Poslovni broj: P-1565/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr.sc. Ani Zaborac, u pravnoj stvari tužitelja PC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, javno objavivši 21. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 628-50-4317000 sklopljenog 16. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se tužitelj obvezuje od iznosa kredita, jednokratno, naplatiti naknadu prije prvog korištenja kredita Banci u visini 3,30% (triitridesetposto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 740,56 EUR (sedamstočetrdeseteuraipedesetšestcenti) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 17.8.2007. do isplate i po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 629,14 eur s pripadajućom zateznom kamatom od dana 21. rujna 2026. po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 16. kolovoza 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) broj: 628-50-4317000 kojim mu je odobren kredit u iznosu 37.996,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje motornog vozila dok je u članku 3. navedeno kako se tužitelj obvezuje od iznosa kredita, jednokratno, platiti naknadu prije prvog korištenja kredita Banci u visini 3,30% od iznosa kredita. Tužitelj smatra kako je naplaćivanje ulazne naknade nepošteno i ništetno.

Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 46/07, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je st. 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje u tekstu: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

Odredbom čl. 4. ZOO propisano je kako su sudionici, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Iz okolnosti da se, u konkretnom slučaju, radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da tuženik nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno troškovima radi (tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), tužitelj smatra da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je povrijeđeno i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita tužitelj zaključuje da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Tužitelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev - 673/2023-2 od 13. veljače 2024. donesenu u predmetu iste činjenične i pravne osnove iz koje proizlazi da je sporna odredba ništetna.

U odnosu na tijek zatezne kamate, tužitelj da ima, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade budući je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u potrošačkom kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je, samim time, ta ugovorna odredba ništetna. Također, ističe se kako je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja.

Prethodno podnošenju tužbe, tužitelj da se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a koju mogućnost je tuženik otklonio slijedom čega je tužitelj prisiljen svoja prava i pravne interese ostvarivati sudskim putem, no tuženik je dostavio potvrdu o visini i datumu plaćanja naknade slijedom čega da njezina visina ne bi trebala biti sporna.

Tužitelj ističe da 3,30% od 37.996,91 CHF iznosi 1.253,89 CHF, a po srednjem tečaju HNB na dan sklapanja ugovora o kreditu, čini protuvrijednost u kunama od 5.579,77, a po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 naplaćena naknada iznosi 740,56 EUR.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 628-50-4317000 od 16. kolovoza 2007. (list 6-11 spisa), obavijest o iznosu kamatne stope od 10. travnja 2015. (list 12 spisa), obavijest o prijevremenoj otplati kredita (list 13-14 spisa), otplatni plan kredita (list 15-21 i 26-35 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31. kolovoza 2007. do 16. lipnja 2023. (list 22-24 i 36-41 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 25 spisa), tečajnu listu koja se primjenjuje na dan 15. kolovoza 2007. (list 49 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Iz Ugovora o kreditu broj 628-50-4317000 proizlazi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 16. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.996,91 eur, uz rok otplate od 84 mjeseca, za kupnju novog vozila. Odredbom čl. 3 ugovoreno je da se od iznosa kredita naplaćuje jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita i to u visini od 3,30%.

6. Iz iskaza tužitelja koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 50-51 spisa) da je njemu predmetni kredit trebao za kupnju osobnog vozila za njegove osobne potrebe. S bankom nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja pa tako niti o spornoj odredbi. U banci mu uopće nisu rekli na što se odnose ti troškovi jednokratne naknade. Misli da mu je ista naknada ustegnuta od kredita. Banka je sastavila tekst ugovora.

7. Odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

8. Dakle, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornoj nije pojedinačno pregovaralo, te da mu u banici nije niti rečeno na što se odnosi jednokratna naknada. Proizlazi nadalje da je banka sastavila tekst ugovora, a o čijem sadržaju se prethodno sa tužiteljem nije pregovaralo. Niti iz ugovora nije jasno na što se odnosi naplaćena jednokratna naknada, te se stoga ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi.

9. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

10. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužitelj temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu, ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da je nepoštena pa samim time ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Tužena koja je sastavila teksta ugovora, pa tako i spornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zbog čega je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da su jednokratni troškovi naknade određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da je naknada, za pretpostaviti je da se ista odnosni na naknadu za obradu kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnih mogućnosti pregovarati o spornoj odredbi što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev u točci I. te utvrdio ništetnom dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćene naknade. Kako je tuženiku odobren kredit u visini od 37.996,91 chf naknada od 3,30% iznosi 1.253,89 chf (proizlazi i iz Kontrolnog ispisa unošenja korištenja- list 25) odnosno u protuvrijednosti kuna 5.579,77 kn (tečajna lista – list 42 tečaj 4,449971), a po fiksnom tečaju konverzije 7,53450, 740,56 eur.

13. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev pod točkom II. te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 740,56 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade (iz dokumentacije u spisu proizlazi da su tužitelju doznačena sredstva odobrenog kredita 17. kolovoza 2007.) budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelju kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini iste. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužitelj bio prisiljen, a da bi dobio kredit, pristati na taj uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada koju je dužan platiti.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje Tarifa).

14.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (150,00 EUR; Tbr. 7.1.), zastupanja dana 14.4.2026. i 16.6.2026. (150,00 EUR x2, tbr.9.t.1), što ukupno iznosi 450,00 EUR odnosno uvećano za PDV (112,50 EUR) 562,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR te na presudu u iznosu od 60,00 eur, dakle ukupno je tužitelju na ime troškova postupka dosuđen iznos od 629,14 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja.

U Rijeci, 21. rujna 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.