REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Us I-1004/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja TŠL iz Fabulweg 16, Zurich, Švicarska, broj putovnice: [broj putovnice], kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Šubićeva 29, OIB: 33706439962, kojeg zastupa TŠ, službena osoba, radi kontrole kampiranja izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova, 21. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-334-01/25-02/7, URBROJ: 443-01-16-01-25-2 od 5. rujna 2025.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-334-01/25-02/6, URBROJ: 443-01-16-01-25-2 od 3. studenog 2025.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-334-01/25-02/7, URBROJ: 443- 01-16-01-25-2 od 5. rujna 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, KLASA: UP/I- 334-01/25-02/236, URBROJ: 443-02-01-25-2 od 24. travnja 2025.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zabranjuje se tužitelju kampiranje izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na desnoj obali rijeke Dunav u visini 1415,5 r/km na otoku Gornja Siga na rok 60 dana od donošenja usmenog rješenja, odnosno do 24. lipnja 2025. Prvostupanjskim rješenjem određeno je da žalba izjavljena protiv tog rješenja ne odgađa izvršenje rješenja.

2. Tužitelj je podnio tužbu (u povodu koje je na ovom Sudu osnovan predmet koji se vodi pod poslovnim brojem: Us I-1004/2025) radi poništenja rješenja tuženika KLASA: UP/II-334-01/25-02/7, URBROJ: 443-01-16-01-25-2 od 5. rujna 2025. U tužbi je naveo da mu je 18. rujna 2025. uručeno osporavano rješenje te da tužbu podnosi protiv istog u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iako je zastupan po kvalificiranom opunomoćeniku te usprkos obvezi iz članka 39. stavka 1. točke 8. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24., 39/26. - dalje: ZUS), u tužbi nije kao njen obvezni sastav iznio nikakve činjenice niti dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev. Naime, samo je zatražio dostavu i omogućavanje uvida u dokumentaciju tuženika, odnosno spis upravnog postupka i izričito zatražio održavanje rasprave te predložio Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je u predmetu Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, KLASA: UP/I-334-01/25-02/236, po službenoj dužnosti 24. travnja 2025. obavljen inspekcijski nadzor kontrole kampiranja izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na otoku Gornja Siga. Napominje kako tužitelj bez obrazloženja u pogledu razloga osporavanja zakonitosti utuženog rješenja osporava odluku tuženika u meritumu. S tim u vezi, tuženik upućuje na obrazloženje osporavanog rješenja te da ostaje kod svojih navoda iz istog. Nadalje, osporava navode tužitelja u vezi nezakonitosti rješenja te navodi da obrazloženje osporavanog rješenja sadrži sve obvezne dijelove, odnosno da sadrži utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza te ističe da su obrazloženi svi bitni žalbeni razlozi, kao i da je naveden propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar.

3.1. Nadalje, ukazuje da je tužitelj ranije pokrenuo upravni spor radi šutnje uprave, kod Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2938/2025, koji je obustavljen jer tužitelj, po pozivu suda da se u roku 15 dana izjasni je li naknadno donesenim rješenjem tuženika zadovoljan ili proširuje tužbeni zahtjev i na novo doneseno rješenje, podneskom od 22. rujna 2025. obavijestio Sud da ne proširuje tužbeni zahtjev i na novo doneseno rješenje (ovdje utuženo rješenje). Napominje kako su u navedenom upravnom sporu tužitelju dosuđeni i troškovi upravnog spora. Pojašnjava kako ondje tužitelj nakon donošenja rješenja kojim je prekinuta šutnja uprave nije pokazao interes za osporavanje odluke u meritumu, nego je na poziv suda da se u roku 15 dana izjasni je li naknadno donesenim rješenjem tuženika zadovoljan ili proširuje tužbeni zahtjev i na novo doneseno rješenje, izjavio da je zadovoljan naknadno donesenim rješenjem tuženika (ovdje utuženim rješenjem). Tvrdi da je prihvaćanjem negativnog rješenja tuženika (kojom je odbijena žalba tužitelja) kao zadovoljavajućim jasno pokazano da tužitelju očito nije bio cilj ispravljanje nezakonitosti merituma upravne stvari, već isključivo stjecanje troškova zastupanja. Pritom su, prema stavu tuženika, u ovom slučaju ostvareni elementi zlouporabe prava iz članka 8. ZUS-a, jer način na koji je tužitelj koristio pravo na tužbu odstupa od legitimne svrhe tog procesnog instituta i usmjeren je prema stjecanju troškova, a ne prema stvarnoj zaštiti subjektivnih prava. Smatra da bi prihvaćanje takvog postupanja dovelo do poticanja prakse podnošenja tužbi isključivo radi ostvarivanja troškova, što je protivno temeljnim načelima upravnog spora i pravnoj sigurnosti. Zaključuje da je tužitelj u upravnom sporu radi šutnje uprave, kod Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2938/2025, imao na raspolaganju u skladu s člankom 100. ZUS-a proširiti tužbeni zahtjev na osporavanje odluke Državnog inspektorata donesene nakon pokretanja spora radi šutnje uprave (ovdje utužene odluke), jer se radi o istoj upravnoj stvari. Navodi kako u konkretnom slučaju tužitelj nije odabrao navedenu procesnu mogućnost predviđenu člankom 100. ZUS-a, nego je protiv naknadno donesenog rješenja tuženika podnio zasebnu upravnu tužbu u predmetnoj stvari. Smatra da odabir tužitelja da u suštinski istoj stvari podnese dvije tužbe, iako je u predmetu radi šutnje uprave kod Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2938/2025 mogao proširiti tužbeni zahtjev i na taj način zatražiti ocjenu zakonitosti naknadno dostavljenog rješenja, ne može biti na teret tuženika. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Nadalje, osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-334-01/25-02/6, URBROJ: 443-01-16-01-25-2 od 3. studenog 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja o izvršenju Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, KLASA: UP/I-334-01/25-02/236, URBROJ: 443-02-01-25-6 od 3. svibnja 2025.

4.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem o izvršenju u točki I. izreke se utvrđuje da je rješenje turističkog inspektora Državnog inspektorata KLASA: UP/I-334-01/25- 02/236, URBROJ: 443-02-01-25-3 od 24. travnja 2025. (očitom omaškom u pisanju naveden URBROJ: 443-02-01-25-3 umjesto URBROJ: 443-02-01-25-2) kojim se tužitelju zabranjuje kampiranje izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na desnoj obali rijeke Dunav u visini 1415,5 r/km na otoku Gornja Siga postalo izvršno u trenutku uručenja rješenja stranci, odnosno 24. travnja 2025. Točkom II. izreke rješenja o izvršenju nalaže se izvršeniku (ovdje tužitelju) da rješenje iz točke I. ovog rješenja izvrši odmah po primitku ovog rješenja u cijelosti. Točkom III. izreke rješenja o izvršenju upozorava se izvršenik da će ako ne izvrši obvezu iz točke I. i II. izreke ovog rješenja na izvršenje obveze biti prinuđen izricanjem novčane kazne od 663,61 eura, koja će biti prisilno naplaćena putem tijela nadležnog za izvršenje novčanih kazni, dok je točkom IV. izreke istog rješenja određeno da žalba ne odgađa izvršenje tog rješenja.

5. Tužitelj je podnio tužbu (u povodu koje je na ovome Sudu osnovan predmet koji se vodi pod poslovnim brojem: Us I-1203/2025) radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-334-01/25-02/6, URBROJ: 443-01-16-01-25-2 od 3. studenog 2025. U tužbi je naveo da mu je 13. studenog 2025. uručeno osporavano rješenje te da tužbu podnosi protiv istog u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iako je zastupan po kvalificiranom opunomoćeniku te usprkos obvezi iz članka 39. stavka 1. točke 8. ZUS-a, u tužbi nije kao njen obvezni sastav iznio nikakve činjenice niti dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev . Naime, samo je zatražio dostavu i omogućavanje uvida u dokumentaciju tuženika, odnosno spis upravnog postupka i izričito zatražio održavanje rasprave te predložio Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

6. Tuženik u odgovoru na prethodno navedenu tužbu ističe da tužitelj bez obrazloženja u pogledu razloga osporavanja zakonitosti utuženog rješenja osporava odluku tuženika u meritumu. Upućuje na obrazloženje osporavanog rješenja te ostaje kod svojih navoda iz istoga. Nadalje, osporava navode tužitelja u vezi nezakonitosti rješenja te navodi da osporavano rješenje sadrži sve obvezne dijelove, a da obrazloženje osporavanog rješenja sadrži kratko izlaganje žalbe, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza te ističe da su obrazloženi svi bitni žalbeni razlozi, kao i da je naveden propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar.

6.1. Ukazuje na to da je tužitelj ranije pokrenuo upravni spor radi šutnje uprave, kod Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2939/2025, u kojem je doneseno rješenje o obustavi postupka poslovni broj: Us I-2939/2025-8, od 8. siječnja 2026., budući da tužitelj u ostavljenom roku suda, a nakon donošenja rješenja kojim je prekinuta šutnja uprave nije pokazao interes za osporavanje odluke u meritumu, dakle nije odabrao procesnu mogućnost proširenja tužbenog zahtjeva predviđenu člankom 100. ZUS-a. U konkretnom slučaju su, prema stavu tuženika, ostvareni elementi zlouporabe prava iz članka 8. ZUS-a, jer način na koji je tužitelj koristio pravo na tužbu odstupa od legitimne svrhe tog procesnog instituta i usmjeren je prema stjecanju troškova, a ne prema stvarnoj zaštiti subjektivnih prava. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. Tužitelj se podneskom od 13. srpnja 2026. očitovao na odgovor na tužbu. Predlaže da Sud naloži tuženiku dostavu upravnog spisa u ovosudni spis, da dostavi tužitelju dokumentaciju koju bi tuženik dostavio sudu tvrdeći da se radi o upravnom spisu i omogući tužitelju razgledavanje iste dokumentacije. Pojašnjava kako sama činjenica da rješenje formalno sadrži zakonom propisane sastavne dijelove ne znači ujedno i da je isto zakonito. Također, da pozivanje na „utvrđeno činjenično stanje“ i „odlučujuće razloge“ ostaje puko deklaratorno, budući da tuženik ne obrazlaže na temelju kojih je konkretnih činjenica i dokaza ocijenio pravilnim prvostupanjsko rješenje, osim navođenja da je 24. travnja 2025. obavljen inspekcijski nadzor te da je tužitelj zatečen u kampiranju izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova. Smatra osobito neobičnim da tuženik u spisu ne raspolaže nijednom videosnimkom ili fotografijom zatečenog stanja na licu mjesta. Navodi da nije jasno na koji je način stanje moglo biti utvrđeno kada izostaje bilo kakav drugi dokaz, osim „subjektivno“ provedenog inspekcijskog nadzora. Pritom ističe da tuženik na temelju istih „utvrđenih stanja“, koja nisu dokumentirana niti objektivizirana, sankcionira i druge osobe, pored tužitelja. Po mišljenju tužitelja, tuženik zanemaruje dokaze i činjenične navode koje je tužitelj isticao i predlagao tijekom upravnog postupka, koji nisu razmotreni ni ocijenjeni, a osobito činjenicu da nije utvrđeno da je tužitelj boravio pod šatorom. U vezi toga navodi da iz samog nalaza provedenog inspekcijskog nadzora navodno proizlazi da je tužitelj zatečen kako kampira, dok takvu činjenicu tuženik ničim ne utvrđuje, a iz koje izvodi zaključak o postojanju boravka pod šatorom, što bi činilo supstrat zabranjene radnje. Napominje kako je u cijelosti poricao da je u navedeno vrijeme “zatečen kako spava u šatoru marke “Quechua”. Smatra kako je tuženik bio dužan pravilno ispitati sve okolnosti slučaja te provesti misaoni proces svrstavanja faktičnog stanja u pravni te naposlijetku zakonski opis, a ne temeljiti rješenje na provedenom inspekcijskom nadzoru, u kojem manjka dokaza o postojanju kakvih činjenica, a kada je to već u prvostupanjskom upravnom postupku propušteno učiniti, da je tuženik u povodu žalbe to trebao učiniti. Ističe kako nije jasno iz kojeg razloga se tužitelj dovodi u svezu sa smatranjem tuženika kako je isti uopće kampirao, kada tužitelj nije vlasnik niti posjednik niti korisnik šatora (i/ili bilo kakove kućice) te nema saznanja o stvarnom vlasniku/posjedniku/korisniku. Pojašnjava kako se u trenutku inspekcijskog nadzora nalazio na području Gornje Sige te da je pozvan od strane inspektora da predoči osobnu legitimaciju, što sve proizlazi i iz činjenice što je tužitelj odbio potpisati zapisnik o provedenom inspekcijskom nadzoru. Naglašava da prvostupanjsko rješenje sadrži manjkavosti u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica, pri čemu navodi da nije nedvojbeno utvrđeno tko je vlasnik/posjednik/korisnik pronađenog šatora (i/ili kućice), da nema dokaza o postojanju zabranjenog kampiranja i da nije utvrđeno da je tužitelj kampirao.

7.1. Zatim ističe kako nema mjesta primjeni zakonskih odredbi Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ("Narodne novine" br. 85/2015., 121/2016., 99/2018., 25/2019., 98/2019., 32/2020., 42/2020., 126/2021. i 152/2024. – dalje: ZUD) iz razloga što isti u općim odredbama funkcionalno ograničava doseg zakona na pravne i fizičke osobe koje mogu obavljati ugostiteljsku djelatnost, dakle, samo na osobe koje obavljaju djelatnost opisanu na način iz članka 4. ZUD-a “pripremanje i usluživanje jela, pića i napitaka i pružanje usluga smještaja.” Tvrdi da iz osporavanog rješenja, prvostupanjskog rješenja i provedenog nadzora ne proizlazi da je pronađenim šatorom pružana usluga smještaja koja bi se imala smatrati ugostiteljskom djelatnosti, zbog čega je jasno kako već prema općim odredbama ZUD isključuje svoju primjenu na ovakve činjenične supstrate. Dodaje da je člankom 29. ZUD-a definirano kampiranje i propisana zabrana kampiranja izvan prostora određenih za kampiranje, no, smatra da opća odredba zakona ograničava doseg ZUD-a samo na ugostiteljske djelatnosti, a ne i na ostale djelatnosti koje nemaju za cilj stjecanje imovinske koristi. Tužitelj je mišljenja kako u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni materijalnih odredbi navedenog ZUD-a jer u upravnom postupku niti jednim dokazom nije utvrđeno da je tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost.

7.2. Nadalje, ističe kako područje Gornje Sige na kojem se nalazi Slobodna Republika Liberland te na kojem dijelu je zatečen šator, nije u sastavu Republike Hrvatske čime jurisdikcija Republike Hrvatske ne dolazi u obzir prilikom možebitnog sankcioniranja osoba koje se tamo zateknu. Navodi da su Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar nekretnina Beli Manastir te Služba za katastar nepokretnosti Sombor dostavili očitovanje u kojemu, u bitnome, oba tijela navode da područje Gornje Sige nije u službenoj evidenciji nijednog katastarskog odjela, što znači kako ne postoji suverena vlast ni jedne od navedenih zemlja na tom području. Dodaje kako u prilog nepostojanja državne vlasti nad navedenim područjem ide i prostorni plan „Kopački Rit“, u kojem sporno područje nije prikazano kao područjem u sastavu Republike Hrvatske. Također, smatra da okolnost kako se trenutno ne vode pregovori između Republike Hrvatske i Republike Srbije u svezi pripadnosti spornog teritorija predstavlja indikativnu činjenicu o nemogućnosti pripajanja spornog dijela zemljišta u sastav bilo koje od navedenih država. Tvrdi kako se radi o dijelu zemljine površine koje po međunarodnom pravu ima značaj terra nullius-a, a da je postupanje tuženika na takvom području nezakonito. Ističe kako su navodi tuženika i osporavano rješenje u cijelosti bespredmetni iz razloga što ne postoji odluka Hrvatskog Sabora kojom bi se sporno područje, koje god da ono bilo, imalo smatrati područjem unutar granica Republike Hrvatske. Na okolnost nenadležnosti hrvatskih upravnih i pravosudnih (te svih drugih) tijela na području Gornje Sige tužitelj dostavlja dopis Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, broj: ND-92/2024 te dopis Županijskog suda u Osijeku, posl. br. R2-21/2024-2. Zaključuje kako predmetno područje nije teritorij Republike Hrvatske.

7.3. Dalje upućuje na članak 29. ZUD-a, koji dovodi u vezu s člankom 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine br. 56/1990., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 05/2014.). Tužitelj zaključuje da s obzirom na navedene zakonske i ustavne odredbe „kamp“ i „kampiranje“ može biti samo na teritoriju Republike Hrvatske, što nije područje na kojemu se tužitelj zatekao. Zatim se poziva na članak 21. stavak 2. i članak 29. stavak 3. ZUD-a, kao i na članak 1. i 17. Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 86/2006., 125/2006., 16/2007., 95/2008., 46/2010., 145/2010., 37/2013., 44/2013., 45/2013., 110/2015.). Napominje kako se sporno područje na kojemu se tužitelj zatekao ne nalazi niti na jednom od navedenih teritorija u spomenutom članku 17., ali niti ni na drugim područjima navedenim bilo kojim člankom navedenog Zakona. Međutim, tvrdi da su navedene zakonske odredbe primjenjive isključivo u okviru pravnog poretka za područje teritorija Republike Hrvatske. Smatrajući da se područje na kojem se tužitelj u konkretnom slučaju nalazio, prema važećim propisima i relevantnim međunarodnopravnim pravilima, ne smatra dijelom teritorija Republike Hrvatske, tužitelj ističe da na istom području nije niti mogao zatražiti dozvolu za kampiranje od bilo koga pa da nije niti mogao biti nadziran i kažnjen za nešto za što pravnim poretkom nije propisana njegova dužnost. Slijedom navedenog, zaključuje kako je osporavano rješenje doneseno od nenadležnog tijela, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

7.4. Potom upućuje na članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i navodi da je na razinu ustavne kategorije podignuto pravo građanina, ne samo na neposredno učinkovitu sudsku zaštitu u vidu pravičnog postupanja, već i na brzu zaštitu, odnosno zaštitu u razumnom roku. Nadodaje da je time demokratski i ustavno utvrđeno da povreda prava pojedinca koju bi činila javnopravna tijela ne proizlazi isključivo iz nepravičnog i nezakonitog postupanja istih već i iz sporosti istih u postupanju. Nadalje, da niti jedan pojedinac nije dužan u svakoj pojedinoj vrsti postupka pred javnopravnim tijelima i svakom slučaju propusta javnopravnog tijela dokazivati meritorne zahtjeve odnosno razloge uslijed kojih traži takovu vrstu zaštite. Poziva se na članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori, 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., 13/2017. - dalje: Konvencija). Zaključuje da bi drugačije postupanje dovelo do degradacije navedenog ustavnog i konvencijskog prava građanina jer bi u tom slučaju u svakom pojedinom predmetu svaki pojedinac morao obrazlagati i dokazivati zašto konzumira svoje ustavno i konvencijsko pravo zagarantirano pravnim poretkom, a to je pravo na pravodobno postupanje javnopravnih tijela. Nadalje, pojašnjava da člankom 100. ZUS- a nije propisano da bi tužitelj u svojem obraćanju sudu imao navoditi razloge ili dokaze zašto je zadovoljan donošenjem odluke, a to iz razloga što je ta odredba usklađena s člankom 29. Ustava odnosno člankom 6. Konvencije. Napominje da navedena odredba Ustava i Konvencije ne traži da se odluči u korist stranke i/ili za pravni interes stranke nego da ta odluka bude pravična (pa i na štetu stranke) i da bude donesena u razumnom roku. Ističe kako stranka u postupku pred tijelom javne vlasti može iz različitog razloga tražiti odluku u razumnom roku/šutnju administracije i ne treba svaki puta dokazivati zašto bi to bilo odnosno zašto samo to traži, a ne i meritornu odluku u svoju korist. Po shvaćanju tužitelja, upravni sud nije ovlašten preispitivati pravo stranke upravnog postupka na zaštitu od šutnje administracije javnopravnih tijela (traženjem meritornih razloga za takvu zaštitu), i to s obzirom na to da stranka upravnog postupka, bez dužnosti dokazivanja razloga za isto, ima pravo ne samo na pravičnu odluku već i na brzu odluku odnosno odluku u razumnom roku. Tvrdi da bi sve ostalo dovelo institut šutnje administracije do apsurda. Ističe kako zaključak tuženika nema uporište u činjenicama niti u pravu, s obzirom na to da zatraženi trošak upravnog spora od strane tužitelja predstavlja i trošak tužitelju, a sve iz razloga jer se isti odnosi na odvjetničku nagradu koju isti podmiruje svojem punomoćniku. Navodi da isplatom troška tužitelju isti ne „ostvaruje“ apsolutno ništa jer je tužitelj svojem punomoćniku podmirio odvjetničku nagradu i to upravo u iznosu u kojem tužitelj potražuje trošak upravnog spora. Predlaže Sudu poništavanje osporavanog rješenja tuženika.

8. Sud je u skladu s člankom 107. stavkom 1. ZUS-a, spojio predmet poslovni broj: Us I-1203/2025 na ovaj predmet radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, budući da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

9. Sud je u ovom sporu održao raspravu 17. kolovoza 2026. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. ZUS-a, prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužitelja. Rasprava je održana u skladu s člankom 91. stavkom 3.

ZUS-a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

9.1. Opunomoćenik tužitelja na raspravi je ostao kod svih navoda iz tužbe, priležećih podnesaka, kao i kod tužbenog zahtjeva. Ostao je kod zahtjeva za omogućavanjem uvida u spis. Predložio je da se u dokaznom dijelu postupka izvrši uvid u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, da se saslušaju svjedoci s lista spisa 91. i to na okolnost neistinitosti javne isprave zapisnika i događaja na temelju kojeg je pokrenut predmetni upravni postupak, kao i da se sasluša tužitelj na iste okolnosti. Predložio je i da se od Hrvatskog Sabora pribavi podatak nalazi li se predmetno područje na kojem je obavljen inspekcijski nadzor na području Republike Hrvatske. Specificirao je i zatražio naknadu troška upravnog spora.

9.2. Sukladno članku 93. stavku 2. ZUS-a, Sud je na raspravi odbio dokazne prijedloge za saslušanje tužitelja i svih predloženih svjedoka kao nevažne za odluku. Također je odbijen dokazni prijedlog za pribavljanje podatka od Hrvatskog Sabora o tome nalazi li je predmetno područje na kojem je obavljen inspekcijski nadzor na području Republike Hrvatske. Sud prvenstveno navodi kako je tužitelj ostvario mogućnost izjašnjavanja u tužbi i dostavljenom podnesku, a saslušavanje tužitelja na okolnosti već iznesene u tužbi i dostavljenom podnesku ocijenjeno je kao nepotrebno. Nadalje, budući da je Sud ocijenio kako je prema materijalnoj dokumentaciji u spisu činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno, nije bilo potrebno izvoditi dokaz saslušavanjem svjedoka i pribavljanjem podatka od Hrvatskog Sabora . Izvođenje navedenih dokaznih prijedloga bilo bi u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a jer bi se tako odugovlačio spor uz stvaranje nepotrebnih troškova, pa ih je valjalo odbiti.

9.3. Opunomoćeniku tužitelja je na raspravi odobren neposredan uvid u spis, nakon čega je opunomoćenik tužitelja i izvršio neposredan uvid u spis.

10. Tijekom dokaznog postupka pročitana je materijalna dokumentacija u spisu i spis upravnog postupka.

11. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Iz dokumentacije u spisu upravnog postupka proizlazi da su viši turistički inspektori Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, 24. travnja 2025., u predmetu nadzora nad legitimitetom kampiranja (boravka pod šatorom), obavili inspekcijski nadzor na desnoj obali rijeke Dunav u visini 1415,5 r/km na otoku Gornja Siga, o čemu je sastavljen Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru, KLASA: UP/I-334-01/25-02/236, URBROJ: 443-02-01-25-1 (dalje: Zapisnik I).

13. Iz navedenog Zapisnika I od 24. travnja 2025. proizlazi da je inspekcijski nadzor obavljen u suradnji s policijskim službenicima PGP Beli Manastir i uz prisustvo prevoditelja Ivana Čelebića, sudskog tumača za njemački jezik. Prema navedenom Zapisniku I, nadzorom je utvrđeno da je na otoku Gornja Siga, na prostoru površine otprilike 200 m[2] zatečen veći šator i unutar njega manji šator i jedna osoba, i to TŠL, rođen **.**.1993., državljanin Švicarske, s prebivalištem u [adresa], Zurich 8001, putna isprava serijski broj X7315625 (ovdje tužitelj). Nadalje, proizlazi da je tužitelj zatečen kako spava u šatoru marke „QUECHUA“, plave boje dimenzija oko 3,00 x 3,00 metara, odnosno da boravi u šatoru na prostoru izvan kampova i prostora određenih za kampiranje izvan kampova.

14. S obzirom na utvrđenja u inspekcijskom nadzoru, turistički inspektor je donio usmeno rješenje od 24. travnja 2025. kojim se tužitelju zabranjuje opisano kampiranje na rok od 60 dana od donošenja istog usmenog rješenja, odnosno do 24. lipnja 2025. te je navedeno da se rješenje izvršava na drugi pogodan način, odnosno da se šatore neće pečatiti jer iste po završetku nadzora stranka (tužitelj) uklanja. Ujedno, utvrđeno je da je usmeno rješenje izvršno u trenutku zaključenja zapisnika i njegovog uručenja stranci odnosno osobi zatečenoj u inspekcijskom nadzoru, kojoj je i priopćeno, kao i da se žalba može izjaviti samo na pisani otpravak usmenog rješenja , a da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

15. U Zapisniku I od 24. travnja 2025. navodi se da je, nakon što je zapisnik pročitan stranci i nakon što je stranka upozorena da ima pravo na branitelja i da nije dužna iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja, stranka dobrovoljno izjavila: „Bilo bi dobro da imam vremena 24 sata da mogu rastaviti svu svoju opremu jer mi je ovako nezgodno.“ Vidljivo je i da je stranka odbila potpisati zapisnik. Također, iz stanja spisa proizlazi da je turistički inspektor donio pisani otpravak usmenog rješenja od 24. travnja 2025.

15.1. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj zatečen prilikom inspekcijskog nadzora, te da je upozoren na svoja prava. K tome, neosnovano prigovara da mu nije omogućeno korištenje vlastitog jezika u postupku jer se prije svega, prema članku 14. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br. 47/2009., 110/2021.), postupak vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Na to je tužitelj pravilno upozoren, te je izjavio da ne razumije hrvatski jezik i složio se da Ivan Čelebić bude službeni tumač i prevodi s hrvatskog na njemački jezik.

16. Nadalje, inspekcijskim nadzorom provedenim 3. svibnja 2025. prilikom kontrole izvršenja rješenja, o čemu je viši turistički inspektor Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, sastavio zapisnik (KLASA: UP/I-334-01/25-02/236, URBROJ: 443-02-01-25-5 od 3. svibnja 2025., dalje: Zapisnik II), utvrđeno je da je tužitelj zatečen na desnoj obali rijeke Dunav u visini 1415,5 r/km na otoku Gornja Siga u dubini područja oko 30 metara od obale kako spava u postavljenom šatoru, odnosno da nije izvršio izvršno rješenje inspektora. Nadzor je izvršen uz prisutnost sudskog tumača za njemački jezik, Mladena Nenadića, a tužitelj je nakon upozorenja na svoja prava predviđena ZUP-om, izjavio: „Ne želim davati izjave“, a zapisnik je odbio potpisati.

16.1. Iz navedenog proizlazi da tužitelj nije postupio po naređenim mjerama zabrane izrečenim usmenim i pisanim rješenjem jer je ponovno zatečen prilikom inspekcijskog nadzora. Pri tome, neosnovano prigovara da mu nije omogućeno korištenje vlastitog jezika u postupku jer se prije svega, prema članku 14. stavku 1. ZUP-a, postupak vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Na sva prava je u skladu s propisanim ZUP- om upozoren, uz inspektora je bio prisutan tumač za njemački jezik, ali tužitelj je odbio bilo što izjavljivati i potpisati zapisnik.

17. Prema članku 29. stavku 1. ZUD-a, kampiranje u smislu ovoga Zakona je boravak pod šatorom, u kamp-kućici, kamp-prikolici, pokretnoj kućici (mobile home), autodomu (kamper) i drugoj odgovarajućoj opremi za smještaj na otvorenom prostoru u vrstama ugostiteljskih objekata iz skupine »Kampovi« i u kampovima u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Stavkom 2. istog članka propisano je da je iznimno od stavka 1. ovoga članka za vrijeme održavanja sportskih, izviđačkih, kulturno-umjetničkih i sličnih manifestacija te organiziranih putovanja kanuima i sličnim plovilima po moru, rijekama i jezerima, biciklima i slično, dozvoljeno organizirano kampiranje izvan kampova iz stavka 1. ovoga članka na za to određenim prostorima. Prema stavku 3. istog članka, jedinice lokalne samouprave, javne ustanove i druge pravne osobe, koje upravljaju određenim područjem ovisno o svrsi kampiranja iz stavka 2. ovoga članka, svojim aktima određuju prostor za kampiranje izvan kampova, uvjete koje taj prostor mora ispunjavati te vrijeme trajanja takvog kampiranja. Sukladno stavku 4. istog članka, zabranjeno je kampiranje izvan kampova iz stavka 1. ovoga članka i prostora određenih za kampiranje izvan kampova sukladno stavku 3. ovoga članka.

18. Sukladno članku 45. stavku 1. ZUD-a, ako u provedbi inspekcijskog nadzora turistički inspektor i komunalni redar utvrdi da osoba kampira na zemljištu u privatnom vlasništvu, izvan kampova iz skupine »Kampovi« i kampova u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ili na javnoj površini izvan prostora za kampiranje određenih u skladu s člankom 29. stavkom 3. ovoga Zakona, usmenim rješenjem u zapisniku, koje će izreći vlasniku kamp-kućice, kamp-prikolice i druge kamp-opreme ili njegovom predstavniku, zabranit će na rok od 60 dana kampiranje i u svrhu kampiranja postavljanje kamp-opreme na tom zemljištu. Stavkom 2. tog članka propisano je da se rješenje iz stavka 1. ovoga članka izvršava odmah pečaćenjem kamp-opreme (šatora, kamp-prikolice, kamp-kućice, pokretne kućice, autodoma i druge odgovarajuće opreme za smještaj na otvorenom prostoru) ili na drugi pogodan način. Prema stavku 3. navedenog članka, otpravak usmenog rješenja iz stavka 1. ovoga članka turistički inspektor i komunalni redar je dužan otpremiti stranci u pisanom obliku u roku od osam dana od dana izricanja usmenog rješenja. Žalba se može izjaviti samo na pisani otpravak rješenja. Sukladno stavku 4. toga članka, u slučaju izvršenja usmenog rješenja pečaćenjem, osoba iz stavka 1. ovoga članka dužna je osigurati iznošenje pokvarljivih namirnica te poduzeti i osigurati sve sigurnosne i druge mjere kako ne bi došlo do štete. U slučaju da osoba iz stavka 1. ovoga članka propusti poduzeti navedene mjere, odgovorna je za nastanak bilo kakve štete. Stavkom 5. navedenog članka propisano je da žalba izjavljena protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja.

19. Prema članku 70. stavka 1. Zakona o Državnom inspektoratu ("Narodne novine" br. 115/2018., 117/2021., 67/2023. i 155/2023. – dalje: ZDI), ako je ovim Zakonom, drugim zakonom ili propisima Europske unije propisano da se u slučaju utvrđene nezakonitosti izriče određena upravna mjera, inspektor je dužan rješenjem izreći tu mjeru. Sukladno stavku 2. istog članka, ako ovim Zakonom ili drugim zakonom nije drukčije propisano, inspektor će upravnu mjeru iz stavka 1. ovoga članka donijeti bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana završetka nadzora s utvrđenim činjenicama odlučnim za donošenje te mjere. Prema stavku 3. navedenog članka, iznimno od stavka 2. ovoga članka, inspektor neće donositi rješenje ako su utvrđene nepravilnosti otklonjene tijekom inspekcijskog nadzora ili kad izvršenje uopće nije moguće, što će inspektor utvrditi i navesti u zapisniku . U skladu sa stavkom 4. toga članka, Glavni državni inspektor naputkom propisuje način pečaćenja, kada se rješenja donesena na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona izvršavaju pečaćenjem.

20. Člankom 133. stavkom 1. ZUP-a propisano je da se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava nakon što postane izvršno. Sukladno stavku 2. istog članka, prvostupanjsko rješenje postaje izvršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, dostavom rješenja stranci ako žalba nije dopuštena, dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni učinak, dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija, danom odricanja stranke od prava na žalbu te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u povodu žalbe.

21. Prema članku 139. stavku 1. ZUP-a, ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju, donosi se rješenje o izvršenju u pisanom obliku. Sukladno stavku 2. istog članka, rješenje treba sadržavati vrijeme, mjesto i način izvršenja. Rješenjem se može odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze ili odrediti da se obveza ispuni odmah. Nadalje, stavkom 3. toga članka propisano je da rješenje mora sadržavati opomenu o novčanoj kazni i iznos kazne. Kad se izvršenje provodi putem trećih osoba, potrebno je navesti obvezu izvršenika da snosi troškove izvršenja. Prema stavku 4. navedenog članka, žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i nema odgodni učinak.

22. Člankom 71. ZDI-a propisano je da je izvršenik obvezan izvršiti izvršno rješenje inspektora, a inspektor će kontrolu izvršenja rješenja obaviti po izvršnosti rješenja u skladu s posebnim propisima.

23. Prije svega, ističe se kako predmet ovog spora nije utvrđivanje državne granice Republike Hrvatske niti jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske. Ali, s obzirom na okolnosti slučaja, odnosno da se na području Gornje Sige nalazi tzv. "Slobodna Republika Liberland", potrebno je ukazati na značaj diplomatske note broj: 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.

23.1. Naime, njome se Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije obavještava o provođenju nadzora i kontrole na području Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a radi osiguranja nadzora vanjske granice Republike Hrvatske s obzirom na to da je vanjska granica Republike Hrvatske od 1. srpnja 2013. ujedno vanjska granica Europske Unije, a od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora. Diplomatskom notom broj: 83-2/23 Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije primilo je k znanju tu obavijest i navelo da dijeli mišljenje da će se uspostavljanjem vlasti i nadzora na tom dijelu teritorija spriječiti proglašavanje ničije zemlje (Terra Nullius) i onemogućiti zaposjedanje i ilegalno kretanje osoba. U obje diplomatske note izražena je spremnost svake strane za daljnje pregovore o utvrđivanju granice.

23.2. Diplomatske note predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država, radi se o prihvaćenom način međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova dvije države, odnosno o međunarodnom dogovoru oko spornog pitanja oko nadzora i kontrole granice do konačnog razgraničenja na spornom području.

23.3. Nadalje, u vezi spornog razgraničenja, dvojba je treba li se granica između Republike Hrvatske i Republike Srbije prostirati sredinom toka Dunava ili granicama katastarskih općina, a s obzirom na današnji tok rijeke Dunav. Pri tome Republika Hrvatska smatra da granica treba pratiti granice katastarskih općina, a Republika Srbija da granica treba pratiti sredinu toka Dunava, što će biti ili predmet sporazuma ili međunarodne arbitraže. Stoga područje Gornje Sige nije “terra nullius - ničija zemlja” na koju nitko ne polaže pravo i ne želi preuzeti nadzor, već je to područje sporno s obzirom na različita viđenja razgraničenja dvije države.

23.4. Stoga tzv. "Slobodna Republika Liberland" nije međunarodno priznata država, nema nikakvu vlast nad teritorijalnim područjem, već je područje Gornje Sige pod nadzorom i kontrolom nadležnih tijela Republike Hrvatske.

24. Nadalje, prema članku 2. Ustava Republike Hrvatske, suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

24.1. Stoga je Republika Hrvatska u skladu s relevantnom pravnom stečevinom Europske unije dužna provoditi odgovarajući nadzor vanjske granice Republike Hrvatske, jer je od 1. srpnja 2013. vanjska granica Republike Hrvatske ujedno granica Europske Unije, a koja je od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora.

24.2. Za dodati je i kako je zabilježeno brojno postupanje sljedbenika tzv. „Slobodne Republike Liberland” koji ne poštuju i ignoriraju nadležna tijela Republike Hrvatske, koji su zatečeni u brojnim prekršajima, a što je sve na štetu nacionalnih interesa i međunarodnog ugleda Republike Hrvatske i njene sigurnosti i to na području nad kojim Republika Hrvatska provodi kontrolu zaštite vanjske granice Europske Unije i Schengenskog prostora.

25. Slijedom navedenoga, prigovor tužitelja u vezi nenadležnosti državnih tijela Republike Hrvatske, pa tako i osporavanja prava Državnog inspektorata nad kontrolom poštivanja propisa provođenjem nadzora nad područjem Gornje Sige je neosnovan i promašen. Suprotno shvaćanju tužitelja, osporavano rješenje je donijelo nadležno tijelo.

26. Uvažavajući sva utvrđenja inspekcijskog nadzora, Sud ocjenjuje kako je činjenično stanje u postupku pravilno i potpuno utvrđeno jer su sve činjenice bitne za rješavanje predmetne stvari prilikom inspekcijskog nadzora utvrđene neposrednim opažanjem inspektora, uz sudjelovanje policijskih službenika, te navedene u Zapisniku I od 24. travnja 2025. i Zapisniku II od 3. svibnja 2025. Dakle, inspekcijskim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u vrijeme obavljanja inspekcijskog nadzora, 24. travnja 2025., zatečen u kampiranju izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na desnoj obali rijeke Dunav u visini 1415,5 r/km na otoku Gornja Siga. Takva utvrđenja Sud prihvaća, jer su sukladna materijalnoj dokumentaciji u spisu, dok tužitelj u upravnom sporu nije ponudio dokaze kojima bi opovrgnuo da je upravo on zatečen u kampiranju izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na predmetnom području prilikom inspekcijskog nadzora, pri čemu je njegov identitet jasno utvrđen uvidom u putnu ispravu serijski broj X7315625.

27. Iz istih razloga Sud prihvaća i utvrđenja u pogledu predmetnog rješenja o izvršenju. Naime, tužitelj je ponovno, unatoč izrečenoj usmenoj i pisanoj zabrani, zatečen kako spava u šatoru na desnoj obali rijeke Dunav u visini 1415,5 r/km na otoku Gornja Siga u dubini područja oko 30 metara od obale. Stoga je opravdano, po izvršnosti rješenja o izrečenoj zabrani kampiranja na rok od 60 dana, a s obzirom na propisano člankom 133. stavkom 1. ZUP-a, doneseno rješenje o izvršenju i upozorenju o izricanju novčane kazne i naplate iste prisilnim putem ukoliko tužitelj ponovno ne postupi po izvršnom rješenju, sve u skladu s člankom 139. stavkom 4. ZUP-a.

28. Nadalje, Sud ocjenjuje kako su u postupku pravilno primijenjene odredbe članka 16., članka 70. stavka 1. ZDI-a i članka 45. stavka 1. ZUD-a , iz kojeg razloga, suprotno shvaćanju tužitelja, nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Za dodati je i kako je smisao odredbi ZUD-a, kao mjera u svrhu zaštite turizma kao grane gospodarske djelatnosti, zabraniti osobama kampiranje odnosno boravak koji je sam sebi svrhom u cilju bivanja u prirodi, odmora, izbivanja iz mjesta stalnog boravišta ili drugih razloga i svrhe koje se mogu povezati s turizmom i ugostiteljstvom te postavljati i boraviti u kamp opremi izvan uređenih kampova, pri čemu aktivnost tužitelja utvrđena inspekcijskim nadzorom upravo potpada pod doseg primjene članka 45. stavka 1. ZUD-a koja uređuje predmetnu materiju. Nadalje, u inspekcijskoj upravnoj stvari se štiti javni interes, koji se sastoji u poštivanju prisilnih javnopravnih propisa iz upravnog područja na koju se predmetna (turistička) inspekcija odnosi, a štiti se na način da se povrede tih propisa utvrđuju i sankcioniraju u upravnom postupku koji za to nadležno javnopravno tijelo pokreće i vodi po službenoj dužnosti.

29. U vezi traženja tužitelja za dostavu i omogućavanje uvida spisa upravnog postupka u ovom sporu, napominje se kako je opunomoćeniku tužitelja na ročištu za raspravu održanome 17. kolovoza 2026. dozvoljen neposredan uvid u spis, nakon čega je opunomoćenik tužitelja i izvršio neposredan uvid u spis.

30. Sud je ocijenio da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo, bez činjenja bitnih povreda pravila upravnog postupka. Osporavano rješenje sadrži sve propisane dijelove, pri čemu je obrazloženje dano u skladu s člankom 98. stavkom 5. ZUP-a.

31. Slijedom svega iznesenoga, Sud je prigovore tužitelja ocijenio neosnovanima te je osporavana rješenja ocijenio zakonitim i primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

32. Za istaknuti je kako je tužitelj ranije pokrenuo upravni spor radi šutnje uprave, kod Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2938/2025, koji je obustavljen jer tužitelj, po pozivu suda da se u roku 15 dana izjasni je li naknadno donesenim rješenjem tuženika zadovoljan ili proširuje tužbeni zahtjev i na novo doneseno rješenje, podneskom obavijestio Sud da ne proširuje tužbeni zahtjev i na novo doneseno rješenje. Također, tužitelj je ranije pokrenuo upravni spor radi šutnje uprave, kod Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2939/2025, u kojem je doneseno rješenje o obustavi postupka poslovni broj: Us I-2939/2025-8, od 8. siječnja 2026., budući da tužitelj u ostavljenom roku suda, a nakon donošenja rješenja kojim je prekinuta šutnja uprave nije pokazao interes za osporavanje odluke u meritumu, dakle nije odabrao procesnu mogućnost proširenja tužbenog zahtjeva predviđenu odredbom članka 100. ZUS-a.

33. U tom smislu, Sud ne nalazi povrede članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Konvencije, odnosno ne nalazi povredu prava na pravično suđenje. Naime, tužitelju nije onemogućen pristup sudu, već je isti bio u mogućnosti podnositi tužbu i zbog šutnje uprave i radi osporavanja donesenog drugostupanjskog rješenja. Dakle, ne dovodi se u pitanje opravdanost podnošenja tužbe u slučaju šutnje uprave, ne dira se u mogućnost tužitelja da podnosi tužbe zbog propuštanja javnopravnog tijela da donese odluku u propisanom roku, već je razvidno da je tužitelj podnosio tužbe radi šutnje uprave pred Upravnim sudom u zagrebu, dok je u konkretnom slučaju riječ o meritornom rješenju o zabrani kampiranja i rješenju o izvršenju.

34. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

34.1. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

Osijek, 21. rujna 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku