost neistinitosti javne isprave zapisnika i događaja na temelju kojeg je pokrenut predmetni upravni postupak, kao i da se sasluša tužitelj ica na iste okolnosti. Predložio je i da se od Hrvatskog Sabora pribavi podatak nalazi li se predmetno područje na kojem je obavljen inspekcijski nadzor na području Republike Hrvatske. Specificirao je i zatražio naknadu troška upravnog spora.

8.2. Sukladno članku 93. stavku 2. ZUS-a, Sud je na raspravi odbio dokazne prijedloge za saslušanje tužiteljice i svih predloženih svjedoka kao nevažne za odluku. Također je odbijen dokazni prijedlog za pribavljanje podatka od Hrvatskog Sabora o tome nalazi li je predmetno područje na kojem je obavljen inspekcijski nadzor na području Republike Hrvatske. Sud prvenstveno navodi kako je tužiteljica ostvarila mogućnost izjašnjavanja u tužbi i dostavljenom podnesku, a saslušavanje tužiteljice na okolnosti već iznesene u tužbi i dostavljenom podnesku ocijenjeno je kao nepotrebno. Nadalje, budući da je Sud ocijenio kako je prema materijalnoj dokumentaciji u spisu činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno, nije bilo potrebno izvoditi dokaz saslušavanjem svjedoka i pribavljanjem podatka od Hrvatskog Sabora . Izvođenje navedenih dokaznih prijedloga bilo bi u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a jer bi se tako odugovlačio spor uz stvaranje nepotrebnih troškova, pa ih je valjalo odbiti.

8.3. Opunomoćeniku tužiteljice je na raspravi odobren neposredan uvid u spis, nakon čega je opunomoćenik tužiteljice i izvršio neposredan uvid u spis.

9. Tijekom dokaznog postupka pročitana je materijalna dokumentacija u spisu i spis upravnog postupka.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Iz dokumentacije u spisu upravnog postupka proizlazi da je viši turistički inspektor - specijalist Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Službe turističke inspekcije, 26. srpnja 2025., u predmetu nadzora nad legitimitetom kampiranja, obavio inspekcijski nadzor na desnoj obali rijeke Dunav u visini 1415,5 r/km na otoku Gornja Siga, na površini otprilike 200 m[2] , o čemu je sastavljen Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru, KLASA: UP/I-334-01/25-02/555, URBROJ: 443- 02-01-25-1 (dalje: Zapisnik).

12. Iz navedenog Zapisnika od 26. srpnja 2025. proizlazi da je inspekcijski nadzor obavljen u suradnji s policijskim službenicima Postaje granične policije Beli Manastir i uz prisustvo Mateje Ilišin, sudskog tumača za engleski jezik. Prema navedenom Zapisniku, nadzorom je utvrđeno da je na otoku Gornja Siga u unutrašnjem dijelu otoka do kojega se dolazi kroz manju šumu zatečena kućica na drvetu površine cca 10 m[2] , koja kućica se nalazi na cca 3 metra visine, oko koje se nalazio građevinski materijal za daljnje radove, da je u predmetnoj kućici zatečena LDH, rođena **.**.1999. s prebivalištem u [adresa], C Ntra [adresa] P10 D, državljanka Republike Španjolske, broj osobne iskaznice BOC161581 koja je u vrijeme inspekcijskog nadzora spavala u istoj. Dakle, utvrđeno je da je tužiteljica zatečena kako boravi u odgovarajućoj opremi za smještaj na prostoru izvan kampova i prostora određenih za kampiranje izvan kampova.

13. Nadalje, iz Zapisnika od 26. srpnja 2025. proizlazi da je tužiteljica upoznata da se postupak vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu te da je na poseban upit inspektora o razumijevanju i govoru izjavila da ne razumije hrvatski jezik i latinično pismo, da joj treba službeni tumač te da se složila da Mateja Ilišin, sudski tumač za engleski jezik, prevodi s hrvatskog na engleski jezik koji razumije. Osim toga, upozorena je i na pravo na branitelja, kojeg prava se odrekla te u Zapisnik od 26. srpnja 2025. izjavila: „Voljela bih da sam prije znala da se ovo ne smije ili da nam je policija rekla da će se ovo dogoditi.“

13.1. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica zatečena prilikom inspekcijskog nadzora te da je upozorena na svoja prava. K tome, neosnovano prigovara da joj nije omogućeno korištenje vlastitog jezika u postupku jer se prije svega, prema članku 14. stavku 1. ZUP-a, postupak vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Iz stanja spisa je razvidno da je tužiteljica u inspekcijskom postupku upoznata da se postupak vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, kojemu je prisustvovala i Mateja Ilišin, sudski tumač za engleski jezik, kao i da se tužiteljica složila da Mateja Ilišin prevodi s hrvatskog na engleski jezik kojega razumije. Stoga paušalni prigovor o nemogućnosti služenja svojim jezikom nije doveo u pitanje zakonitost osporavanog rješenja.

14. S obzirom na utvrđenja u inspekcijskom nadzoru, inspektor je donio usmeno rješenje od 26. srpnja 2025. kojim se tužiteljici zabranjuje opisano kampiranje na rok od 60 dana od donošenja usmenog rješenja, odnosno do 24. rujna 2025. Navedeno se rješenje izvršava pečaćenjem predmetne kućice na drvetu, a u istom je utvrđeno da je usmeno rješenje izvršno u trenutku zaključenja zapisnika i njegovog uručenja stranci odnosno osobi zatečenoj u inspekcijskom nadzoru te da se žalba može izjaviti samo na pisani otpravak usmenog rješenja. U svrhu izvršenja predmetnog usmenog rješenja inspektor je zapečatio ulazna vrata u drvenu kućicu koja se nalazi na otoku Gornja Siga (ulazna vrata nalaze se s južne strane kućice na drvetu). Pečaćenje se obavilo stavljanjem trake s oznakom Državnog inspektorata i znakom „OBAVIJEST – UPOZORENJE DRŽAVNI INSPEKTORAT“. Također, prema navedenom Zapisniku, prethodno pečaćenju, iz predmetne kućice na drvetu izašle su sve zatečene preostale osobe koje kampiraju, iznijete su pokvarljive namirnice i poduzete su druge radnje u prostorijama i na sredstvima rada kako ne bi došlo do bilo kakve štete. Dodatno, na ulazna vrata istaknuto je pisano upozorenje da je neovlašteno skidanje pečata kazneno djelo.

15. Prema članku 29. stavku 1. ZUD-a, kampiranje u smislu ovoga Zakona je boravak pod šatorom, u kamp-kućici, kamp-prikolici, pokretnoj kućici (mobile home), autodomu (kamper) i drugoj odgovarajućoj opremi za smještaj na otvorenom prostoru u vrstama ugostiteljskih objekata iz skupine »Kampovi« i u kampovima u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Stavkom 2. istog članka propisano je da je iznimno od stavka 1. ovoga članka za vrijeme održavanja sportskih, izviđačkih, kulturno-umjetničkih i sličnih manifestacija te organiziranih putovanja kanuima i sličnim plovilima po moru, rijekama i jezerima, biciklima i slično, dozvoljeno organizirano kampiranje izvan kampova iz stavka 1. ovoga članka na za to određenim prostorima. Prema stavku 3. istog članka, jedinice lokalne samouprave, javne ustanove i druge pravne osobe, koje upravljaju određenim područjem ovisno o svrsi kampiranja iz stavka 2. ovoga članka, svojim aktima određuju prostor za kampiranje izvan kampova, uvjete koje taj prostor mora ispunjavati te vrijeme trajanja takvog kampiranja. Sukladno stavku 4. istog članka, zabranjeno je kampiranje izvan kampova iz stavka 1. ovoga članka i prostora određenih za kampiranje izvan kampova sukladno stavku 3. ovoga članka.

16. Sukladno članku 45. stavku 1. ZUD-a, ako u provedbi inspekcijskog nadzora turistički inspektor i komunalni redar utvrdi da osoba kampira na zemljištu u privatnom vlasništvu, izvan kampova iz skupine »Kampovi« i kampova u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ili na javnoj površini izvan prostora za kampiranje određenih u skladu s člankom 29. stavkom 3. ovoga Zakona, usmenim rješenjem u zapisniku, koje će izreći vlasniku kamp-kućice, kamp-prikolice i druge kamp-opreme ili njegovom predstavniku, zabranit će na rok od 60 dana kampiranje i u svrhu kampiranja postavljanje kamp-opreme na tom zemljištu. Stavkom 2. tog članka propisano je da se rješenje iz stavka 1. ovoga članka izvršava odmah pečaćenjem kamp-opreme (šatora, kamp-prikolice, kamp-kućice, pokretne kućice, autodoma i druge odgovarajuće opreme za smještaj na otvorenom prostoru) ili na drugi pogodan način. Prema stavku 3. navedenog članka, otpravak usmenog rješenja iz stavka 1. ovoga članka turistički inspektor i komunalni redar je dužan otpremiti stranci u pisanom obliku u roku od osam dana od dana izricanja usmenog rješenja. Žalba se može izjaviti samo na pisani otpravak rješenja. Sukladno stavku 4. toga članka, u slučaju izvršenja usmenog rješenja pečaćenjem, osoba iz stavka 1. ovoga članka dužna je osigurati iznošenje pokvarljivih namirnica te poduzeti i osigurati sve sigurnosne i druge mjere kako ne bi došlo do štete. U slučaju da osoba iz stavka 1. ovoga članka propusti poduzeti navedene mjere, odgovorna je za nastanak bilo kakve štete. Stavkom 5. navedenog članka propisano je da žalba izjavljena protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja.

17. Prema članku 70. stavku 1. Zakona o Državnom inspektoratu ("Narodne novine" br. 115/2018., 117/2021., 67/2023., 155/2023. – dalje: ZDI), ako je ovim Zakonom, drugim zakonom ili propisima Europske unije propisano da se u slučaju utvrđene nezakonitosti izriče određena upravna mjera, inspektor je dužan rješenjem izreći tu mjeru. Sukladno stavku 2. istog članka, ako ovim Zakonom ili drugim zakonom nije drukčije propisano, inspektor će upravnu mjeru iz stavka 1. ovoga članka donijeti bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana završetka nadzora s utvrđenim činjenicama odlučnim za donošenje te mjere. Prema stavku 3. navedenog članka, iznimno od stavka 2. ovoga članka, inspektor neće donositi rješenje ako su utvrđene nepravilnosti otklonjene tijekom inspekcijskog nadzora ili kad izvršenje uopće nije moguće, što će inspektor utvrditi i navesti u zapisniku . U skladu sa stavkom 4. toga članka, Glavni državni inspektor naputkom propisuje način pečaćenja, kada se rješenja donesena na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona izvršavaju pečaćenjem.

18. Prije svega, ističe se kako predmet ovog spora nije utvrđivanje državne granice Republike Hrvatske niti jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske. Ali, s obzirom na okolnosti slučaja, odnosno da se na području Gornje Sige nalazi tzv. "Slobodna Republika Liberland", potrebno je ukazati na značaj diplomatske note broj: 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.

18.1. Naime, njome se Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije obavještava o provođenju nadzora i kontrole na području Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a radi osiguranja nadzora vanjske granice Republike Hrvatske s obzirom na to da je vanjska granica Republike Hrvatske od 1. srpnja 2013. ujedno vanjska granica Europske Unije, a od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora. Diplomatskom notom broj: 83-2/23 Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije primilo je k znanju tu obavijest i navelo da dijeli mišljenje da će se uspostavljanjem vlasti i nadzora na tom dijelu teritorija spriječiti proglašavanje ničije zemlje (Terra Nullius) i onemogućiti zaposjedanje i ilegalno kretanje osoba. U obje diplomatske note izražena je spremnost svake strane za daljnje pregovore o utvrđivanju granice.

18.2. Diplomatske note predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država, radi se o prihvaćenom načinu međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova dvije države, odnosno o međunarodnom dogovoru oko spornog pitanja oko nadzora i kontrole granice do konačnog razgraničenja na spornom području.

18.3. Nadalje, u vezi spornog razgraničenja, dvojba je treba li se granica između Republike Hrvatske i Republike Srbije prostirati sredinom toka Dunava ili granicama katastarskih općina, a s obzirom na današnji tok rijeke Dunav. Pri tome Republika Hrvatska smatra da granica treba pratiti granice katastarskih općina, a Republika Srbija da granica treba pratiti sredinu toka Dunava, što će biti ili predmet sporazuma ili međunarodne arbitraže. Stoga područje Gornje Sige nije “terra nullius - ničija zemlja” na koju nitko ne polaže pravo i ne želi preuzeti nadzor, već je to područje sporno s obzirom na različita viđenja razgraničenja dvije države.

18.4. Stoga tzv. "Slobodna Republika Liberland" nije međunarodno priznata država, nema nikakvu vlast nad teritorijalnim područjem, već je područje Gornje Sige pod nadzorom i kontrolom nadležnih tijela Republike Hrvatske.

19. Nadalje, prema članku 2. Ustava Republike Hrvatske, suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

19.1. Stoga je Republika Hrvatska u skladu s relevantnom pravnom stečevinom Europske unije dužna provoditi odgovarajući nadzor vanjske granice Republike Hrvatske, jer je od 1. srpnja 2013. vanjska granica Republike Hrvatske ujedno granica Europske Unije, a koja je od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora.

19.2. Za dodati je i kako je zabilježeno brojno postupanje sljedbenika tzv. „Slobodne Republike Liberland” koji ne poštuju i ignoriraju nadležna tijela Republike Hrvatske, koji su zatečeni u brojnim prekršajima, a što je sve na štetu nacionalnih interesa i međunarodnog ugleda Republike Hrvatske i njene sigurnosti i to na području nad kojim Republika Hrvatska provodi kontrolu zaštite vanjske granice Europske Unije i Schengenskog prostora.

20. Slijedom navedenog, prigovor tužiteljice u vezi nenadležnosti državnih tijela Republike Hrvatske, pa tako i osporavanja prava Državnog inspektorata nad kontrolom poštivanja propisa provođenjem nadzora nad područjem Gornje Sige je neosnovan i promašen. Suprotno shvaćanju tužiteljice, osporavano rješenje je donijelo nadležno tijelo.

21. Uvažavajući sva utvrđenja inspekcijskog nadzora, Sud ocjenjuje kako je činjenično stanje u postupku pravilno i potpuno utvrđeno jer su sve činjenice bitne za rješavanje predmetne stvari prilikom inspekcijskog nadzora utvrđene neposrednim opažanjem inspektora, uz sudjelovanje policijskih službenika te navedene u Zapisniku od 26. srpnja 2025. Dakle, inspekcijskim nadzorom je utvrđeno da je tužiteljica u vrijeme obavljanja inspekcijskog nadzora, 26. srpnja 2025., zatečena kako boravi u odgovarajućoj opremi za smještaj na prostoru izvan kampova i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na otoku Gornja Siga u unutrašnjem dijelu otoka do kojega se dolazi kroz manju šumu u zatečenoj kućici na drvetu površine cca 10 m[2] , koja kućica se nalazi na cca 3 metra visine, oko koje se nalazio građevinski materijal za daljnje radove. Takva utvrđenja Sud prihvaća, jer su sukladna materijalnoj dokumentaciji u spisu, dok tužiteljica u upravnom sporu nije ponudila dokaze kojima bi opovrgnula da je upravo ona zatečena u kampiranju izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na predmetnom području prilikom inspekcijskog nadzora, pri čemu je njezin identitet jasno utvrđen uvidom u osobnu iskaznicu broj: BOC161581. Uz to je za istaknuti kako je sama tužiteljica na Zapisnik od 26. srpnja 2025. izjavila: „Voljela bih da sam prije znala da se ovo ne smije ili da nam je policija rekla da će se ovo dogoditi.“

22. Nadalje, Sud ocjenjuje kako su u postupku pravilno primijenjene odredbe članka 16., članka 70. stavka 1. ZDI-a i članka 45. stavka 1. ZUD-a , iz kojeg razloga, suprotno shvaćanju tužiteljice, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Za dodati je i kako je smisao odredbi ZUD-a, kao mjera u svrhu zaštite turizma kao grane gospodarske djelatnosti, zabraniti osobama kampiranje odnosno boravak koji je sam sebi svrhom u cilju bivanja u prirodi, odmora, izbivanja iz mjesta stalnog boravišta ili drugih razloga i svrhe koje se mogu povezati s turizmom i ugostiteljstvom te postavljati i boraviti u kamp opremi izvan uređenih kampova, pri čemu aktivnost tužiteljice utvrđena inspekcijskim nadzorom upravo potpada pod doseg primjene članka 45. stavka 1. ZUD-a koji uređuje predmetnu materiju. Nadalje, u inspekcijskoj upravnoj stvari se štiti javni interes, koji se sastoji u poštivanju prisilnih javnopravnih propisa iz upravnog područja na koju se predmetna (turistička) inspekcija odnosi, a štiti se na način da se povrede tih propisa utvrđuju i sankcioniraju u upravnom postupku koji za to nadležno javnopravno tijelo pokreće i vodi po službenoj dužnosti.

23. U vezi traženja tužiteljice za dostavu i omogućavanje uvida spisa upravnog postupka u ovom sporu, napominje se kako je opunomoćeniku tužiteljice na ročištu za raspravu održanom 17. kolovoza 2026. dozvoljen neposredan uvid u spis, nakon čega je opunomoćenik tužiteljice i izvršio neposredan uvid u spis.

24. Sud je ocijenio da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo, bez činjenja bitnih povreda pravila upravnog postupka. Osporavano rješenje sadrži sve propisane dijelove, pri čemu je obrazloženje dano u skladu s člankom 98. stavkom 5. ZUP-a.

25. Slijedom svega iznesenoga, Sud je prigovore tužiteljice ocijenio neosnovanima te je osporavano rješenje ocijenio zakonitim i primjenom članka 116. stavka 1. ZUS -a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude.

26. S obzirom na to da je tuženik donio drugostupanjsku odluku čije donošenje se zahtijevalo podnošenjem tužbe zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke u propisanom roku, odlučivanje o predmetnom zahtjevu je postalo bespredmetno pa je Sud na temelju članka 106. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 103. stavkom 1. ZUS- a predmetni spor obustavio, kao što je navedeno u točki I. izreke rješenja.

26.1. Uzimajući u obzir da je tužiteljica najprije podnijela tužbu zbog šutnje uprave te da je nakon saznanja za osporavani akt odnosno sadržaj istog, unatoč zakonski propisanoj mogućnosti, podnijela novu zasebnu tužbu protiv navedenog rješenja, proizlazi da je u konkretnom slučaju tužiteljica zlouporabila prava koja joj pripadaju u sporu, iz razloga što s ciljem ostvarivanja naknade troškova upravnog spora nije proširila tužbeni zahtjev i na doneseno rješenje, a potom naknadno protiv istog rješenja pokrenula novi spor novom tužbom. Time je jasno pokazano da cilj nije bio ispravljanje nezakonitosti u upravnoj stvari, već stjecanje troškova zastupanja. Sud zaključuje da takvo ponašanje ukazuje na zlouporabu prava jer tužitelj ica pravo na tužbu u upravnom sporu ne koristi radi zaštite svojih prava, nego radi pokušaja ostvarivanja financijske koristi. Takvo procesno ponašanje tužiteljice nije u skladu sa svrhom instituta tužbe zbog šutnje uprave koji institut služi osiguranju učinkovite sudske zaštite u slučaju nepravodobnog postupanja javnopravnog tijela, a ne stvaranju okolnosti u kojima bi se moglo ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja bez postojanja stvarnog interesa za rješavanje upravne stvari. Stoga su u konkretnom predmetu ostvareni elementi zlouporabe prava u objektivnom smislu jer način na koji je tužitelj ica koristila pravo na tužbu odstupa od legitimne svrhe tog procesnog instituta i usmjeren je prema stjecanju financijske koristi, a ne prema zaštiti subjektivnih prava. Prihvaćanje takvog postupanja dovelo bi do poticanja prakse podnošenja tužbi isključivo radi naknade troškova, što je protivno temeljnim načelima upravnog spora.

26.2. U tom smislu, Sud ne nalazi povrede članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Konvencije, odnosno ne nalazi povredu prava na pravično suđenje. Naime, tužiteljici nije onemogućen pristup sudu, već je tužiteljica bila u mogućnosti podnositi tužbu i zbog šutnje uprave i radi osporavanja donesenog drugostupanjskog rješenja. Sud ocjenjuje kako u konkretnom slučaju postupanje javnopravnog tijela nije bilo mehaničko, slijepo, arbitrarno ili nefleksibilno, niti konkretno postupanje predstavlja pretjerani formalizam. Dakle, ne dovodi se u pitanje opravdanost podnošenja tužbe u slučaju šutnje uprave. Međutim, kako je već ranije pojašnjeno, po pitanju troškova upravnog spora Sud može ocijeniti kako je određeno ponašanje stranke predstavljalo zlouporabu prava koja joj pripadaju u sporu, zbog čega je opravdano zaključiti kako joj ne pripada pravo na naknadu troškova. Time se, dakle, ne dira mogućnost tužitelj ice da podnosi tužbe zbog propuštanja javnopravnog tijela da donese odluku u propisanom roku, već predstavlja posebno pitanje odlučivanja o naknadi troškova spora.

26.3. Budući da je u konačnici tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom, Sud je zatraženi trošak ovog spora u cijelosti ocijenio neosnovanim te joj stoga na temelju članka 147. stavka 1. i 8. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu istoga pa je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

Osijek, 21. rujna 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja.

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku