Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-496/2026-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Mavriček, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Vanje Petrović, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ON, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. i 136/25., dalje: KZ), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Kov-288/2026-5 od 4. rujna 2026., u sjednici održanoj 21. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog ON .

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Varaždinu je na temelju čl. 127. st. 4. i čl. 131. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP) protiv okrivljenog ON produljen istražni zatvor prema zakonskoj osnovi iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a, pri čemu se imenovanom okrivljeniku u istražni zatvor uračunava vrijeme lišenja slobode od 6. lipnja 2026. pa nadalje.

2. Protiv tog rješenja je okrivljeni ON putem braniteljice po službenoj dužnosti Valentine Galić, odvjetnice, pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i „pogrešne primjene materijalnog prava“, s prijedlogom da nadležni sud „donese rješenje kojim se okrivljeniku ukida istražni zatvor, a podredno da se isti zamijeni predloženim mjerama“.

3. U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-578/2026 od 21. rujna 2026. vraćen ovom sudu drugog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije u pravu okrivljenik kada u sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osporava zaključak prvostupanjskog suda o postojanju osnovane sumnje da je počinio inkriminirano kazneno djelo za koje se tereti, smatrajući neutemeljenim utvrđenje toga suda da je kritične zgode postupao u sastavu međunarodnog krijumčarskog lanca kao vozač i to radi stjecanja imovinske koristi , jer da to ne proizlazi iz prikupljenih dokaza, već je rezultat pretpostavki suda prvog stupnja. Okrivljenik u tom kontekstu ističe da su ispitani svjedoci opovrgli da su mu išta plaćali, dok činjenica da je okrivljenik došao na mjesto na kojem su se nalaz ili strani državljani te ih preuzeo na prijevoz, sama po sebi, ne dokazuje da je bio član ili sudionik međunarodnog krijumčarskog lanca. Okrivljenik također osporava da je kritične zgode postupao na nečovječan način, pozivajući se na iskaz svjedokinje LN koja je navela da je u vozilu bilo svježe i prozračno, a da je vožnja bila normalna i mirna, kao i na činjenicu da nitko od prevoženih osoba nije zatražio liječničku pomoć, a da je izmučenost one dvojice koji su bili smješteni u prtljažnik, o čemu svjedoči policijski službenik DN, moguće pripisati ranijem višesatnom putovanju kombijem.

5.1. Suprotno naprijed u bitnome iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je ispravno utvrdio da u konkretnom slučaju postoji relevantni stupanj vjerojatnosti da je okrivljenik počinio inkriminirano kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, svjedoci LN i BN, dvoje od ukupno osmero migranata koji su zatečeni u okrivljenikovom vozilu, suglasno su te vrlo detaljno, okolnosno i decidirano opisali svoje ilegalno putovanje iz Turske, preko Bosne i Hercegovine, do Republike Hrvatske, s krajnjim ciljem da se domognu Republike Italije, za što su organizatoru tog krijumčarskog poduhvata platili još u Turskoj. Njihovi precizni opisi koji su reproducirani u točkama 4.4. i 4.5. obrazloženja osporenog rješenja uistinu upućuju na osnovanu sumnju da je okrivljenik u konkretnom slučaju bio aktivni sudionik vrlo dobro organiziranog i pomno planiranog krijumčarskog lanca kojem se pridružio iz koristoljubivih pobuda i u kojem je sudjelovao u nelegalnom prijevozu migranata, a na to posebno ukazuju okolnosti kao što su: prelazak migranata bosansko-hrvatske državne granice pješke kroz šumu uz pratnju vodiča, dobivanje uputstava i obavijesti putem aplikacije Whatsapp, prijevoz migranata po dionicama uz korištenje više vozača i različitih prijevoznih sredstava, činjenica da je okrivljenik predmetne migrante preuzeo na točno određenom mjestu kod benzinske pumpe, gdje ih je ostavio prethodni vozač, te naposlijetku i sam način njihova prijevoza tako da je u naznačeno osobno vozilo marke Renault, registrirano za prijevoz pet putnika, preuzeo njih šestoro, dok je dvoje djece smjestio u prtljažnik. Osim toga ovaj žalbeni sud primjećuje da oboje naprijed navedenih svjedoka u opisu svog putovanja koristi termin „krijumčari“. Valja na kraju ukazati žalitelju da je za opstojnost kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ- a nevažno što mu migranti nisu neposredno platili za prijevoz.

5.2. Točno je da je svjedokinja LN izjavila da je u vozilu bilo svježe i prozračno, međutim žalitelj gubi iz vida činjenicu da je ona tom prilikom bila smještena na mjestu suvozača, dok su se dvojica ilegalnih migranata nalazila u prtljažnom prostoru dimenzija 80x100x60 cm, skučeni u ležećem položaju, bez otvora za dovod zraka i svjetlosti, te su nakon izlaska iz vozila po zaustavljanju od strane policijskih službenika izgledali izmučeno, a jedan od njih je tražio vodu, o kojim okolnostima pak svjedoče policajac DN i migrant BN. Prema tome iz ovih dvaju personalnih dokaza sud prvog stupnja je opravdano zaključio da postoji osnovana sumnja da je okrivljenik u konkretnom slučaju ostvario kvalificirani oblik kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a na način kako me se to stavlja na teret.

6. Okrivljenik osporava istražno-zatvorsku osnovu iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a (opasnost od bijega) uz bitne tvrdnje da nije zatečen u bijegu, da njegov identitet nije sporan i da nije poduzeo niti jednu radnju koja bi upućivala na namjeru izbjegavanja kaznenog progona.

7. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i valjano argumentirao i ovu odlučnu činjenicu, pa budući da ovaj žalbeni sud tu argumentaciju u cijelosti prihvaća, žalitelj se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na točku 6.1. obrazloženja pobijanog rješenja.

8. Naposlijetku, sud prvog stupnja je osnovano zaključio i o nužnosti daljnje primjene upravo ove najteže mjere procesne prisile te i u tom dijelu ovaj drugostupanjski sud u potpunosti akceptira razloge suda prvog stupnja izložene u točki 6.2. obrazloženja pobijanog rješenja. Naime, i po uvjerenju ovoga suda drugog stupnja blaže zakonske mjere (jamstvo, mjere opreza) nisu dovoljno sigurna i pouzdana garancija u prevenciji istražno-zatvorske osnove iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a. Mjere opreza iz čl. 98. st. 2. t. 1. i 3. ZKP-a (zabrana napuštanja boravišta, obveza redovitog javljanja policijskoj postoji) praktički su neprovedive jer pretpostavljaju da okrivljenik ima prebivalište, boravište ili barem osiguran smještaj u Republici Hrvatsko, što konkretno nije slučaj, a institut jamstva i mjera opreza iz čl. 98. st. 2. t. 7. ZKP-a (privremeno oduzimanje isprave za prijelaz državne granice) također ne dolaze u obzir, imajući u vidu ozbiljnost, težinu i naročito narav kaznenog djela za koje se okrivljenik osnovano sumnjiči, koja pak govori u prilog tome da su okrivljeniku očito poznati načini nezakonitog prelaska državne granice.

9. Slijedom iznijetih razloga valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja, s time da je pobijano rješenje ujedno ispitano i u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP-a, pri čemu nisu uočene povrede zakona na koje se u žalbeno postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu 21. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Mirna Mavriček