Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kž-348/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĆH, zbog kaznenog djela iz čl. 315. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11. i 144/12., dalje: KZ), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: K-329/2015 od 13. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba optuženog ĆH i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi ĆH, kojem je suđeno u odsutnosti, proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 315. st. 1. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I. izreke te presude, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, s time da je na temelju čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ-a primijenjena (ispravno: izrečena) uvjetna osuda na način da se izvršenje odmjerene kazne zatvora odgađa na vrijeme od dvije godine, te se ista neće izvršiti ako optuženik u tom roku ne počini isto ili drugo kazneno djelo.
1.1. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP – valja primijetiti da je sud prvog stupnja propustio navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen sa svim svojim izmjenama i dopunama) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 6. ZKP-a, kao i nagrade i nužnih izdataka branitelja, pa isti padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude je branitelj optuženika po službenoj dužnosti, Boris Radman, odvjetnik, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni (ispravno: odluke o uvjetnoj osudi), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-408/2026 od 6. srpnja 2026. vratio ovome sudu drugog stupnja.
5. Žalba nije osnovana.
6. Premda su u uvodu žalbe naznačene žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, one se sadržajno ne obrazlažu niti konkretiziraju, zbog čega je ovaj žalbeni sud pobijanu presudu u tim segmentima ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. i 2. ZKP-a, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti odnosno da bi na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što također spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u povodu uložene žalbe.
7. Optuženik u bitnome smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze, da se pobijana osuđujuća presuda ne može temeljiti jedino na iskazu oštećenika, koji je zainteresiran za ishod postupka, dok niti jedan drugi objektivni dokaz ne potvrđuje predmetnu inkriminaciju, s obzirom da je svjedok CH na lice mjesta došao naknadno, a svjedok ĆHU nije mogao dobro vidjeti što se događalo niti je primijetio da bi itko zadao kakav udarac, zatim spočitava sudu prvog stupnja što nije proveo sudskomedicinsko vještačenje i, konačno, napominje da on nije imao nikakav očiti motiv, a ni povod, za napad na oštećenika, tj. službenu osobu koju ne poznaje.
8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane i kritičke ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključka iznio uvjerljive i argumentirane razloge koji žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.
9. Ponajprije treba reći da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio kao vjerodostojne iskaze oštećenog HH te svjedoka CH i ĆHU, budući da su se oni posve jasno, određeno, decidirano i nedvosmisleno očitovali o inkriminiranom događaju, pozivajući se na činjenice kojima su neposredno svjedočili. Povezujući te personalne dokaze u jedinstvenu, logičnu i konzistentnu cjelinu, sud prvog stupnja je posve opravdano zaključio da se optuženik kritične zgode uistinu ponio na način opisan u činjeničnom supstratu predmetne inkriminacije, čime je ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela napada na službenu osobu iz čl. 315. st. 1. KZ-a.
9.1. Svjedok CH, istina, nije vidio konkretni događaj, ali je potvrdio da je čuo galamu i da mu je pristupila jedna osoba (svjedok ĆFH), koja mu je rekla da mu je netko napao kolegu. On je ujedno kao posredni svjedok potvrdio navode oštećenika, koji mu je naknadno opisao što mu se kritične zgode zbilo. S druge strane, svjedok ĆHU se u ovom slučaju pojavljuje kao neutralni očevidac predmetnog ekscesa, te je u tom svojstvu potvrdio sve navode iz činjenične osnove konkretnog kaznenog djela, osim što nije primijetio da bi itko (optuženik ili oštećenik) onome drugome zadao kakav udarac. Vezano za ovu potonju činjenicu pak valja napomenuti da optuženik nije proglašen krivim zbog zadavanja udarca oštećeniku, već samo zbog pokušaja njegova udaranja, a s obzirom na nastalu incidentnu situaciju i komešanje između optuženika i oštećenika objektivno je i životno prihvatljivo da ovaj svjedok nije primijetio pokušaj udaranja oštećenika od strane optuženika, a o čemu izričito i rezolutno svjedoči sam oštećenik. Osim toga, s obzirom na prijašnje neprijeporno ponašanje optuženika u kojem je vikao, vrijeđao, psovao i provocirao oštećenog policijskog službenika s fizičkim sukobom, logična je verzija ovog događaja s pokušajem udaranja oštećenika od strane optuženika, koju opisuje oštećenik, a koji doista nije imao ama baš nikakvog razloga ili motiva lažno teretiti optuženika.
9.2. Što pak se tiče sudskomedicinskog vještačenja žalitelj se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na točku 8. obrazloženja osporene presude, u kojoj je prvostupanjski sud iznio valjane i logične razloge zbog čega se ovaj dokaz, kojeg inače žalitelj nije predlagao u sklopu dokaznog postupka, ukazuje posve irelevantnim za konkretni slučaj, a koje razloge je ovaj žalbeni sud u cijelosti uvažio.
9.3. Slijedom iznijetog žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.
10. Nije u pravu žalitelj niti kada osporava odluku o uvjetnoj osudi, ističući svoju raniju neosuđivanost. Naime, uzimajući u obzir olakotne okolnosti u vidu optuženikove neosuđivanosti i proteka vremena od počinjenja kaznenog djela (gotovo 12 godina), dok one otegotne nije našao, sud prvog stupnja nipošto nije optuženiku izrekao preoštru kaznenu sankciju. Imajući u vidu stupanj krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnost djela i utvrđene olakotne okolnosti, sud prvog stupnja optuženika nije prestrogo kaznio, jer je riječ o uvjetnoj osudi, čime se optuženiku pruža prilika da svojim ponašanjem u vremenu provjeravanja od dvije godine pokaže da je očekivana prognoza o njegovom budućem pozitivnom ponašanju i bez odlaska u zatvor bila ispravna.
11. Slijedom svega izloženog ovaj je drugostupanjski sud na temelju čl. 482. ZKP - a donio odluku kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 21. rujna 2026.
Predsjednik vijeća
Igor Pavlic
